GODINA U KOJOJ JE BELA LANG UPOZNALA SREĆU

O romanu:

Radnja prati put glavne junakinje Bele Lang prema samoostvarenju i vlastitom životnom putu. Kao novinarka lokalnih novina već se duže vrijeme osjeća zarobljena u životu koji je prethodno bio njen vlastiti izbor, ali koji ju je zarobio svojom ustajalom trajnošću i sigurnošću u kojoj polako ali sigurno gubi najbolje dijelove sebe. Jednog sasvim uobičajenog jutra jedan naoko slučajan e-mail pokrene promjene u njenom životu za koje će se prvi puta u životu morati zapitati je li na njih uopće spremna. Odlučivši prihvatiti poslovnu ponudu poznatog američkog časopisa, kreće na nesigurno životno putovanje puno stranputica i naoko nelogičnih situacija i događaja, koji će nekim nevidljivim nitima upotpuniti slagalicu njenih stremljenja. Na tom putu pojavljuje se i njoj neobjašnjiva ljubav prema jednom muškarcu i te dvije okosnice se neprestano isprepliću i jedna drugoj do samog kraja “podmeću nogu”u njezinoj težnji da se oslobodi straha i okova okoline i pronađe samu sebe.

Roman je pisan u žanru chick lita-a s malim odmakom od njegove izvorne definicije. Glavna junakinja, Bela Lang je single mlada žena, baš kako to sam žanr i nalaže, no njena potraga nije ograničena samo na onog pravog, već je uvelike prilagođena suvremenim težnjama mladih žena – kako pronaći sebe, svoj životni put i na koji način se istrgnuti iz neudobne sigurnosti života, ostvariti svoje potencijale i u konačnici pronaći svoju sreću. U knjizi se pojavljuju i elementi self-helpa, a pomalo svakodnevna inačica chick lita-a obogaćena je bajkovitim elementom pomalo nestvarne ljubavi glavne junakinje prema muškarcu kojeg voli oduvijek, ali kojem ju je uspjela približiti tek njena odluka da napusti svoj stari život, odluka koja, naoko, s njim nije imala nikakve veze.

Roman se dotiče pitanja s kojima se svakodnevno suočavamo, poput – zašto se određene stvari u životu događaju u određenim trenucima, postoje li i tko postavlja granice ljubavi, što je to ljubav na prvi pogled, koliko i u što trebamo ulagati da bismo dohvatili vlastitu sreću, zašto pristajemo robovati strahu, postoje li slučajnosti, možemo li uočiti viši smisao u u stvarima i situacijama koje nam se događaju, koliko nas definira okolina i sl.

ODABRANA POGLAVLJA

8. poglavlje

Kada je, nakon puta koji se protegnuo na skoro dva dana, Areta napokon uskočila u krpene papuče u svojoj hotelskoj sobi i poput normalne osobe (za razliku od mene) odlučila ispoštovati gospodina Jet Lega, navukla je tamne zastore i odlučila odspavati nekoliko sati. Gledajući pomalo čeznutljivo kako će se mirne duše strovaliti na hotelski krevet, dok mene, s druge strane, čeka jedna od najuzbudljivijih i najnapetijih večera u životu, povučem se prema svom ormaru i po prvi puta nakon dužeg vremena osjetim strah.

Osjetim kako se hotelska soba vrti oko mene, a iza nje kao da i cijeli ovaj grad s milijunskom rasvjetom pleše ispred mog ormara.

Gdje ja to idem? Je li moguće da zaista idem u restoran u čije sam slike gledala sa svojeg starog računala u redakciji koja je ostala negdje daleko iza mene?

Odjednom me probode činjenica da se Viste u ova četiri dana nisam sjetila nijednom, kao da je nestala u magli iz koje me onaj avion odveo daleko na neka sunčanija mjesta. Sumanuto otvorim kalendar na mobitelu da se uvjerim da je datum onaj koji mislim da je i da službeno imam još tri dana godišnjeg odmora u kojima ću morati odlučiti prihvaćam li mjesto gostujuće kolumnistice u Weekly Breaku. Mjesto s izglednim minimalcem na računu, guranjem u iznajmljenom stanu s pet nepoznatih cimera i potpuno neizvjesnom sudbinom. Bila sam duboko svjesna da će odluka koju donesem donijeti tektonske promjene u moj život, samo još nisam znala može li tlo pod mojim nogama to izdržati. Sati koji su neminovno curili do trenutka kada ću Mags morati reći pristajem li, ili ne, neizbježno su me dovodili do spoznaje da ću, pristanem li, morati otključati potpuno nepoznati dio sebe. Onaj hrabar i pustolovan, dio o kojem nisam znala apsolutno ništa.

