PRIČA O BELI

Upoznajte Belu.

Sasvim običnu mladu ženu koja je živjela sasvim neobičan život. Život zatrpan obavezama sa sasvim malo vremena da zastane i razmisli što želi i o čemu sanja. Zaista neobičan život – sve do onoga dana kada je odlučila da će zastati i sama odrediti smjer u kojem želi krenuti. I krenula je, itekako!

Ovo je priča o Beli i snovima koji se ostvaruju. Ovo je priča o sasvim običnom životu – onom kojeg istinski želimo živjeti.

ODABRANA POGLAVLJA

Mr. Miracle

Areta je uskočila u svoje krpene papuče i poput normalne osobe (za razliku od mene) odlučila ispoštovati gospodina Jet Lega te se povukla u svoje hotelske odaje odmoriti par sati. Gledajući pomalo čeznutljivo kako će se mirne duše strovaliti na hotelski krevet, dok mene s druge strane čeka jedna od najuzbudljivijih i najnapetijih večera u životu, povučem se prema svom ormaru i po prvi puta nakon dužeg vremena osjetim strah.

Odjednom osjetim hotelsku sobu kako se vrti oko mene, a iza nje kao i da cijeli ovaj grad s milijunskom rasvjetom pleše ispred mog ormara. Gdje ja to idem? Je li moguće da zaista idem u restoran u čije sam slike gledala sa svojeg starog računala na mom poslu koji je ostao daleko negdje iza mene.

Odjednom me probode činjenica da ja službeno i dalje pripadam tom poslu kojeg se, u ovih tri tjedna, nisam sjetila nijednom. Bože, ja imam posao – udari me strijela i sumanuto otvorim kalendar na mobitelu da se uvjerim da je datum onaj koji mislim da je i da službeno imam još tjedan dana godišnjeg odmora nakon kojeg se vraćam i apsolutno ne znam što dalje radim.

“Ok, o tome ću razmišljati sutra”, progovori iz mene Scarlet O’Harra.

“Mogu li te nešto pitati? Jel’ tebi dosadno?” – i sada vrlo živo vidim Val koja me na jednoj od naših jutarnjih kavi iz vedra neba pogodila ovim pitanjem. U tom trenutku, ne znajući kontekst pitanja koje mi je postavila, zabacila sam čelo unatrag i skupila usnice u formu razmišljanja „Isuse, jel ja stvarno izgledam kao da se nasmrt dosađujem?!“  No prije nego što sam uopće krenula lamentirati o svojoj dosadi i njenim uzrocima, živo je nastavila svoju misao: „Ma ne, pitatm te zato jer je meni užasno dosadno. Moj život je toliko dosadan, a kada pričam Patriku o tome, on sjedi kao trut i blijedo me gleda, a da ne kuži pet posto o čemu pričam, uopće ne moram spominjati. Zapravo sam shvatila da ovo što radim me uopće ne ispunjava (ma daj Val, ne misliš valjda ozbiljno?! – proškgrćem kroz smijeh u sebi i sjetim se za što je sve pokazala interes u posljednje tri godine otkad smo se obje vratile s porodiljnog: profesionalno bavljenje pokerom, šivanje, organizacija evenata, pčelarstvo, masaža, patologija, agroturiazm, slikanje paunova u fazama depresije itd.)  Moram isto tako reći da je Val bila (Isuse, još uvijek je – Bela ti još uvijek radiš na tom poslu, prihvati to!!!) jedna od mojih najdražih kolegica. Iako ne mogu reći da smo prijateljice, naše brojne jutarnje kave pamtim po vrlo sažetim i  iskrenim životnim priznanjima u stilu – gore navedenog. Zaista sam bila sretna što mogu popiti kavu s nekim tko mi kaže da se nenormalno dosađuje u životu.

Sjedam u taxi. Isuse, ovo je filmska scena. Izgledam, tj. osjećam se fenomenalno. Mirisno, svježe, novo, preporođeno! Iako kupujući u trgovinama na ulicama milozvučnih njujorških imena, moram priznati da je moja večerašnja kombinacija imitacija mojih omiljenih fotografija s Pinteresta iz albuma snova zvanog Fashion Passion. Albuma pomnog slaganih fotografija Ovo ću ja obući onog dana kada budem išla…

Crna suknja od sto slojeva tila šuška dok jurimo manhatanskim avenijama, a moj kaput od lažnjaka s debelim pojasom s metalnim zakovicama vraća me u moju realnu liniju skrivajući pomalo romantično-sanjarsku dušu. Ponovno se sjetim Val. Voljela bih da me sada vidi. U mom crnom tilu i kaputu s pojasom s metalnim zakovicama. Viknula bih joj kroz prozor taxija: „Val, više mi nije dosadno!!!“

Nasmijem se dok zamišljam Tima i Sally kako sjede u baru restorana i ispijaju neki koktelčić, ali više se nekako pribojavam Mags i potpuno nepoznatih ljudi koje će dovesti i s kojima ćemo razgovarati o „tom nekom“ projektu. Tek sam neki dan ispala iz one staklene zgrade u potpunoj nevjerici da su me osim kao autoricu kolumne ubacili i u još neki projekt, a već u ovom trenutku taxist se zaustavlja ispred restorana mojih snova. Ok, vidjet ćemo hoće li to biti i kad izađem.

Dok sa čežnjom gledam taxista kako se udaljava niz ulicu, ulazim u restoran i prvo što ugledam je visoka žena koja stoji na recepciji i izgleda otmjenije od 90 posto svih žena koje sam vidjela u svim restoranima do sada. S nepovjerenjem pogledam u svoj til, ali odmah razvučem osmjeh jer izgleda savršeno. Nakon kratkog razgovora, uputi me u bar a ja nabasam baš na onakvu sliku kakvu sam očekivala: Sally u bijeloj haljini do koljena i Tim u odijelu i svojim neizostavnim tenisicama ispijaju koktel. Sally me ugleda i veselo mahne u mom smjeru,a ja ponovno osjetim veliku naklonost prema toj prekrasnoj ženi. Na brzinu se ukrcam između njih dvoje i uskočim na pola razgovora i nagađanje o mogućim sudionicima večerašnjeg skupa. Iznenađeno ih pogledam u nevjerici da su stavljeni u istu poziciju neznanja kao netko tko je tek prije tri dana uopće vidio njihovu staklenu zgradu. Pridružim se nagađanjima, ali realno, nemam pojma o čemu pričam. Sally se nagne prema Timu i meni, pogleda lijevo i desno  špijunskim okom i ispod glasa kaže:

„Načula sam Mags neki dan dok je razgovarala telefonon s nečijim nenadžerom. Ok, prisluškivala sam.  Iskreno, ne znam tko bi to iz naših novina uopće mogao imati menadžera“

Tim otpije gutljaj svog koktela koji mu iznenada zapne u grlu dok mu ruka usiljeno poleti u znaku pozdrava prema vratima. Iz nekog razloga intuicija mi došapne da na vratima bara stoji Mags. Oprezno se okrenem i dostojanstvenim pokretom glave pozdravim glavnu zvjerku. Na neki čudan način podsjeća me na spoj Mirande iz filma Vrag nosi Pradu i neke snježne kraljice. Utjehu strogoj liniji njenog držanja pružaju blage bore oko usana koje daju nadu u dašak topline. Prije nego što smo uopće otpili svoj koktel do kraja, kao vojnici u okomitoj liniji krenuli smo prema vratima ususret Mags i nekim crnim odijelima koja su stajala iza nje. Nakon kratkog i srdačnog pozdrava uputili smo se prema stepenicama na kojima su me zabljesnuli otmjeni stupovi restorana Daniel. Krajičkom oka uočila sam jedno poznato lice. Sasvim je sigurno da se s nama prema stolu kretao spomenuti menadžer, ali poznato lice bio je niski punašni Meksikanac kojeg sam u vrtlogu uzbuđenja pokušavala smjestiti u neki poznati kontekst. Kada smo se svi smjestili za velikim okruglim stolom pogodi me poput metka – to je tjelesni čuvar Mr. M-a! Prije nego što sam uopće mogla procesuirati njegov lik u ovom restoranu i iskreno se zapitati je li moguće da si njegovi tjelesni čuvari zaista mogu priuštiti večerati ovdje pogled mi se zalijepi na stepenice restorana kojima se upravo spuštao Mr. M u smjeru našeg stola. Prije nego što sam uopće odledila svoj  duboko zaleđeni pogled, Mags se uzbuđeno digla sa stola i s raširenim rukama pohitala u pozdrav Mr. M-u koji joj je odvratio svojim poznatim djetinjim osmijehom. Pogledam prazno mjesto za stolom i u nevjerici shvatim da je to mjesto namijenjeno njemu a Sally  mi namigne vidno zadovoljna zbog svojih vidovitih sposobnosti.

„Dragi moji, drago mi je što vam, tek sada, mogu sa sigurnošću potvrditi da smo na samom početku projekta zbog kojeg smo se večeras ovdje i okupili dobili pristanak ovog divnog gospodina – kojeg svi, vjerujem, jako dobro znate za sudjelovanje u našim aktivnostima sljedećih godinu dana.”

Mr. M nas otvorenim smješkom pozdravi i krene se rukovati redom sa svima. Pruži mi ruku i nasmije se.

„Hi, I’m Bela. So incredible thrilled to meet you“ izleti iz mene poput napamet naučenog teksta.

Stropoštam se pored Tima a pogled mi ostane prikovan za cipele Mr. M-a koji je sjeo s Timove druge strane. U žamoru koji se razvio za stolom sjetim se malog kafića pored svog posla i Val koja možda baš sada u ovom trenutku pije kavu i dalje traži smisao. Osvrnem se na svoju ruku koja kao da se odvojila od ostatka moga tijela i već neko vrijeme premeće po torbici tražeći mobitel sa izgarajućom željom da Areti javi da Mr. M danas ima odlične cipele – koje upravo sjede za mojim stolom!!!