Ok, o tome ću razmišljati sutra, progovori iz mene Scarlet O’Harra i okrenem se natrag prema ormaru.

„Mogu li te nešto pitati? Jel’ tebi dosadno?“ I sada vrlo živo vidim Val koja me na jednoj od naših jutarnjih kavi iz vedra neba pogodila ovim pitanjem. U tom trenutku, ne znajući kontekst pitanja koje mi je postavila, zabacila sam čelo unatrag i skupila usnice u formu razmišljanja: Dragi Bože, jel ja stvarno izgledam kao da se nasmrt dosađujem?!, no prije nego što sam uopće krenula lamentirati o svojoj dosadi i njenim uzrocima, živo je nastavila svoju misao o tome koliko je njen život dosadan i o Patriku koji to nikako ne može razumjeti.

„Zapravo sam shvatila da me ovo što radim uopće ne ispunjava.“

Ma daj, Val, ne misliš valjda ozbiljno?! proškgrćem kroz smijeh u sebi i sjetim se za što je sve pokazala interes u posljednje tri godine: profesionalno bavljenje pokerom, šivanje, organizacija evenata, pčelarstvo, masaža, patologija, agroturiazm, slikanje paunova u fazama depresije itd.  Druženje s Val i naše svakodnevne jutarnje kave pamtim po vrlo sažetim i iskrenim životnim priznanjima u stilu gore navedenog. Zaista sam bila sretna što mogu popiti kavu s nekim tko mi kaže da se nenormalno dosađuje u životu.

Napustim hotel i napokon sjednem u taksi. Pomalo se osjećam kao u filmskoj sceni, ali ne želim se prepustiti previše, tek iz opreza kako na nekom od sljedećih koraka ne bih tresnula glavom o zid.  Ipak, ne mogu si ne priznati da se osjećam sjajno. Iako sam provela dan kupujući u trgovinama na ulicama milozvučnih njujorških imena, ulazila sam samo kroz vrata onih najjeftinijih i pokušala prekopirati jednu od onih odjevnih kombinacija s Pinteresta iz svog albuma zvanog Fashion Passion. Albuma pomnog slaganih fotografija Ovo ću ja odjenuti onog dana kada budem išla…

Crna suknja od sto slojeva tila šuška dok jurimo manhatanskim avenijama, a moj kaput od lažnog krzna s debelim pojasom i metalnim zakovicama vraća me u moju realnu liniju skrivajući pomalo romantično-sanjarsku dušu. Ponovno se sjetim Val. Voljela bih da me sada vidi. U mom crnom tilu i kaputu s pojasom i metalnim zakovicama. Viknula bih joj kroz prozor taksija:  Val, više mi nije dosadno! Osjećam se sjajno!

Nasmijem se kad zamislim Tima kako sjedi u baru restorana i ispija neki koktel, ali se nekako više pribojavam Mags i potpuno nepoznatih ljudi koje će dovesti i s kojima ćemo razgovarati o tom nekom projektu. Tek sam neki dan ispala iz one staklene zgrade u potpunoj nevjerici da mi je ponudila mjesto gostujuće kolumnistice, a već u ovom trenutku taksist se zaustavlja  ispred restorana za koji sam do jučer bila uvjerena da postoji samo u filmu.

Ispratim taksistu pogledom i uđem u restoran. Prvo što ugledam je visoka žena koja stoji na recepciji i izgleda otmjenije od svih žena koje sam vidjela u svim restoranima u kojima sam do sada bila. S nepovjerenjem pogledam u svoj til, ali odmah razvučem osmijeh jer meni i dalje izgleda savršeno. Nakon kratkog razgovora, uputi me u bar, a ja nabasam baš na onakvu sliku kakvu sam očekivala: Tima koji u odijelu i svojim neizostavnim tenisicama ispija koktel za visokim barskim stolom. Kada me ugleda, mahne u mom smjeru i ispusti diskretan zvižduk kao pohvalu za moju odjevnu kombinaciju.

„Ako me sjećanje dobro služi, napisao sam dražesna, a ne vamp?!“ Odmjeri me od glave do pete, a ja ga samo blago udarim po ramenu. Takav je bio Tim. Frajer kojeg nakon dva dana poznanstva već možeš udarati po ramenu i pred njim okretati očima.

„Šalu na stranu, Dorothy, izgledaš opako.“ Odmjeri me još jednom i doda kako je jučer u redakciji načuo nešto o mogućim sudionicima večerašnjeg skupa. Sudeći po onome što je čuo, ili kako sam priznaje – prisluškivao skriven iza Magsinih vrata, razgovarala je s nečijim menadžerom, sasvim siguran da nijedan novinar u Weeklyju nije baš takva faca da ima svog menadžera.

Pogledam ga iznenađeno misleći da je, kao pomoćni urednik, apsolutno informiran o večerašnjem događaju.

„Čekaj, želiš reći da je moguće da nam se na večeri pridruži neka faca?“ Zasmijuljim se poput tinejđerice, na što se oboje počnemo potpuno neprimjereno kreveljiti u ambijentu koji po svojoj vokaciji cijeni odmjerenost, finoću i govor u pola glasa.

Otpije gutljaj svog koktela koji mu iznenada zapne u grlu, kad mu ruka usiljeno poleti u znaku pozdrava prema vratima. Iz nekog razloga intuicija mi došapne da na vratima bara stoji Mags. Oprezno se okrenem i dostojanstvenim pokretom glave pozdravim glavnu zvjerku. Na neki čudan način podsjeća me na spoj Mirande iz filma Vrag nosi Pradu i neke snježne kraljice. Utjehu strogoj liniji njenog držanja pružaju blage bore oko usana koje daju nadu u dašak topline. Prije nego što smo uopće otpili svoj koktel do kraja, kao vojnici u okomitoj liniji krenuli smo prema vratima ususret Mags i nekim crnim odijelima koja su se kretala iza nje. Nakon kratkog i srdačnog pozdrava uputili smo se prema stepenicama na kojima su me zabljesnuli otmjeni stupovi restorana Daniel. Krajičkom oka uočila sam jedno poznato lice. Sasvim je sigurno da se s nama prema stolu kretao spomenuti menadžer, ali poznato lice bio je nizak punašni Meksikanac kojeg sam u vrtlogu uzbuđenja pokušavala smjestiti u neki poznati kontekst. Kada smo se smjestili za velikim okruglim stolom osjetila sam oštar rez u svom trbuhu iznenada shvativši da ispred mene stoji tjelesni čuvar Mr. M-a.

U vrtlogu vlastitih neposloženih misli i iznenađenja što ga vidim u ovom restoranu i protiv svoje volje osjetim neku težinu na dnu srca. Prisjetim se Mr.M-a i osjećaja koji me za njega veže, osjećaja kojem već godinama odbijam dati pravo ime. Luisov lik me nakon dugo vremena podsjeti koliko nam se životi razlikuju i koliko toga nas razdvaja. Mjesta za koje ja mislim da postoje samo u filmu posjećuje čak i njegov tjelesni čuvar. Osjetim strah od one opipljive želje i bliskosti prema njemu koju u trenutku može zalediti bilo kakav doticaj sa stvarnošću. Slomiti poput velike staklene površine iza koje ostaju samo oštri i opasni rubovi. Luisov lik podsjeti me da je život koji M. vodi daleko od nevidljivosti i bešumnosti u kojoj se do prije tek nekoliko dana skrivao moj.

Pokušavajući zaustaviti neželjenu tugu koja mi se poput nepozvanog gosta pridružila u ovoj važnoj večeri, visoko podignem glavu i otresem misli, ali pogled mi se u posljednji trenutak zaustavi na vrhu stepenica gdje ugledam poznatu igru ruku muškarca s kojim sam ponovni susret čekala godinama. Ne znajući kada smo se upoznali i što smo jedno drugome značili nekada davno, pogled mi zastane na njegovim prstima koji su se preplitali jedni o druge i osjetim ih svojima više od ičega što sam do sada posjedovala.  Gledavši M- kako prilazi našem stolu, svijet kao da je odjednom stao. Oni oštri razbacani rubovi straha povukli su se pred poznatošću onoga što vidim ispred sebe. Žamor u restoranu je utihnuo, boje su izblijedile. Ostao je samo njegov besprijekoran lik i moj zamagljen pogled koji je naglo prekinula Mags pohrlivši mu u susret raširenih ruku i usklikom koji je iznenada razrezao tišinu u mojoj glavi. Odgovorio joj je svojim poznatim osmijehom koji se u samo nekoliko trenutaka mogao transformirati u izraz lica koji je u meni pobuđivao poznatu žudnju. Osmijehom koji sam do ove večeri mogla vidjeti u novinama, ili u svojim mislima, pitajući se dugi niz godina zašto se ponašam poput luđakinje i ne odustanem od vjerovanja da me za njega nešto veže. Bojazni da s nekim podijelim taj nadasve čudan osjećaj iz razloga što bi svatko imalo normalan rekao da je to apsolutno nemoguće. Prisjetim se jednog noćnog razgovora o karmičkim vezama koji sam vodila s Aretom, kada sam sramežljivo spomenula što osjećam prema njemu, na što je mi je, umjesto komentara, natočila još jednu čašu vina i bez riječi zaključila razgovor o toj temi.