 

Mr. Miracle Part 2

Dok i dalje pogled ne odvajam od njegovih cipela, rukom za koju sad već imam osjećaj da je dugačka poput selfie štapa Areti tipkam poruku u mraku svoje torbice.

„Mr. M sjedi sa mnom za stolom. Ja sam nijema i ako me Mags nešto upita, neću moći govoriti. Jer sam nijema. A pitat će me kad tad jer me nije pozvala na večeru da blejim u strop i fino se najedem. Mr. M je ovdje. Ubost ću se nožem pa ću vidjeti je li to stvarno. Javim ti se nakon što se ubodem.“

Pomislim na tren je li stvarno pametno da se sad slučajno ubodem nožem i odlučim da ću umjesto toga napokon dignuti pogled s tih vražjih cipela i pogledati čovjeku u glavu izgledajući pritom vrlo neutralno i profesionalno. Nabacim negovoriništasmješak, ali usnica mi počne neprirodno podrhtavati, pa se odlučim ipak odustati od smješka i čekati na svoj red za akciju u ovoj neobičnoj večeri.

Tim mi se unese u uho, nakon što sam krajičkom oka par puta primijetila da me iznenađeno pogledao, i šapatom upita:

„Dorothy, što je s tobom? Izgledaš malo unezvjereno. Zašto stalno gledaš u pod? Digni tu glavu.“ I drmne me nogom ispod stola.

„Oprosti, ali što Mr. M radi ovdje?!“ – procijedim nekim čudnim zvukom i odmah otpijem gutljaj vode kako bi mi se vratio moj izvorni glas.

„Nemam pojma. Znam jedino da Mags stalno u svojoj sobi vrti Cry me a river u njegovoj izvedbi. Bit će da ju je netko jednom gadno zajebao.”

„Pa nije ga pozvala jer sluša Cry me a river u svom uredu i pritom se zalijeva vodkom!“ – prosikćem kroz zube i vratim mu nogom ispod stola.

Sa sigurne udaljenosti na suprotnoj strani stola, Mags dostojanstveno podigne elegantnu čašu u kojoj se nazire pjenušac kako bismo nazdravili „našem prvom susretu i početku krasnog projekta koji će nas odvesti – tko zna sve kuda!“

Hm, sviđa mi se Mags – pomislim – prava je pustolovka.

„Dragi moji“ – započne Mags, a ja se osjetim baš nekako sretno – i ja sam njena. Sa svim ovim ljudima koji sjede za stolom biti njen je zaista velika čast i priznanje.

„Još jednom vam svima želim dobrodošlicu u ime časopisa Weekly break i međunarodne organizacije People sa sjedištem u New Yorku kojoj je glavno poslanje i misija podizanje svijesti čovječanstva i kvalitete života – u svakom pogledu. Dobili smo važan zadatak, i važnu ulogu.“ – zaiskri joj u očima.

„Ove godine susrest ćemo mnogo ljudi – jer ljudi su poanta svega ovoga. Te iste ljude pokušat ćemo probuditi, iz njih izvući njihove strasti, skrivene snove, potaknuti ih da počnu živjeti punim plućima, počnu raditi ono što vole. Izvući ćemo prokleto dobre priče. Pokušat ćemo ove godine malo prodrmati svijet. Opasno je zaspao.“ – objavi i pobjedonosno se nasmije.

Sjetim se svog posla. Moram drmati svijet, a imam još tjedan dana godišnjeg odmora. Bože, što da radim? Sally uhvati moj uspaničeni pogled, nasmije mi se i namigne još uvijek vidno razočarana što na mjestu Mr. M-a ne sjedi Adam Levine.  Odlučim se ne zamarati sada tim tričarijama i prepustiti se veličanstvenoj prilici da sa Mr M-om drmam svijet sljedećih godinu dana.

Nakon neizrecivih slijedova hrane božanstvenog Daniela, pred nas stigne anđeoski aranžirani desert a Mags po Sally pošalje svima primjerke projektne dokumentacije i popis članova. U grlu mi zapne vlat neke trave sa deserta kada na papiru uočim svoje ime i prezime…

Bela Lang, European blog writer, Weekly break in the City columnist, inspirational writer, women lifestyle presenter, full project member.

Griješno otpijem pretjerano veliki gutljaj vina i nemoćna od ovoliko uzbuđenja naslonim se na Tima kao na starog ratnog druga.

„Bela! Smiri tu svoju torbicu! Vibrira mi po nogama već dvadeset minuta, pogledaj taj svoj jebeni mobitel!“  – ukori me Tim poput starijeg brata, a ja pomislim na Aretu koja bjesomučno tipka i vjerojatnoo naziva moj broj u potpunom šoku.

Ugrabeći dobar trenutak, ispričam se i krenem prema toaletu sa svojom vibrirajućom torbicom, ali u posljednji trenutak poput munje skrenem prema izlazu i fino ignorirajući manekenku na recepciji i izlazim ispred restorana. Udaljim se malo od ulaza i usidrim  pokraj nekog ogromnog  crnog terenca, vadim cigaretu, ali naravno, po ne znam koji put u svom životu – nemam je čime zapaliti! Okrenem se oko sebe odajući dojam slučajnim prolaznicima kao da patim od kronične manije proganjanja i u posljednji tren uočim punašnog meksikanca Mr. M-a kako dežura malo podalje od restorana i čini li mi se to ili on.. puši! Nakon nekoliko trenutaka oklijevanja, odlučim se uputiti prema njemu i posuditi upaljač.  Zahvalim mu se uz ispriku da moram obaviti telefonski razgovor. Udaljim se i pozovem Aretin broj. Javlja se i vrišti na telefon. To je jedan od njezina dva izričaja šoka. Drugi je muk i potpuna tišina.

„Jesi li ti normalna? Zovem te već sat vremena da provjerim jesam li dobro shvatila. Mr. M je u restoranu?! Za tvojim stolom?! Što radi tamo?? Slušaj me, nažicaj ga za selfie, stavit ćemo ga na Facebook i izmisliti neku priču, svi će popadat’ na guzicu!“ – iznese mi Areta svoj pomno rađeni plan koji je kuhala posljednjih sat vremena, a mislim da Meksikanac, iako ne stojim pored njega čuje svaku njenu riječ i sva sreća da ju ne razumije.

„Are, Mr. M sudjeluje u projektu s nama. Mislim da smo večeras postali kolege. Barem što se ovog projekta tiče.“ – obznanim oprezno. Muk s druge strane. Potpuna tišina. Onaj drugi izraz šoka.

 Dok strpljivo čekam da Areta odradi svoju šokom izazvanu tišinu , primijetim da netko izlazi iz restorana i uvjerim se da je to Mr. M kada vidim da se kreće prema Meksikancu i odavdje mi izgleda kao da od njega uzima cigaretu. Kako je pušenje ispred ovakvih restorana definitivno zabranjeno, ne videći me, počne se opasno približavati mom mjestu za pušenje.

 „Are, slušaj, izašao je iz restorana, evo ga, ide prema meni s cigaretom, nazvat ću te kasnije i spremi se, večeras izlazimo. Bok.“ – nasilno prekinem razgovor i vidim Aretu kako baca mobitel po krevetu kao divlja zvijer.

Mislila sam da on ne puši. U zadnjem njegovom intervjuu objašnjavao je kako se pozdravio sa svim porocima kojima je bio prepušten godinama i otkad ima obitelj živi sasvim zdrav i neporočan život. Što mu onda jedan od poroka sada radi u ruci? Približeći mi se dovoljno blizu, primijeti me i mahne prema meni potuno spontano i dječački.

U tom trenutku očekujem da neki mrtvac padne s balkona kao u filmu Did you hear aboutthe Morgans? i nasilno prekine ovoliko čudnih nemogućnosti u jednoj večeri.

„Jel ti smeta? Mogu li ti se pridružiti? Bela, je l’ tako?“ – pomalo sramežljivo upita.

„Naravno, slobodno mi se pridruži. Ovo je ionako san svake obožavateljice. Pušiti na cesti s Mr. M-om“ – iznenađujuće sigurno nastupim.

Nasmiješi se, odmahne rukom i nasmije me. Zaista je onakav kakvog sam ga zamišljala. Kao veliki dječak iz susjedstva sa širokim osmjehom. Jedan od onih s kojima možeš biti ti. Jednostavno ti. Stavljajući u drugi plan da je to moj jednostavno najobožavaniji glazbenik na svijetu koji mi je do sada milijun puta izvukao osmijeh na lice kada bih se osjećala stvarno blue.

„Bela, pročitao sam neke od tvojih tekstova. Mislim da su divni i vrlo inspirativni. Mislim da će ovo biti dobar projekt. Upravo sam izašao iz teške obiteljske situacije i ovaj projekt je pravi lijek za mene. Dati nešto za druge.“

Mr. M je čitao moje tekstove?! Ogledam se oko sebe i ponovno očekujem onog  mrtvaca s balkona.

„Hvala M.“ – odgovorim pogledajući ga u oči i odlučim iskorititi ovaj trenutak :„Moram ti reći da je ova večer za mene najveće iznenađenje u životu. Ti si jednostavno moj najvoljeniji glazbenik s kojim u ušima putujem na posao svakog jutra već tri godine. Ti si zvučna kulisa mog života. Kada sam te vidjela večeras na stepenicama restorana mislila sam da ću morati posegnuti za nekom metodom nasilnog prekidanja halucijacija. U potpunom sam šoku cijelu večer što te uopće vidim, a da ne spominjem uopće cijeli ovaj projekt i sva ova čuda koja mi se događaju ovdje posljednja tri tjedna.“

M mi se toplo nasmije i uvlačeći posljednji dim cigarete uhvati me za rame i kroz dim objavi: „Bels, pozivam te na piće poslije večere! Vidm da imamo o čemu pričati!“ „Kolegice?“  –  rukom me pozove da se vratimo u restoran.