Pogledam prazno mjesto za stolom i u nevjerici shvatim da je to mjesto namijenjeno njemu, a Tim  mi namigne vidno zadovoljan zbog svojih vidovitih sposobnosti. Mags ostane stajati i ponosom koji puca iz njezina pogleda poprati vijest o njegovom pristanku da se pridruži projektu zbog kojeg smo se večeras okupili.

Mr. M. nas pozdravi otvorenim osmijehom i krene se rukovati redom sa svima. Pruži mi ruku i nasmije se.

„Drago mi je, Bela Lang. Apsolutno sam očarana što se upoznajemo.“ Iz mene neočekivano izleti ova pretjerana rečenica zbog koje se odmah poželim ugristi za jezik.

Stropoštam se pored Tima, a pogled mi ostane prikovan za cipele Mr. M-a koji je sjeo s Timove lijeve strane. U žamoru koji se razvio za stolom sjetim se malog kafića pored svog posla i Val koja možda baš sada u ovom trenutku pije kavu i dalje traži smisao.

Od dana kada sam prvi puta, sasvim slučajno, u jednom bezimenom kafiću u koji sam došla popiti kavu nakon napornog dana u redakciji, čula njegov glas koji se skladno sastajao sa zvukom saksofona, znala sam da se u meni pokrenulo nešto neobično. Taj udaljeni glas s linije kafića budio je u meni neko nedefinirano sjećanje koje kao da nije pripadalo ovom životu. U tom trenutku o tom čovjeku nisam znala ništa osim da njegov glas zvuči bezvremenski u kombinaciji sa saksofonom u koji sam bila zaljubljena otkad znam za sebe. Izlazeći tog dana iz kafića imala sam osjećaj kao da sam upravo upoznala novog prijatelja koji će iz temelja promijeniti moj život. Svjesna tog suludog osjećaja zadržala sam ga duboko u sebi, pravdajući ga nekim slučajnim deja vu sranjem koje će me napustiti dok dođem do prvog križanja. Ipak, kada me taj isti osjećaj nije napustio ni godinama kasnije, s vremena na vrijeme bih se zapitala je li moguće da neke ljude poznajemo, a da ih zapravo nikada nismo upoznali? Mr. M. bio je poznati jazz pjevač i slušajući njegovu glazbu često sam se pitala je li moguće osjetiti toliku prisnost s nekim o kome zapravo ne znaš ništa, a istovremeno osjećaš da je i to ništa dovoljno da vas na neki neobičan način odavno povezuje. Nakon niza godina u kojima je taj osjećaj živio u meni, iznenada sam osjetila da će doći dan kada će nas život na neki, samo njemu objašnjiv način, nanijeti na istu stazu. Negdje u to vrijeme, Mr.M. je iznenada obznanio da se povlači s glazbene scene, ne rekavši nikad pravi razlog te  odluke.

Dok i dalje pogled ne odvajam od njegovih cipela, rukom za koju sad već imam osjećaj da je duža nego ikada prije, Areti natipkam poruku u mraku svoje torbice.

„Mr. M. je ovdje. Za mojim  stolom. Mogu ga dotaknuti ako ispružim ruku. Koji se ovo vrag događa?“

Vratim mobitel u torbu i odlučim da ću napokon dignuti pogled s tih vražjih cipela i pogledati mu u lice, izgledajući pritom vrlo neutralno i profesionalno. Nabacim negovoriništasmješak, ali usnica mi počne neprirodno podrhtavati, pa ipak odlučim odustati od smješka trudeći se pogled usmjeriti u drugom smjeru, iako to ne umiri moje srce za čije sam otkucaje sada već sigurna da ih čuju svi za stolom.

Tim mi se unese u uho, nakon što sam krajičkom oka nekoliko puta primijetila da me iznenađeno pogledao, i šapatom upita:

„Dorothy, što je s tobom? Izgledaš unezvjereno. Zašto stalno gledaš u pod? Digni tu glavu.“ Drmne me nogom ispod stola.

„Oprosti, ali što Mr. M. radi ovdje?!“, procijedim nekim čudnim zvukom i odmah otpijem gutljaj vode kako bi mi se vratio moj izvorni glas. Samo slegne ramenima i doda kako je znao čuti Mags kako u svom uredu ponekad sluša Cry me a River u njegovoj izvedbi, iako to vjerojatno nije razlog zbog kojeg je večeras ovdje. „Bit će da je to zbog ove budale od Johna.“ Nastavi pričati o pjesmi i iskrivi lice pogledavši u srednjovječnog gospodina koji je zauzeo mjesto do Mags i prosikće pogledom.  „Najobičniji majmun s debelim novčanikom.“

Sa sigurne udaljenosti na suprotnoj strani stola, Mags dostojanstveno podigne elegantnu čašu u kojoj se nazire pjenušac, kako bismo nazdravili našem prvom susretu i početku krasnog projekta koji će nas odvesti – tko zna sve kuda!

Hm, sviđa mi se Mags – pomislim – prava je pustolovka.

„Dragi moji“, započne, a ja se osjetim baš nekako sretno – barem u ovom trenutku i ja sam njena. Sa svim ovim ljudima koji sjede za stolom biti njen je zaista velika čast i priznanje.

Još jednom nam svima zaželi dobrodošlicu u ime časopisa Weekly Break i međunarodne organizacije People sa sjedištem u New Yorku kojoj je glavno poslanje i misija podizanje svijesti čovječanstva i kvalitete života. Nastavi pričati o nekom važnom zadatku projekta, o kojem u ovom trenutku, ne znam apsolutno ništa.

„Narednih mjeseci susrest ćemo mnogo ljudi, jer ljudi su poanta svega ovoga. Te iste ljude pokušat ćemo probuditi, iz njih izvući njihove strasti, skrivene snove, potaknuti ih da počnu živjeti punim plućima i počnu raditi ono što vole. Izvući ćemo prokleto dobre priče. Pokušat ćemo malo prodrmati svijet. Opasno je zaspao.“ Objavi i pobjedonosno se nasmije, otmjeno nagnuvši glavu prema izvjesnom gospodinu koji je zauzeo mjesto do nje.

„Znao sam. John financira projekt. Opet je popustila. Izgleda da ćemo tek vidjeti gdje će nas sve ovo odvesti.“ Tim nervozno odloži čašu na stol.

„John?“, upitam ga sa zanimanjem, ali i namjerom da misli prusmjerim na bilo što što nema veze s Mr.M-om. Kimne glavom u smjeru gospodina koji sjedi pored Mags, vlasniku nekoliko velikih korporacija s kojim je Mags u tajnoj vezi, iako ona za nikoga nije tajna bez obzira što se svi pretvaraju da jest.

„Njih dvoje su zajedno ubojita kombinacija, jedini problem jest taj što ta veza puca ponekad češće od broja godišnjih izdanja našeg časopisa. Ne sviđa mi se ovo.“ Ugledam trag zabrinutosti na njegovom licu, ali odlučim pogled vratiti na Mags koja jednostavno blista i vjerovati da nisam došla do ovog trenutka u životu da bi mi sudbinu predodredila sljedeća ljubavna nesuglasica velikog korporacijskog maga i glavne urednice časopisa.

Dok se pokušavam koncentrirati na Magsine riječi, glavom mi poput crnog vela ponovno prolete misli o mom poslu i pitanje pristanka na njenu ponudu. Pogledam u smjeru Mr. M-a i shvatim da će me njegovo, za mene, zastrašujuće prisustvo večeras u jednom trenutku natjerati da bez razmišljanja pristanem. Tim uhvati moj uspaničeni pogled i sijevne očima poput munje, kojima mi zapovijedi da se što prije priberem.

Nakon neizrecivih slijedova hrane božanstvenog Daniela, pred nas stigne anđeoski aranžirani desert, a Mags pošalje svima primjerke projektne dokumentacije s popisom članova. U grlu mi zapne vlat neke trave s deserta kada na papiru uočim svoje ime.

Bela Lang, kolumnistica časopisa Weekly Break in the City

Je li to ona donijela odluku umjesto mene? Gledajući u svoje ime dozvolim si postaviti pitanje misli li zaista da sam toliko dobra i je li poziv na ovu večeru bio samo jedan od njezinih aduta da mi ne ostavi mjesta za nedoumice. Polaskana onim što vidim ispred sebe, ponovno pogledam u Mr. M-a i pomislim kako Mags ne može ni sanjati koliko se svojim pozivom da večeras dođem ovdje uplela u moju sudbinu.

Griješno otpijem pretjerano veliki gutljaj vina i nemoćna od ovoliko uzbuđenja blago se naslonim na Tima koji mi ponovno uputi pogled pun opomene.