Šutke se uputim prema vratima restorana još uvijek nesigurna hoće li napokon onaj mrtvac pasti s balkona točno meni na glavu.

 

Mr. Miracle Part 3

„Smrdiš po cigaretama“ – dočeka me Timova opaska prije  nego što sam se uspjela spustiti u sjedeći položaj. Pogleda u Mr. M-a koji sjedi s njegove desne strane i nađe se u središtu duhanske zagonetke.

„Nemoj mi reći da ste zajedno pušili vani kao srednjoškolci koji se skrivaju u školskom WC-u. Dorothy, zaista sam impresioniran. Tko bi rekao da ćeš odmah prijeći na stvar!“

Htjela sam automatski izlanuti „Stvarno je bila samo luda slučajnost!“ – ali odavno sam prestala vjerovati u slučajnosti. Jedino slučajno u slučajnosti  jest naš osjećaj da se nešto dogodilo samo od sebe, bez ikakvog razloga. Taj varljivi osjećaj. Zapravo sve one stvari koje se čine slučajnima,  uzrokovane su itekakvim slučajem koji je u našoj svijesti imao jaču motornu snagu od onih drugih.

Iz umnih visna izbaci me Mags svojim prirođenim glasom vođe. Odjednom se oglasi s novom idejom netom skrojenom sa Simone, piaricom Weekly Break-a. „Bela, mnogi su se pronašli u tvojim tekstovima. Znam da se uskoro vraćaš u Hrvatsku. Zašto ne bi postala ambasadorica promjena na svom terenu? Bela, ti si idealna osoba za to. Nisi li o ovakvome nečemu i ti sanjala? Nije li ti se ostvarilo? Nema bolje osobe kojoj će vjerovati više nego tebi. Slažete li se s idejom? Bela, što misliš?“ – zaiskri Mags na kojoj sada samo vidim oči koje sjaje poput dvije krijesnice i naočale koje joj vise na dnu nosa suzdržavajući se da ne otklize nekim svojim putem.

Odjednom osjetim vrućinu i neko neprirodno svjetlo koje mi tuče u oči poput reflektora, ali onda shvatim da imam samo fatamorganu od brojnih pogleda uperenih u mom smjeru. Fatamorgana se nastavi kad u daljini ugledam svoj povratak na posao nakon godišnjeg odmora i poput Alise iz Zemlje čudesa slijedeći zeca upadam u zečju rupu, ovog puta onu pogrešnu, u apsurdan svijet koji naseljavaju brojni čud(es)ni likovi. Osvrćem se oko sebe, oko ogromnih gljiva i čudnih likova sa šeširima i crvenom kosom, patuljastih bića u prugastim odijelima. Okrećem se oko sebe i pitam se tko li me je samo ponovno ovdje povukao? Osvrćem se oko sebe, ali zeca više nema, sama sam među njima, tim neobičnim  ljudima.

Ipak, shvatim – potrebno je samo dignuti pogled kako bih  vidjela svjetlo i izlaz iz zečje rupe, a intenzivan val topline udari mi ravno u glavu. Nasmijem se Mags i pristanem na taj izazovni zadatak već vidjevši sebe kako poput svjetlećeg misionara propovijedam dobru vjeru među povećom skupinom nevjernih lica. U istom trenutku se zapitam – postoje li zaista možda dvije stvarnosti? Ova u kojoj sam sada i u kojoj je sve moguće i ona druga, ne tako daleka u kojoj je skoro sve nemoguće, osim uobičajenih i očekivanih situacija. Zaiskri mi još jednom pred očima moje zlatno odijelo na vrhu brda i skupina nevjernika na podnožju koji su došli žudeći za istinom, ali budne se protiv nje najžešće što mogu. „Bože, ovo će biti teže nego što se čini“ – pomislim, a pred očima mi se stvori slika moje stvarnosti koja je ostala negdje daleko iza mene. Stvarnosti iz koje sam došla, daleko od ovog restorana (u kojem by the way sjedi Mr.M – Mr. M!!!), daleko od širokih avenija mojih snova, hotela s pogledom na Queensboro most i velikog staklenog nebodera časopisa Weekly Break. Vraćam se u svoju stvarnost iz koje sam nekim čudom uspjela izgraditi sve ovo. Oblije me znoj i ponovno posegnem za onim griješno pretjeranim gutljajem vina.

Htjedeći pobjeći od crnih slutnja , uzmem ponovno svoj mobitel u ruke iz kojeg ispadaju Aretine poruke, pa čak i Lotarovi pozivi. „Bože“ – pomislim – „Lotar nema pojma kakva je ovo luda večer!“

Dok sam žvakala zadnje vlati trave sa svojeg deserta sve sigurnija da one zapravo uopće nisu namijenjene žvakanju, okrenem se prema Timu – „Tim, hoćemo li na piće? Treba mi odmak od svega ovoga.“  –  govoreći to shvatim da nas zapravo nikad nitko nije pripremio na sreću u životu. Ne da vam se ni pokušati jer znate da neće uspjeti. Osjetim se ponovno poput nesigurne djevojčice koja će radije pobjeći od svoje sreće  odgađajući je kako bi je sa svojim prijateljicama u piđami zamišljala i o njoj maštala. Kad se dogodi da ne uspijete potpuno vam je poznato što dalje napraviti – vratiti se u svoj prirodni habitus koji se zove ma rekla sam ti, nema šanse i utabanim putem nastaviti dalje. A što ako uspijemo? Koji je nastavak te priče? Kojim putem tada dalje? Poput djevojčice  i ovog puta htjela sam još samo malo odgoditi sreću i veseliti joj se u predprostoru njenog dolaska. Nisam znala kamo dalje. Znala sam samo da mi treba neki klub sa preglasnom glazbom, neko mjesto na kojem ću se izgubiti da bih ponovno došla k sebi. U tom trenutku na mobitelu mi zavibrira podsjetnik za rezervaciju avionskih karata za naš povratak. Brzo ga poklopim praveći se da ga nisam vidjela.

Dok sam smišljala plan bijega, prisjetim se Mr. M-ovog poziva na piće, ali sama u sebi odmahnem rukom i bacim se na realniji dio posla tipkajući Areti i Lotaru upute kako da dođu do obližnjeg jazz kluba.

Zamislim Aretino ozareno lice i Lotarov avanturistički duh koji uvijek izađe na vidjelo kada nismo kod kuće i osjetim neopisivo uzbuđenje. Ako sve propadne, Areta će biti moj projekt za početak, a ja njezina ambasadorica promjene s kojom ću  započeti već večeras dok raspuštene budemo ispijale brojne koktele na nepoznatoj adresi. U sekundi riješim svoju prvu kolumnu.

U očekivanom američkom duhu večera se u pristojnom roku privede kraju, a da nismo ni došli do točke u kojoj  nas izbacuju iz restorana dok iz kuhinje ne počnu stizati zvukovi posuđa koje se priprema za sljedeći dan. Ono što bi bila uobičajena slika hrvatskih razularenih poslovnih večera. Oprezno presložim slojeve svoje suknje od tila pri dizanju sa stola čvrsto se držeći Tima kojeg iz nepoznatog razloga već sada doživljavam kao brata koji će me spašavati iz brojnih kritičnih situacija koje slijede. Još jednom pogledam u cipele Mr.M-a u koje s nevjericom blejim pola večeri i sigurnim korakom krenem prema izlazu.

„Bela!“-oglasi se Timov prijeteći glas koji je ostao iza mene. Okrenem se dok mi se on i Mr. M približavaju, a ja si u glavi objašnjavam da me ne zovu zbog onog M-ovog poziva na piće upućenog  ispred restorana jer je on, naravno, u međuvremenu dobio još 37 poziva za puno važnije stvari toga.

Ispred mene se na mig Mr. M-ovog oka stvori punašni Meksikanac koji nas diskretnim ali odlučnim pogledom usmjeri prema izlazu restorana i rukom koja pomalo izgleda kao zaštitna ograda pokaže smjer prema crnom terencu parkiranom ispred restorana. Bez ikakve pripreme ugledam svoju nogu koja se penje prema sjedalu predimenzioniranog crnog automobila i probudivši se iz sna začujem sve glasniji Timov glas koji me požuruje svojim laktom kako bi mogao uskočiti u automobil. Osjetim se poput zatočenika vlastite sreće kojeg su bez njegove dozvole odlučili odvesti baš tamo gdje želim.

„Bela, oprosti na ovom uguravanju u automobil, to nam je već neki uigrani način na koji nestajemo s mjesta da ne bismo stvorili neželjenu strku među ljudima“ – ispriča mi se Mr.M dok na zatamnjenom staklu već ugledam dvije djevojke razjapljenih ustiju  shvativši da je i taj kratki prijelaz od restorana do automobila bio dovoljan da Mr. M ne prođe nezapaženo.

Sama sebe prisilim  da se priberem dovoljno da izvadim mobitel iz torbe i pročitam Aretine i Lotarove poruke dok automobil već odmiče širokom avenijom.

„Tim, moramo nekako stići po Aretu i Lotara, čekaju moj poziv!“ – zajaučem prema Timu, mom spasitelju.

„Bela, nema problema. Otići ćemo po njih u hotel, tako je najsigurnije“ – izusti Mr. M, dok njegov vozač već skreće u smjeru Queensboro mosta. Dok samo nakratko napuštamo Manhattan, tipkam Areti poruku: „Izađite ispred hotela. Dolazimo. Odmah. Ne pitaj. Kreni po Lotara. Bože. Ne vjerujem. Izlazi van.“

Dok se vozimo mračnim ulicama Queensa, uočim poznatu ulicu i skretanje prema hotelu. Dok vozač usporava, na ulazu u hotel ugledam Aretu i Lotara koji ni najmanje ne odaju dojam da misle kako je automobil koji se približava ulazu došao po njih.

„Možda je bolje da ja izađem po njih, Tim. Mislim da baš ne očekuju Mr. M-a i njegov XL terenac kao prijevoz do jazz kluba.“ – izgovorim dok mi ruka već poseže za vratima automobila ispred kojeg me ošine oštar zimski zrak koji mi pomogne da mi se mozak barem malo razbistri od omamljenosti koju u ovoj mjeri regularno može izazvati samo jača doza narkotika.

„Hej!“ – poviknem prema Lotaru i Areti koji gledaju u mom smjeru vidjevši samo približavajuću siluetu kroz jaka svjetla automobila. „Jaaa sam!!“  – podignem glas i u daljini začujem Aretin krik potvrde. Krenem prema Lotaru i bacim mu se u zagrljaj dok Areta s nepovjerenjem gleda u smjeru upaljenog automobila iz kojeg sam izašla. „S kim si došla Bela? Nismo li se trebali naći u Midtownu?“ – zapita Lotar dok mu pravo pitanje izleti prije nego što sam uopće uspjela udahnuti za odgovor – „Čiji je ovo auto, Bela?!“

„U autu je Mr.M.  Nemam sad vremena objašnjavati… samo uđite i procesuirajte to putem.“ – kažem u hodu približavajući se automobilu dok za  mnom hodaju prigušeni Aretini krikovi. Uhvatim Lotara za ruku pomalo žaleći što neću imati vremena vrištati na ulici i zaželjeti dobrodošlicu sreći. Onako kako se to radi u mom svijetu.

 

“All Jazzed Up”

Vozeći se Queensborro mostom u smjeru Manhattana uhvatila sam Aretu za ruku koja je drhtala. Njeno uvijek otvoreno biće puno ekspresije često prekriveno strpljenjem, čak i nekom neobičnom grubošću prema bezobzirnim životnim podmetanjima  u ovakvim trenucima sreće vratilo bi se u zahvalno strahopoštovanje prema trenutku ljepote u kojem sudjeluje. Oko mene je ponovno lebdio oblak samokontrole ispod čijih slojeva je neka raskalašena djevojka plesala jive.

Obje leđa zalijepljenih za sjedalo automobila u čudu smo gledale Lotara koji je razgovarao s Timom glasom koji je u potpunosti izdao njegovo stanje blagog šoka. Crni terenac grabio je ulicama u kojima se prebrzo izmijenjivao mrak sa svjetlima neonskih reklama. U isprekidanom žamoru Lotarovog i Timovog razgovora i prebrzog španjolskog na kojem je punašni Meksikanac telelefonom dogovarao naš doček ispred jednog od njujorških jazz klubova, pokušavala sam iskonstruirati neku suvislu rečenicu koja bi me vratila u zbilju.

„Parkirat ćemo ispred stražnjeg ulaza u klub, Luis će vas odvesti do našeg separea, a ja ću vam se pridružiti za par minuta.“ – priopći nam Mr. M brzim glasom dok je automobil već skretao u mračnu uličicu koju je rasvjetljavala tek blaga treperuća reklama iznad jednog od ulaza. „Stigli smo“ – ležerno izjavi Lotar kao da smo na jednoj od uobičajenih tura  kafićima našeg dalekog i sada tako malog grada. Na zvuk automobila na stražnjem ulazu u klub pojavi se visoki muškarac odavajući dojam da nas očekuje.

„Hajde Dorothy, izvuci cipelice, idemo zapaliti klub“ – pjevnim glasom dobaci mi partijanerTim u žurbi trljajući ruke poput tinejđera, dok visoki muškarac koji nas je dočekao otvara vrata automobila s Aretine strane. Njena štikla spusti se u bljuzgavi snijeg na ulici a naš ulazak u klub pomalo podsjeti na kratki isječak turneje nekog poznatog rock benda. Prolazeći kroz tamni hodnik na leđima osjetim Aretin pogled pun zgražanja, ali na vratima ga naglo prekine nevjerojatna unutrašnjost kluba. Na dugačkom šanku preko puta ugledam neonski natpis „Light Note“ koji prekriva saksofon a ja si dopustim da proživim svoju malu katarzu. U jazz klubu smo – obratim se svom srcu koje zatreperi od radosti….

Zadivljujućim talentom bešumnog autoriteta Luis nas doprati do našeg separea s kojeg se pruža očekivano najbolji pogled na klub. Smjestim se pored Arete i Lotara koji je i dalje u živahnom razgovoru s Timom potpuno smetnuo s uma okrenuti se prema meni razgoračenih očiju i tražiti da mu probam objasniti što se to ovdje događa?! Ponekad se divim našim razlikama i njegovoj brzoj adaptaciji na nove situacije i prilike u kojima se nađe. Okrenem se prema Areti i napokon nahranim njenu strpljivu znatiželju o cijeloj ovoj večeri.

„Bela, pod hitno moramo nešto popiti inače će nam cijela ova večer proći u nevjerici. Zajebi Luisa, njegovo dirigiranje i  živi zid od horde obožavatelja, ja idem za šank.“ – odjednom se digne, a ja šutke krenem za njom, kao i uvijek, potpuno suglasna s izrečenim nagovještajući nevolju. Na putu do šanka odlučim otpustiti kočnicu i uzeti od ove večeri najbolje što mogu. Dok sam privodila dogovor sama sa sobom kraju, na neonsko plavom šanku zasvijetlile su dvije tekile. Jedna od njih već je bila u Aretinoj ruci koja je značajnim pogledom bez riječi nazdravila i nagnula tekilu do dna. Dok je gorka ljutina tekile tekla  mojim grlom osjetila sam nečiju ruku na mom ramenu. Okrenuvši se ugledam Mr. M-a koji na sebi više nije imao odijelo već bio zamaskiran u traperice, običan t-shirt,  glave sakrivene pod kapom.

„M, ovo je moja prijateljica Areta, došla je u New York prije nekoliko dana.“ – požurim upoznati Mr. M-a i Aretu kako bih prekinula zrakoprazan prostor među nama.

„Zaista sam jako sretna što te upoznajem.“ – ispruži ruku prema Mr.M-u svom poznatom damskom stilu srdačnim glasom prekrivenim slojem hladnog odstojanja. Mr. M joj odvrati čistom srdačnošću već pružajući ruku kako bi nas upoznao sa muškarcem i iza njega.

„Michele! Odlučio si nam se pridružiti!“ – zadovoljno se nasmijem sretna što ću iz druge ruke saznati više detalja o našem projektu.

„Areta, upoznaj Michelea, potpredsjednika međunarodne udruge People, udruge nositeljice našeg projekta“ – izgovorim dok u istom trenutku krajičkom oka na njenom licu primjetim odbačenu ljusku onog hladnog odstojanja.

Michele bi prvim skeniranjem po svim karakteristikama trebao biti baš njen tip muškarca. Možda i previsok, ali pretpostavljam da to ne bi trebao biti problem. Ne pretjerano sportske građe, ali ipak snažan u onom prirođenom kodu, prototip muškarca zaštitnika.

„Drago mi je, Areta. Iako sam često u New Yorku, moram priznati da mi je ovo prvi put da sam u jazz klubu.“ – izgovori glasom koji se stišava vidjevši M-ov prijekorni pogled na svoje pokajničko priznanje.

U pozadini se začuje saksofon, a klub prekrije plava neonska svjetlost. Okrenem se oko sebe i ugledam klub koji se u međuvremenu napunio strastvenim obožavateljima jazza, sudeći po vrisku koji se prelomio njegovom unutrašnjošću.

„Ovo je jedan od najboljih njujorških jazz klubova!“ – dovikne mi Mr.M ponesen zvukom saksofona. Okrenem se prema pozornici još uvijek u čvrstoj nevjerici trenutne ležerne atmosfere i njezinih sudionika. Pogled vratim prema Mr. M-u i zapitam se kako je život u ovom trenutku na istom mjestu spojio dvije potpuno različite sudbine. To su valjda one nevidljive niti o kojima sam toliko puta razmišljala.  Nevidljive, a toliko čvrste da spajaju naizgled nemoguće. Mislim da ću se morati dobrano naroljati da podnesem sve ovo.  Osjetim se poput Hugh Granta u njegovoj kući s plavim vratima u Nothing Hillu, punoj skorene hrane na stolu, dok se niz stepenice spušta Julija Roberts – došljakinja s druge strane Svemira. Po čemu je naš život bolji ili lošiji od nečijeg tuđeg? Je li naša kuća s plavim vratima Svemir nekome za koga smatramo da ga već posjeduje?

Izgubljena u mislima u trenutak me vrati pogled na drugu stranu šanka na kojem Lotar konobaru živo objašnjava omjere za savršeni Spritz Aperol. U nevjerici pogledam Aretu i brzinom munje vratim pogled na Lotara i visokog afroamerikanca koji sa zanimanjem prati Lotarove naputke.

„Što sam propustila?“ – kroz zube upitam Aretu koja već pomalo šatrovačkim engleskim nabacuje komentare na radnju iza šanka na kojem se zrcale prazne čaše tekile popraćene punim zvukovima jazza.

Pogledam u Mr. M-a koji širokim osmjehom od Lotara prihvaća čašu punu narančaste tekućine. „Nije dobar kao naš kućni, ali poslužit će!“ – dovikne mu dok Mr.M otpija svoj prvi gutljaj.