„Bela! Smiri tu svoju torbicu! Vibrira mi po nogama već dvadeset minuta, pogledaj taj svoj jebeni mobitel!“ Ukori me poput starijeg brata, a ja pomislim na Aretu koja u ovom trenutku vjerojatno bjesomučno tipka i naziva moj broj u potpunom šoku.

Ugrabeći dobar trenutak, ispričam se i krenem prema toaletu sa svojom vibrirajućom torbicom, ali u posljednji trenutak skrenem prema izlazu i ignorirajući manekenku na recepciji izađem iz restorana. Udaljim se od ulaza i usidrim  pokraj nekog ogromnog  crnog terenca, izvadim cigaretu, ali naravno, po ne znam koji put u svom životu nemam je čime zapaliti. Okrenem se oko sebe i u posljednji trenutak uočim punašnog Meksikanca kako dežura malo podalje od restorana i učini mi se da upravo pali cigaretu. Nakon nekoliko trenutaka oklijevanja, odlučim se uputiti prema njemu i posuditi upaljač.  Zahvalim mu se uz ispriku da moram obaviti telefonski razgovor. Udaljim se i pozovem Aretin broj. Javlja se i ne prestaje vrištati u slušalicu. Naviknuta na način na koji doživljava ovakve situacije, pričekam da se umiri i silno vrištanje prekine tišinom.

„Jesi li ti normalna? Zovem te već sat vremena da provjerim jesam li dobro shvatila. Mr. M. je u restoranu?! Za tvojim stolom?! Što radi tamo?“ I dalje vriši na telefon, a mislim da Meksikanac, iako ne stojim pored njega, čuje svaku njenu riječ i sva sreća da nijednu ne razumije. Okrenem mu leđa i bezuspješno joj pokušam odgovoriti na pitanje, ali me prekine nemajući me strpljenja odslušati do kraja.

„Čekaj, čekaj malo… Radit ćeš s Mr.M-om? Ti se jebeno šališ? Znači li to da prihvaćaš Magsinu ponudu?“

Pokušam nešto odgovoriti, dok me s druge strane čeka njezina nestrpljiva tišina. Potpuni muk. Onaj drugi način na koji izražava  šok.

Strpljivo čekajući da Areta odradi svoju šokom izazvanu tišinu, primijetim da netko izlazi iz restorana i shvatim da je to on, kada vidim da se kreće prema Meksikancu i odavdje mi izgleda kao da od njega uzima cigaretu. Kako je pušenje ispred ovakvih restorana zabranjeno, ni ne primijetivši me, počne se približavati mjestu na kojem stojim.

Odlučim naglo prekinuti razgovor napominjući joj da večeras izlazimo i da ću je nazvati kasnije. Prekinem vezu i ugledam je sasvim jasno kako baca mobitel po krevetu poput divlje zvijeri.

Mislila sam da ne puši. U njegovom posljednjem intervjuu objašnjavao je kako se, otkako se odlučio povući sa scene, pozdravio sa svim porocima kojima je bio prepušten godinama, ostavljajući upitnim hoće li se uopće više ikada vratiti glazbi. Približeći mi se dovoljno blizu, primijeti me i mahne blago naginjući glavu, dok ja ne mogu skinuti pogled s njegovog lica.

U tom trenutku očekujem da neki mrtvac padne s balkona kao u filmu Did you hear about the Morgans? i nasilno prekine ovoliko čudnih nemogućnosti u jednoj večeri.

„Smetam? Mogu li ti se pridružiti? Bela, jesam li u pravu?“ Glas mu zvuči mekano, baš onako kako ga i pamtim.

„Naravno, slobodno mi se pridruži. Ovo je ionako san svake obožavateljice. Pušiti na cesti s Mr. M-om.“ Prejeranom sigurnošću pokušam prekriti činjenicu da mi se trese svaki dio tijela.

Nasmije se i blago okrene očima pogledom mi pokušavajući reći da pretjerujem. Pokušam nastaviti razgovor u bilo kojem smjeru, ali fizička reakcija na njegovu prisutnost preuzme prvenstvo nad mojim umom, pa se, u odsudstvu riječi, samo nasmijem  pokušavajući smisliti kako da se priberem.

„Bela, pročitao sam neke od tvojih tekstova. Mislim da su divni i vrlo inspirativni. Mislim da će ovo biti dobar projekt. Osobno sam izašao iz teške krize i ovaj projekt je pravi lijek za mene. Dati nešto za druge.“

Mr. M. je čitao moje tekstove?! Ogledam se oko sebe i ponovno očekujem onog  mrtvaca s balkona.