„O, čovječe, ovo je dobro! Ovo sam popio jedan jedini put u svom životu u malom cafeu u Rimu u kojem je radio konobar koji je jezivo izgledao kao Frank Sinatra!“ – dovikne mu preko šanka kroz smijeh i požuri pokazati dokazni materijal sa svog Instagrama.

Dok se na šanku nizao nepregledan slijed visokih čaša punih aperola, mislim da je to posljednja čista slika koje se mogu sjetiti iz te večeri. Kroz neki mutan slijed sjećam se i svojih cipela koje su se u nekom trenutku naslanjale na neku od praznih čaša na šanku, nagovaranja Mr. M-a da se popne na pozornicu i otpjeva otprilike pedeset njegovih meni najdražih pjesama, Lotarova i Timova sakoa obješenih na stalak mikrofona i Aretinih cipela koje vise oko Micheleova vrata zavezanih za rub kravate.  Posljednja scena urezana u radno stanje moje memorije sam ja koja na pozornici pjevam At last Ette James tako snažno potaknuta nečim čega se na kraju večeri ne bih mogla sjetiti ni za milijun dolara.

Povratak u Nigdjezemsku

Iako u polusnu, vidim neko plavo-zeleno bljeskanje oko svoje glave popraćeno zvukom prašume i šuma mora. Na prvi pokušaj pomaka i identifikacije zvučno-vizualnog elementa koji kruži oko moje glave, vrat mi ostane ukočen na mjestu a zvuk prašume u skoku se preseli na drugi kraj sobe. Kroz zavjese stidljivo se naziru zrake sunca, a nametljivi zvukovi popraćeni automobilskim sirenama s ulice bivaju sve glasniji i polako preuzimaju  zvuk prašume koji me je probudio.  New York.

Iako moj dan još nije ni započeo, užurbanost koja dopire s njegovih ulica natjera me da otkočim vrat i podignem se barem u poluležeći položaj. Okrenem se prema stoliću na kojem stoji naš laptop i ugledam Lotara kako sa uzmemirujuće velikom šalicom kave prebire po tipkovnici dok Ian na drugoj strani sobe oduševljeno  razgovara sa svojom zelenom kapom iz koje proviruje crveno pero. Iako je moje vidno polje ograničenog dometa, uvjerena sam da je istu takvu kapu nosio i Petar Pan. Uočivši moj prvi pomak, brzinom (rekla bih Petra Pana) Ian se zaleti na naš krevet i proskvići: „Vidi mama, ja sam Peta Pan, ja sam Peta Pan!!!“ još uvijek ignorirajući slovo r kao obvezni dio abecede. Pomislim na prošlu noć u kojoj je Ian bio u društvu očaravajuće genijalnih teta čuvalica u hotelu i spavao u šatoru u zemlji Petra Pana usred Nigdjezemske a meni se poput bljeskova počnu vraćati slike nevjerojatne noći u jazz klubu i posljednja slika mene kako na pozornici zavijam poput vuka pjevajući At last Ette James.

Ugledam svoju crnu suknju od sto slojeva tila kako nemarno visi sa stolice i mali rokovnik odložen na rubu stola kad zazvoni telefon pored kreveta.

„Dobro jutro“ – začujem Aretin glas kao da je miljama daleko zaključujući da je nazvala čim je otvorila oči. „Idemo li na kavu? Dolazim kod vas.“ Ne uspijevajući ni odgovoriti, na drugoj strani slušalice začujem samo tupi zvuk prekinute veze. Oprezno se spustim s kreveta i upužem u papuče zateknuvši Lotara kako me gleda sa smješkom koji u svojoj pozadini nosi čitavu priču. Vjerojatno onu od sinoć.

„Trebam li zbog nečega biti zabrinuta?“ – prestrašeno ga upitam pokušavajući na silu složiti puzle sjećanja koje nedostaju u mojoj glavi.

„Pa, zapravo i ne“ – ponovno se nasmije. „Možda jedino oko toga što ćemo kad se vratimo doma. Stvari su poprilično izmakle kontroli“ nastavi kroz smijeh. Poznavajući njegov ležeran pristup stvarima koje ja uvijek i redovito doživljavam puno ozbiljnije, prođe me neka jeza pomislivši na slijetanje u naš stvarni život i pitanje veličine nebodera koje lebdi iznad moje glave: „Što će biti s nama? Kako se život mogao promijeniti u samo dva tjedna?“

„Mislim da mi stvarno treba kava prije bilo kakvog razgovora“ – izgovorim dok mu ulazim u zagrljaj koji prekine pomalo nasilno kucanje na vratima.

Učini mi se kako kucanje još nije ni završilo, a vrata se širom otvaraju dok kroz njih ulazi Areta korakom koji priziva izvanredni sastanak  užeg kabineta.

„Čudim se da si uopće mogla spavati.“ – izgovori skenirajući moj nemaran izgled sa pomalo optužujućim pogledom kao da kasnim na obranu vlastite diplome. „Ne govori ništa dok ne dođem k sebi i popijem dozu kofeina. Još uvijek nisam sigurna jesam li spremna složiti sinoćnju slagalicu do kraja.“ – dobacim joj kroz šum vode iz kupaonske špine. Nasmiješi mi se svojim šeretskim osmijehom, a ja i dalje nisam sigurna što stoji iza njega. Pomislim na izlazak iz hotela u gradsku vrevu i srce mi odmah poskoči od uzbuđenja a moje tijelo radosno uskoči u odjeću koja i nakon dva tjedna  i dalje stoji na vrhu moga kofera.

Na izlasku iz hotela oštar zimski zrak ošine mi obraze, a ledene zrake sunca vrate me u život. Dok Ian veselo skakuće do našeg unajmljenog džipa, pomislim da nije ni bitno što se sinoć dogodilo, u New Yorku sam – za tren mogu postati netko drugi, na primjer pjesnik lutalica koji dane provodi na ulici beskrajno inspiriran ovim iskričavim gradom zapisujući stihove u svoju malu bilježnicu koja čini svu njegovu imovinu. Osmijeh mi se razvuče licem a ja poskočim poput dječaka pomislivši kako je čovjeku malo potrebno za sreću kad je na pravom mjestu. Maštajući o lutanjima gradom, Aretin odvjetnički ton vrati me u zbilju – u klupu u sudnici gdje se očekuje moj iskaz.

„Jesi li pogledala svoj mobitel jutros? Tim te zvao jedno tisuću puta, a tada je nazvao mene i sam se pitajući otkud mu moj broj.“ – upita me sa zanimanjem.

„Nisam još…“ – odgovorim vadeći mobitel iz kojeg zaista iskače neobično veliki broj propuštenih poziva. Dok ih listam dolazeći do kraja popisa, naiđem na propušteni poziv upućen sinoć memoriran pod imenom Mr.M. U trenu smetnuvši Tima s uma, oči mi se zadrže na memoriji ovog neobičnog kontakta. Dok se Lotar pokušava uključiti u pomalo histerični promet Queensboro mosta moje oči i dalje prikovano gledaju u kontakt pohranjen noćas u 3:52.

„Hej, ljudi, je li moguće da u mobitelu imam pohranjen broj Mr.M-a?“ – upitam oprezno skriveno se nadajući pozitivnom odgovoru.“ Lotar okrene glavu prema zadnjem sjedalu, a Areta me s nevjericom pogleda kroz malo ogledalo pomoću kojeg upravo popravlja šminku, ostavljajući me u odgovoru nepoznate tišine.

Izašavši iz automobila koji smo parkirali u garaži plativši cijenu parkiranja dostojnu cijeni pristojnog ručka, Areta i Lotar se upute prema prvom Starbucksu po XL dozu kofeina. Okupirana Ianom koji nekontrolirano mijenja smjer svoga kretanja osjetim sreću koje mi to malo biće daruje svojim nestrpljivim otkrivanjem svijeta i odlučim sjesti na klupu na samom jugu Central parka. Pogled koji se prostire kroz šumu usred gradske vreve smiri moje tijelo i dok rukom ponovno tražim mobitel u svojoj torbi, pogled mi se zaustavi na malom papiru ispisanom tekstom sljedećeg sadržaja:

Happy December with Mr. M. – Guest host Bela Lang, a jedna slika prošle noći otkrije mi se u svom punom sjaju.

——————————————————————————————————————————

„Kako stigneš ostati tako normalan?“ – upitam ga kroz buku, kad me on iznenađeno pogleda. „Kako ti stigneš ostati tako normalna?“ – uputi mi naizgled banalan odgovor popraćen smješkom koji je rekao puno više od riječi.  Zaista, kako stignem? Stidljivo se nasmijem pokušavajući pronaći pristojnu granicu razgovora. Kad malo bolje razmislim, samim time što smo ovdje, granice su za mene pomaknute do krajnjeg ruba i odlučim ih ne vraćati. Ne večeras.

„Zapravo nije tako komplicirano. Jednostavno sam sretan. Usprkos svemu.“ – nastavi svoj odgovor, a ja u njegovim očima ipak pronađem komadić tuge. Probudi se moj analitički um i pokušam se suzdržati od empatične, ali i istraživačke želje da zagrebem u taj komadić njegova oka.

„Koja je tvoja priča?“ – upita povukavši me na mirniji dio šanka, zapravo toliko miran da shvatim da smo ponovno u VIP zoni u kojoj su čak i konobari odijeveni drugačije, a glazba s pozornice pretvara se u finu nijansu ambijentalnog zvuka nekog restorana. „Pa…“ – pokušam barem započeti nešto poput priče dok mi pogled ne otme sigurni korak konobara koji nam se približava s (pretpostavljam) nekom zaista dobrom bocom vina.