Izgleda zapanjujuće lijepo. Opušteno. Pokušam obuzdati svoj osjećaj bliskosti prema njegovom obliku brade, zavodljivom trokutu koji se pojavi u kutu njegovih usana kada se nasmije i snažnim rukama za koje vjerujem da sam ih držala nekad davno. Na trenutak se izgubim u njegovom pogledu koji me već u prvom susretu s mojim očima odvuče daleko od ove ulice. Na poznato mjesto moje čežnje za njim.

„Hvala, M.“ Prisilim se vratiti na ovu bučnu ulicu, prisjećajući se toliko puta prepisivane posljednje stavke u svom rokovniku, koja je uvijek jednostavno glasila: upoznati njega.

Osjetim iznenadnu potrebu da podijelim s njim barem dio osjećaja koji godinama nosim u sebi, ali odustanem uvjerena da me ne bi shvatio.

„Zapravo, večeras sam samo gošća ovdje. Razmatram ponudu da počnem pisati za Weekly Break.“ Osjetim potrebu opravdati svoje prisustvo, a on uhvati moj pogled koji se spustio prema podu.

„Trebala bi prihvatiti ponudu.“ Zazvuči ozbiljnije nego maločas, uvuče posljednji dim cigarete i  pogledom me pozove da se vratimo u restoran.

Šutke se uputim prema vratima restorana još uvijek nesigurna hoće li onaj mrtvac napokon s balkona pasti točno meni na glavu.

9. poglavlje

„Smrdiš po cigaretama.“ Dočeka me Timova opaska prije  nego što sam se uspjela spustiti u sjedeći položaj. Pogleda u Mr. M-a koji je sjeo s njegove desne strane i nađe se u središtu duhanske zagonetke.

„Nemoj mi reći da ste zajedno pušili vani kao srednjoškolci koji se skrivaju u školskom WC-u. Dorothy, zaista sam impresioniran. Tko bi rekao da ćeš odmah prijeći na stvar!“

Htjela sam automatski izlanuti stvarno je bila samo luda slučajnost, ali sam baš večeras službeno prestala vjerovati u slučajnosti. Jedino slučajno u slučajnosti  jest naš osjećaj da se nešto dogodilo samo od sebe, bez ikakvog razloga. Taj varljivi osjećaj. Naglo pomislim da za sve ono što naoko zaista izgleda slučajno postoji itekako dobar razlog.

Iz razmišljanja me prene Mags koja se oglasi s pripremanom idejom, kada iznenada začujem svoje ime. Zvonkim glasom priopći da su je moji tekstovi već osvojili i da nas od zajedničke suradnje dijeli samo još moj pristanak na njenu ponudu. I gomila moje nepostojeće ušteđevine, pomislim i istinski se zapitam mogu li si zaista priuštiti doći među sve ove ljude u uvjetima koji su za mene nadasve nepovoljni.

„Fascinirao nas je mali gradić Asfeld, dnevni list Asfeld Vista u kojem Bela radi i iskrena priča o mladoj ženi koja silno želi pronaći sebe. Njena priča je vrlo inspirativna i nadasve stvarna i u ovom trenutku ne mogu zamisliti bolju osobu koja će potaknuti mnoge žene na upornost u ostvarivanju svojih ciljeva, pa ako baš želite i snova.“  Oh, koliko je samo u pravu, pomislim, ali prekine me njezin prodoran pogled pun iščekivanja. „Bela, što misliš?“ Zaiskri glasom, a ja primijetim jedino njene oči koje sjaje poput dvije krijesnice i naočale koje joj vise na dnu nosa, suzdržavajući se da ne otklize nekim svojim putem.

Odjednom osjetim vrućinu i neko neprirodno svjetlo koje mi tuče u oči poput reflektora, ali onda shvatim da imam samo fatamorganu od brojnih pogleda uperenih u mom smjeru. Fatamorgana se nastavi kad u daljini ugledam svoj povratak u Vistu i poput Alise iz Zemlje čudesa, slijedeći zeca, upadam u zečju rupu, ovog puta onu pogrešnu, u apsurdan svijet koji naseljavaju brojni čud(es)ni likovi. Osvrćem se oko sebe, oko ogromnih gljiva i čudnih likova sa šeširima i crvenom kosom, patuljastih bića u prugastim odijelima i pitam se tko li me je samo ponovno ovdje povukao? Osvrćem se oko sebe, ali zeca više nema, sama sam među njima, tim neobičnim  ljudima.