Nakon dužeg izbivanja od ostatka društva, saznala sam o Mr.M.-u dovoljno kako bih sa sigurnošću zaključila da je baš onakav kakvog sam ga zamišljala. Jednostavno fantastičan! Nekim čudom i njemu se moja ideja s pisanjem i sve dogodovštine koje su uslijedile nakon nje učinile vrlo intrigantnima. Zanimljivima do te mjere da mi je priznao kako već neko vrijeme traži temu za svoju tradicionalni predbožični show kojim milijunskom gledateljstvu želi dati toplu nadu da sve one lijepe stvari i dalje postoje, samo ih treba probuditi, pronaći i njegovati.

 „Tvoja priča je vrlo posebna. Nosi poruku s kojom se može identificirati mnogo njih. Iskrena želja i djetinjasta tvrdoglavost da se ostvari ono što želiš. Što je najbolje od svega – uopće te ne zanima kako.“ – izgovori pogledom fiksiranim na nečemu za što mislim da se uopće niti ne nalazi u ovome klubu, već negdje na mjestu u njegovim mislima koje samo on vidi. Obuzme me neki čudan osjećaj od ove iznenadne neizvjesnosti koje se nadvila nad nas.

„Bela, želiš li biti moj guest host?“ – iznenada vrati pogled iz zemlje svojih misli direktno prema meni. Neobičan intenzitet neke dinamitne emocije prošao je mojim tijelom, a pred oči mi se vratila slika mene u piđami s kokicama i čašom vina u ruci kako u svom domu iza sedam mora gledam njegov show i maštam da ću ga i ja jednom doživjeti. Jednom, kad odrastem. A on je sada tu. Sa šiltericom na glavi kao momak iz susjedstva i nudi mi jedan od mojih snova na svojim rukama.  Od tog trenutka gube se slike sve do one popraćene mojom vrhunskom izvedbom Ette James. Sada barem znam da je bila neizbježna.

——————————————————————————————————————————

Grčevito držeći papirić u ruci, osvjestim što se upravo dogodilo. I cijela ona priča oko moje izvedbe na pozornici biva mi puno jasnija – pomislim dok u daljini prepoznam Lotarov korak i zvukove koje Ian proizvodi još uvijek zarobljen negdje u Nigdjezemskoj. Baš poput mene.

 

Deva, lav i jedno janje

„Are, je li on mene zaista pitao da mu budem guest host u emisiji?! – upitam Aretu zureći u  zelenu daljinu Central Parka popraćenu zvukovima Ianova smijeha koji je u pješčaniku počeo stvarati važna međunarodna poznanstva vičući svako malo: hello, i sa tim istim hello odgovarajući na svako pitanje.

„Što si tražila, to si dobila…“ – dobijem odgovor u njenom poznatom ležernom stilu, a ja nastavim gledati kroz kroz zeleno bijele krošnje parka.

U tom trenutku željela sam ostati sjediti na toj klupici i kao u nekom bestežinskom stanju uživati u spoznaji da sam dotakla komadić svoga sna. U ovom trenutku daleko od bilo kakve akcije i plana, bilo kakvih misli što i kako naprijed, u ovom trenutku mira i čiste sreće.

Valjda tako izgleda sreća – pomislim okrenuvši se prema Areti koja je u nekom čudnovatom miru ispijala svoju ogromnu kavu  dok su se Lotar i Ian valjali po travi umrljanoj snijegom. Pogled na njih koji su uz mene stalno, pa i danas, kada sam dotakla rub svog srebrnog mjeseca i pomisao na Mr. M – koji negdje u svom svijetu provodi ovaj dan vrati me u neke davne dane kada sam beskomproisno vjerovala da ćemo se jednom sresti. I jesmo. Baš onako kako sam zamišljala. Baš na onoj razini za koju sam osjećala da će biti ispravna .

Neobično topao zimski dan čije su sunčeve zrake  nježno milovale ostatke kristalnog snijega na zelenim površinama parka natjerao me da pomislim da bih željela da traje vječno, no pogled mi odvuče poznato lice, lice koje mi izgleda kao da sam ga sinoć vidjela. Pogledam Aretu kroz čije sunčane naočale shvatim da je odlučila malo odspavati i drmnem je toliko jako da me u sljedećem trenutku pogodi njen vrisak uzrokovan vrelom kavom koja se prolila po njenom kaputu. Skočim s klupe shvativši da sam ponovno malo pretjerala dok gledam njezin voljeni kaput boje deve obogaćen ogromnom mrljom kave koja pomalo izgleda kao glava velikog lava.

Zauzeta skakanjem oko njezina kaputa s kojeg se lavlja glava boje kave ne prestaje smiješiti bez obzira na sve pokušaje njene eliminacije, shvatim da je mjesto na našoj klupici prekrila neka sjena, a sudeći prema njenom obliku, sasvim sam sigurna da odgovara čovjeku. Izbezumljeno se okrenem i umalo vlastitim licem zapnem za Micheleovo  koji nas je, očito privučen vriskom, primijetio pa u konačnici i došao pozdraviti.

Ovoga puta nježnije, iako i dalje odlučno, povučem Aretu za rukav kako bih je upozorila da svoju histeričnu scenu privede kraju i zadrži ugled fine i zanimljive Europljanke koji je stekla sinoć u Blue Noteu. Da je netko mogao snimiti usporeni okret  njene glave prema Micheleu vjerujem da bi upoznao široku paletu ljudskih emocija u punom sjaju njene ekspresije. U tom naglom okretu uspjela se iz zvijeri pretvoriti u janje u manje od jedne sekunde.  Kad malo bolje razmislim usporene snimke ovako složenih procesa kao što je bio ovaj mogle bi nam otkriti puno toga o prirodi ljudskog ponašanja.

„Koja je slučajnost da se uopće ovako sretnemo?“ – vidno oduševljen vikne Michele, a meni se učini da je njegovo oduševljenje ipak stupanj-dva prejako. Ali, spojivši Aretin nevini stav i njegovo ushićenje uzrokovano našim slučajnim susretom, shvatim da je moj analitički um proveo dobru početnu analizu oko njihove nagle, iako očekivane međusobne naklonosti.

„Bela, čestitam ti na suradnji koju si dogovorila s M.-om. Mislim da će to biti velika stvar! Pogotovo zato što će biti velika podrška našem projektu. Mags će biti oduševljena!“

„Hvala, Michele“ – kažem pomalo sramežljivo pitajući se do kojeg stupnja objave je dogovor između Mr. M-a i mene jučer došao. Nekako mi se čini da svi ostali znaju puno više o našem dogovoru nego ja sama.

„Nema na čemu. Iako sam ga tek jučer upoznao, mislim da je M sjajan momak!“

„Je, je, slažem se, zaista je sjajan!“ – odgovorim zamišljeno pitajući se uopće tko će koga nazvati prvi?

Vratim fokus na Aretu i Michelea kojima očigledno moja pažnja nije bila presušno potrebna i koji su već veselo čavrljali o vrstama kave koje piju i uz moj odbitak njihovog pristojnog poziva na istraživanje daljnjih vrsta uputili se prema obližnjem Starbucksu na novo eksperimentiranje.

Odlučim otpustiti sve brige i pitanja koje je Michele potaknuo svojim dolaskom i vratiti se u onaj trenutak opuštenosti prije ekscesa sa vrelom kavom na kaputu boje deve i dotrčim do Iana kompletno spremna za gradnju snjegovića od ostataka snijega koji sunce danas nemilosrdno topi.


„Mislim, zaista se već do sada trebala vratiti! Ili, barem nazvati!“ – uzrujano se okrenem prema Lotaru koji se po običaju potpuno ležerno odnosi prema stvarima koje ja doživljavam kao golemi problem, štoviše katastrofu.

„Najveći uspjeh će biti ako se uoće ne vrati!“ – kroz iskreni smijeh dobaci Lotar, a ja pogledam na hrpu njenih stvari razbacanih po sobi koje bi netko trebao ugurati u kofer i spremiti za naš sutrašnji povratak kući.

Povratak u našu realnost. No, hoće li ona ikada više biti ista? Na trenutak osjetim sitnu dozu straha i neke neobične čežnje za onom sigurnom predvidljivošću u kojoj smo živjeli. Mojim prenatrpanim danima, prekasnim odlascima na spavanje i krađom vlastitog sna zbog silne želje za pisanjem i maglovitih jutra u kojima sam se jedva uspijevala posložiti sama sa sobom i krenuti u novi dan. Potpuno jednak onom prethodnom. Dana sigurnim od ikakvih promjena i ovakvog nepoznatog straha.

Pogledam na sat, a ono što na njemu ugledam utjera mi još veći strah u kosti. Izvan našeg prozora prostire se samo noć popraćena automobilskim sirenama i vječnom bukom njujorške gladi za životom. Po stoti put posegnem za mobitelom na kojem u tom trenutku zasvijetli Aretina poruka. Olakšanje koje sam osjetila naprasno prekine neočekivani sadržaj.

„Ne brini se. Dobro sam. Ma što dobro, bolje nego ikad! I ne brini se zbog mojih razbacanih stvari (znam da te one najviše zabrinjavaju), jer ostat će na tom mjestu još neko vrijeme. Bela, ostajem! Hvala ti što si moju statičnu guzicu dovukla u ovaj grad. A sad se spremi za put. Doći ću na vrijeme da vas pozdravim!“

Očiju prikovanih za poruku pokušam izustiti koje slovo, ali u našoj sobi se i dalje čuju samo daleke automobilske sirene.  Sasvim nijemo dovučem se do Lotara i pružim mu poruku na pregled, a one automobilske sirene na trenutak utiša njegov glasni osmijeh.

„Rekao sam ti da se nemaš oko čega brinuti. Lav je napokon pronašao svoje janje.“ – neočekivano poetično  izusti Lotar hodajući prema koferu rastežući hlače od trenerke. Osjetim sreću, ali i neku neočekivanu prazninu. Prazninu neke neobične boje. Možda baš boje deve, boje njezinog kaputa.

 

U dolini bučne tišine

Promatram grad u mekano plavim večernjim odbljescima s našeg balkona. Nedostaje bistrine, izgleda kao da je netko stavio mutni filter na panoramu. U zraku je neobičan spokoj, tako poznat za ovaj grad. Neprestano se  čuje buka koja kao da je pristala na to da bude tiha.  Čuje se da se nešto događa, ali nitko ne zna o čemu se radi. U cijeloj toj tihoj buci koja do kraja dana ne kaže ništa važno dan se primakne svome kraju i donese blagoslov tišine. Trenutak u kojem kao da se grad prestane pretvarati i prizna da nema ništa važno za reći. Do sutra ujutro kada će nas opet pokušati prevariti tom svojom čudnom tihom bukom. Zateknem se kako nakon svega što smo doživjeli u New Yorku ponovno slušam tihu buku grada koji me sputava i ponovno mi se vrati onaj osjećaj. Osjećaj u kojem sam nebrojeno puta pokušala utišati tu buku i pobjeći od nje gradeći u sebi neki novi svijet. Svijet koji mi se naposljetku ponudio i u prekratkom roku ostavio zatečenu. Svijet iz kojeg sam se vratila u dolinu svoje bučne tišine koju poput gromova prepadaju moja pitanja jedno za drugim. Svijet koji mi je otvorio svoja vrata i čeka moju objavu da u njega uđem. Da zakoračim. Da razriješim pitanja.

U kutu naše sobe stoje naši neraspremljeni koferi. Koferi koje me je strah otvoriti jer će me u njima dočekati miris novog života. Na stolu spokojno leži moj laptop zatvoren onoga dana kad smo otišli. Laptop u kojem spavaju moji snovi strpljivo kao i svih proteklih godina. Snovi iz kojih sam doletjela prije nekoliko sati u svoj život. Odlučim da ga večeras neću otvarati i iz torbe sa stola izvadim papir pronađen onog jutra u Central Parku nakon lude noći u Lighit noteu. Tu zgužvanu pozivnicu u novi život. Provirim i ponovno pročitam njezin sadržaj: Happy December with Mr. M. Preko mene ponovno prijeđe val uzbuđenja nošen daljinom. Odlučim ga položiti na svoj laptop nadajući se da će njegova moć susresti sa svim snovima koji u njemu spavaju i po ne znam koji put u životu kažem si: Jutro je pametnije od večeri i u zagrljaju te poznate laži odlučim otići na spavanje.

Probudi me zvuk budilice dok mutnim pogledom skeniram sobu. U kutu ponovno ugledam naše kofere i ponovno se prekorim zbog olako shvaćene one jutro je pametnije od večeridok na satu već vrišti moje sigurno kašnjenje na posao prvi dan nakon godišnjeg odmora. Shvatim da  ću ponovno morati posegnuti za metodom desetominutnog spremanja kako bih u zadnji tren stala na startnu poziciju moje voljene šetnje prema gradu. Pomalo uzbuđena i obuzeta znatiželjom o sadržaju svojih misli tih pola sata spremim se nekim čudom i prije i iza sebe ostavim uspavane Lotara i Iana dok zatvaram vrata tihim poznatim šumom.

Već nekako iz navike vadim slušalice i automatizmom odabirem uvijek isti album za slušanje. Onaj Mr.M-a.  U trenutku pomislim kako je sve ono bio san i umjesto da se uštipnem za ruku kako bih se uvjerila u suprotno, na mobitelu munjevitom brzinom prelistam popis poziva dok ne stignem do onoga spremljenog u 3:52 ujutro prije samo 72 sata. Još uvijek je tu. Kontakt Mr.M-a.  Bjesomučno počnem brisati sve pozive nakon njega da ga sama memorija telefona ne bi brisanjem pospremila u prošlost koja je ostala negdje iza mene.

S Mr. M-om u ušima počne me ponovno opsjedati tisuću pitanja. Kako će izgledati danas moj dan na poslu? Koliko ću još na tom poslu ostati? Hoću li uopće ostati? Kako da odem? Gdje ja to zapravo idem? Pitanja me na kraju toliko izbezume da odlučim izvaditi slušalice iz ušiju i prepustiti se danu koji je tek započeo. Grčevitim traženjem instant rješenja ionako neću ništa postići. Prebacim misli da novu mene i preplavi me uzbuđenje što ću vidjeti Val i prigrliti privilegiju da potrošimo kavu na naše poznato filozofiranje. Jedva čekam da joj sve ispričam!

Ulazim u zgradu. Poznata tišina. Tišina mog života nekada. Danas mi se čini puno glasnija. Puno tiša nego inače. Osjećam se kao tinejđerica koja se iz kluba vratila kući u 5 ujutro i pokušava zaspati. Umorna, ali od zaostale buke u ušima budnija je nego ikada. Kao i ja jutros. Buka doduše ne dolazi iz mojih ušiju nego iz predjela prsnog koša. Nešto unutra lupa i ne prestaje. Uzbuđenje, strah i neopisiv nagon za trčanjem. Pobjeđujem nagon i ulazim u ured. Smiješe mi se poznata lica, a onda ugledam i Val. Prisjetim se kako sam je htjela nazvati iz taxija koji me vozio u Daniel na večeru, prisjetim se svoje crne suknje od tila i kaputa sa metalnim zakovicama. Ipak, nisam joj se nijednom javila, a sad ne mogu dočekati da se zavučemo u naš kafić i da pred njom ispustim dušu.

„Hej ti, pa bilo ti je i vrijeme da se vratiš!“ – Izgovori Val blago podignuvši glavu iznad ekrana svog računala u svom kulerskom stilu, ali uvijek sa prodornom iskrom u pogledu. Obrušim torbu na stol kao i svakoga jutra i strovalim se na stolicu.

„Isuse, Val…“ – pogledam je sva zadihana od pješačenja, a i onog lupanja u prsnom košu od maloprije.

„Što je, jesi dobro?“ – izusti frajerski ni ne sluteći što sve stoji iz moga uzdaha.

„Jesam. Dobro sam. Nisam nikada bila bolje i sad ne znam što da radim s tim. Val… život mi se okrenuo u dva tjedna. Sve se promijenilo. Sve.“ – zazvučim si zabrinuto i osjetim kako me ova poznata okolina u tišini počinje opominjati prijekornim pogledom koji govori više od riječi. Ponovno sam zatočena u svijetu koji ne podnosi promjene, koji odobrava samo ustaljeni red i raspored, koji svako skretanje s puta kažnjava strahom od propasti. Dozvoljava sve, ali zna se što odobrava. Otvara vrata svemu, ali zna se tko je dobrodošao. Ja se više ne osjećam dobrodošlo. Osjećam se poput pobunjenika među svim ovim korektnim i racionalnim ljudima. Odraslim ljudima koji poštuju ovu okolinu sigurnosti i ne ljute je svojim djetinjastim ispadima poput mene. Ne provociraju je svojim nezadovoljstvom. Ne izazivaju je traženjem novih mogućnosti. Ponovno se okrenem prema Val, jedinom preostalom tihom pobunjeniku ovdje i nasmijem se.

„Val, baš si mi nedostajala!“

„Znam. I ti meni. Ajmo u ćumez pa ćeš mi sve ispričati!“ – spremno odbaci papire, zgrabi torbu i krene prema vratima.

Krenem za njom osvrćući se oko sebe još uvijek osjećajući one tihe prijekore na svojim leđima.

 

Sreća spaja, ili ipak ne?

 „Val, vratila sam se, ali ne znam do kad ostajem. Ne znam ostajem li uopće!“ – završim rečenicu dok mi ruka sama od sebe počne prekopavati po torbi tražeći mobitel gonjena snažnim impulsom koji Val želi pokazati video u kojem razgovaram na šanku s Mr. M-om. Areta je taj video potajice snimila jer je znala da će to biti materijal koji ću pregledavati nebrojeno puta kad se vratimo kući i koji će biti dokaz da je sve moguće, kad splasne intenzivno uzbuđenje a dani pretrpani događajima u New Yorku ostanu iza nas.  Ona ponekad zaista na sve misli za razliku od mene!

Val me pogleda začuđeno sa znatiželjom u očima, a ja napokon pronađem mobitel u torbi. Pokrenem video i mobitel usmjerim prema Val. Njezin osmjeh se počne pretvarati u začuđenu grimasu kad prepozna muškarca s kojim razgovaram na šanku.

„Čekaj Bela, nije li to…“ – podigne svoje velike oči prema meni i istrgne mi mobitel iz ruke da pogleda bolje.

„Sereš!!!“ – iznenada poviče, a ja ni ne gledajući uočim kako je uspjela razbuditi ona beživotna lica oko nas, što nije uspjela napraviti ni njihova jutarnja kava.

„Čekaj, dok sam ja trulila u uredu ti si se družila s njim?!“ – razjapi usta očekujući nastavak priče. Duboko udahnem i nastavim priču.

S Val je uvijek bilo lako razgovarati jer je ona jedna od onih koje ne samo da čuju tvoje riječi, već ih osjećaju. Nikad se nisam trebala truditi objasniti nešto o čemu govorim jer je u sebi imala taj impuls koji  je moje riječi razumijevao. Neki ljudi jednostavno pričaju istim jezikom. Val i ja smo definitivno bile ti ljudi.

„Da Val, s njim.“ – odgovorim tiše upozoravajući je bez riječi da bi trebala malo spustiti glas na što ona samo odmahne rukom kao na najbeznačajniju stvar na svijetu.

„Val, dobila sam mjesto kolumnistice u jednim njujorškim novinama. Na večeri na koju sam pozvana kako bih upoznala ljude s kojima ćemo surađivati na jednom projektu, pojavio se i on. Iznenada. Stajao je na vrhu stepenica i krenuo prema našem stolu. I to je bilo to. Priča je jednostavno krenula…“ – ukratko ispričam Val potpuno zanesena svime što se dogodilo vrativši se na par trenutaka u ono uzbuđenje koje sam proživjela.

„Bela, pa to je…“ – zausti Val i prekine rečenicu ne znajući kako je završiti.

„Bela, dogodila ti se zaista jedinstvena stvar. Ostvarilo ti se upravo ono što si željela. Ne znam nijednu osobu kojoj se to dogodilo!“ – progovori Val s iskrenim oduševljenjem u očima.

„Znam. I sada sam ponovno ovdje. Kao da me neka sila teža stalno dovlači na isto mjesto pokušavajući mi reći da je ovo mjesto kojem pripadam i da prestanem filozofirati.“

„Bela, jesi li možda pomislila na to da nema nikakve sile teže? Da možda sama sebe koriš i opominješ jer pokušavaš nešto što drugi ne čine?“ – upita me Val unaprijed uvjerena kako je proniknula u srž  mojega problema.

„Ovo mjesto će i sutra biti ovdje. Došla ti na njega, ili ne. Svi ovi ljudi će i sutra biti ovdje. Ti moraš za sebe odlučiti da ti nećeš. Ti moraš donijeti odluku da želiš nešto drugačije.“- pogleda me dok ju ja s druge strane stola skrušeno gledam i kažem sama sebi da je u pravu.

Da, ja sam ta. Ona koja misli da zaslužuje isto što i drugi ljudi, a istovremeno da je posebna jer ima snove i ne miri se sa svime oko sebe. Ja sam ona kojoj se počnu ostvarivati snovi, a na kraju se vrati na isto mjesto i dopušta strahu da je potapša po glavi, kaže joj da primiri svoje djetinjaste maštarije i vrati se u svoj ured, za svoje računalo, nastavi mrzovoljno gunđati ostatak svog radnog vremena i bude normalna osoba! Da, ja sam baš ta.

U drugom trenutku pogled vratim na Val pitajući se u sebi što je s njenim snovima? Što je sa svim onim razgovorima koje smo toliko puta vodile? Što je s njenom srećom? Osjetim da sam se popela na stepenicu više i da Val i ja  više nismo iste osobe. Odjednom su se prekinule spone koje su nas čvrsto vezale. Nezadovoljstvo i nespokoj, žudnja za pronalaskom smisla, za pronalaskom sebe. S ljubavlju pogledam u njene velike smeđe oči dok osjećam da mi se u prsima nešto para. Para se cesta kojom smo skupa hodale. Ja sam je napustila. I cestu i Val koja se i dalje negdje u sebi pita: Što bi bilo? i hoće li ikada biti? Iako sam se u strahu vratila u okrilje sigurnosti našeg malog stola u kafiću, u toplinu naših razgovora i udobnost svakodnevice, duboko u sebi sam znala da me ovdje više ne veže ništa osim straha i dvije kutije stvari iz mog radnog stola. I Val, naravno – pomislim nadajući se da je strah onim tapšanjem po glavi neće potpuno pokoriti.

Pomislim koliko smo često znali čuti onu sreća spaja ljude, i prvi puta se zapitam je li to zaista istina? Je li sreća iznenada postala luksuznija od bilo kakvih materijalnih bogatstava? Spaja li sreća mene i Val, ili nas u ovom slučaju ipak razdvaja? Ovdje ne mogu otvoriti svoj džep i na stol joj poput novaca istresti komad sreće da bi ga i ona imala. Koliko god joj svoje sreće htjela dati, to će na kraju opet ostati isključivo moja sreća.  Ona će svoju morati pronaći sama. Nedjeljiva je i bira jednog vlasnika. Rasplinula je naš svijet u kojem smo o njoj razgovarale i pokušavale je pronaći. Po prvi put shvatim da nas je sreća razdvojila.

Pogledam na sat i shvatim da je vrijeme da se vratimo na posao. Izađemo na ulicu gdje nas ošine hladan jutarnji zrak. Zagrlim Val i krenemo u dan.

Krenemo u naoko istom smjeru razdvajajući se već pri prvim koracima.

 

U čijim to očima tražimo odobrenje?

Vanjsku svježinu zaplahnuo je poznati miris hodnika zgrade. Poznata mješavina sredstva za pranje podova i zidova čija povijest seže u neko prošlo vrijeme. Neki čudan nesklad u spoju koji rezultira mirisom koji jedino što može biti jest – specifičan. Jedan od onih mirisa koje nosite sa sobom i kad niste prisutni. Jedan od onih mirisa koji se ne gube iz vaše riznice za pohranu osjetilnih doživljaja.

Sredstvo za čišćenje koje je uvijek tako agresivno zvalo na prekrivanje neosporne starosti i nemogućnost promjene koja poput teškog zastora koji se uza sav trud jedva pomiče kako bi se otvorili prema svjetlu. Mjesto koje upozorava na svoju stalnost i prijeti opasnim posljedicama ako pokušaš i pomisliti kako bi izgledalo da se nešto promijeni. Stalnost koja u onim danima kad si prestrašen od svijeta pruža neku maćehinsku utjehu – uvijek možeš doći, uvijek će sve biti na istom mjestu, ali ne osjećaš ljubav. Osjećaš samo da si u skrovištu koje ima čvrste zidove. Zidove koje taj dan dok se skrivaš nisi spreman rušiti.

Val se ruši na svoju stolicu i potone iza računala u svojoj poznatoj pogrbljenoj pozi. Lice joj poprimi preozbiljan izraz koji me ponekad, dok se nismo dobro poznavale znao strašiti jer nisam znala što iza njega stoji. Strašio me taj potencijalni animozitet koji je pružala prema mnogima koji bi joj se obraćali, uključujući i mene. Dok nisam shvatila da je to njezin zid. Zid koji je bilo mnogo lakše srušiti nego neke druge. Dovoljno je bilo malo humora, po mogućnosti začinjenog mrvicom cinizma i njezin zid srušio bi se poput virtualnih kockica na nekoj računalnoj igrici. Ovaj put odlučila sam je ostaviti iza zida, tamo gdje se osjeća sigurnom potpuno shvativši zbog čega ga je sagradila.

Zadržavši pogled na njezinoj silueti koja se nazire iza monitora koju sekundu predugo, pomislim kako ne mogu spojiti njeno lice koje je poskakivalo od uzbuđenja dok je slušala moju priču u kafiću prije samo petnaest minuta s ovim koje sada tek napola vidim skriveno iza monitora. I tada shvatim.

Slušala me sa zanimanjem koje je bilo slično kao da je čitala neku uzbudljivu knjigu. Onog trenutka kad ju je zatvorila, vratila se svom životu i polako je zaboravlja. Utjecaj na njezin život imala je samo u onom trenutku dok ju je čitala.

Shvatim da tuđe osude nisu ništa drugačije od tuđih odobravanja, jer onome koji ih daje nemaju nikakvu važnost u njihovom životu, a preveliku u našem. Dopustili smo da naše odluke procjenjujemo tuđim očima. Jesam li im zaista toliko dugo dozvolila da me oblikuju? Jesam li ih koristila kao opravdanje za svoj nedostatak hrabrosti?

Iz razmišljanja me prene bešumna zvonjava mog telefona, a na zaslonu ugledam ime koje me u posljednji trenutak, poput neočekivano ispružene ruke na nekoj litici povuče natrag u spoznaju da se moj život promijenio. Areta.

Zgrabim telefon i odjurim u dio ureda za koji smatram da je rezerviran za moje privatne razgovore osjećajući se poput lopova, po ne znam koji put.

„Are! Bilo je i vrijeme! Već sam se zabrinula! Ma, nisam zapravo, nazvala si u pravi trenutak…“ – poluočajnim glasom zavapim prema Areti nadajući se da će me vratiti na mjesto koje bez mog pristanka postaje sve dalje.

„Upravo zatvaram kofer. Vraćam se.“ – u njenom glasu osjetim onu dobro poznatu predaju kao i ne znam koliko puta ranije. Obeshrabreno izdahnem nadajući se da me nije čula.

„Što sam mislila? Da ću tako lako pobjeći od sebe? Ja, koja se nisam usudila otići sama na izlet 50 kilometara dalje od kuće? Što sad izigravam? Paulu iz Oficira i džentlmena?!“ – čujem Aretu čiji se prigušeni očaj na svu sreću ne čuje tako dobro jer nas razdvaja cijeli jedan ocean.

Odlučim preskočiti nebrojena pitanja koja mi se množe u glavi i postaviti jedino koje mi se u ovom trenutku učini smislenim: „ Kada slijećeš u Zagreb?“ osjećajući kako mi klizi ona ruka na rubu litice za koju se očajnički još držim.

Kada se svjetlo na zaslonu mog telefona ugasi, vratim se za stol zamišljajući onu glamuroznu djevojku s mikrofonom u ruci koja iz sveg srca pjeva sigurna da je dotakla rub svoje sretne zvijezde, zapisujući protiv svoje volje sat Aretinog povratka. Nesvjesno gledajući pokrete svoje ruke koji ostavljaju trag na papiru shvatim da je preda mnom nešto čega sam se oduvijek užasavala. Hrabrost da ustanem i dozvolim si pravo na sreću gledajući ravno u sve one oči ne tražeći u njima više ništa.