Je li moguće da je ovo iscenirala na ovakav način? Osjećam kapljice znoja koje mi se skupljaju na čelu. Istovremeno polaskana ukazanim povjerenjem i prestravljena od brzine u kojoj ovdje treba donositi životne odluke, osjetim da ne mogu suvislo razmišljati. Ponestane mi zraka i shvatim da Mags zaista u ovom trenutku očekuje moj pristanak. Ili ono drugo.

To je to, pomislim, trenutak u kojem ću sebi dokazati jesam li zaista vjerovala u sve ono o čemu sam posljednje dvije godine pisala u svojim kolumnama. Život kao da me pozvao na test kako bi provjerio jesam li još samo jedan u nizu onih koji kritiziraju način na koji žive, a kada im se pruži prilika odmahnu rukom bez razmišljanja, pravdajući se da je to preveliki rizik koji si sada ne mogu priuštiti. Odjednom shvatim da se ne sjećam kada sam se posljednji put osjećala ovoliko živom i da ću zbog toga vjerojatno izgovoriti nešto što će u cijelosti promijeniti sve što sam do sada znala o životu. Pred očima mi se stvori slika moje stvarnosti koja je ostala negdje daleko iza mene. Stvarnosti iz koje sam došla, daleko od ovog restorana u kojem sjedi Mr.M, daleko od širokih avenija mojih snova, hotela s pogledom na milijunska svjetla grada i velikog staklenog nebodera časopisa Weekly Break. Ovo ne može biti slučajno, pomislim samo trenutak prije no što su iz mojih usta izašle najhrabrije riječi koje sam ikada izgovorila.

„Prihvaćam ponudu.“

Dok sam žvakala posljednje vlati trave sa svojeg deserta, sve sigurnija da one zapravo uopće nisu namijenjene žvakanju, okrenem se prema Timu.

„Tim, hoćemo li na piće? Treba mi odmak od svega ovoga.“ Govoreći to shvatim da nas zapravo nikad nitko nije pripremio na sreću u životu.

Ne da nam se ni pokušati jer smo uvjereni da nećemo uspjeti. Osjetim se ponovno poput nesigurne djevojčice koja će radije pobjeći od svoje sreće odgađajući je kako bi je sa svojim prijateljicama u piđami zamišljala i o njoj maštala. Kad se dogodi da ne uspijemo potpuno nam je poznato što dalje napraviti – vratiti se u svoj prirodni habitus koji se zove ma rekla sam ti, nema šanse i utabanim putem nastaviti dalje. A što ako uspijemo? Koji je nastavak te priče? Kojim putem tada dalje? Poput djevojčice i ovog sam puta htjela još na trenutak odgoditi sreću i veseliti joj se u predprostoru njenog dolaska.

Iako će sreća, nakon što sam pristala pisati za Weekly Break, biti uvjetovana mizernim sredstvima na mom bankovnom računu, osjećala sam golemo uzbuđenje koje nisam mogla primiriti. Znala sam samo da mi treba neki klub s preglasnom glazbom, neko mjesto na kojem ću se izgubiti da bih ponovno došla k sebi. U tom trenutku na mobitelu mi zavibrira podsjetnik za rezervaciju avionskih karata za povratak u stvarnost koju sam odlučila napustiti koji me očekuje za nepuna tri dana. Brzo ga poklopim praveći se da ga nisam vidjela.

„M nas je pozvao u Light Note na piće. Izgleda da je ovo tvoja sretna večer, Dorothy.“ Tim zazvuči nekako preznačajno, kao da je primijetio moj večerešnji nemir i zbrojio dva plus dva. Činjenica da sam se s njim povezala prije nego što sam to mogla očekivati, kao i ona da su on i Mr. M. očigledno prisniji nego što se to činilo na prvu, vodila je ovu večer u smjeru koji više nisam mogla, niti pokušavala razumjeti.

Podižući se sa stolice oprezno presložim slojeve svoje suknje od tila čvrsto se držeći Tima kojeg iz nepoznatog razloga već sada doživljavam kao brata koji će me spašavati iz brojnih kritičnih situacija koje slijede. Još jednom pogledam u cipele Mr.M-a u koje s nevjericom blejim pola večeri i sigurnim korakom krenem prema izlazu.

Ispred mene se na mig Mr.M-ovog oka stvori Luis koji nas diskretnim, ali odlučnim pogledom usmjeri prema izlazu restorana i rukom koja pomalo podsjeti na zaštitnu ogradu pokaže smjer prema crnom terencu parkiranom ispred restorana. Učini mi se baš prema onom pored kojeg sam prije pola sata zapalila cigaretu. Bez ikakve pripreme ugledam svoju nogu koja se penje prema sjedalu predimenzioniranog crnog automobila i probudivši se iz sna začujem sve glasniji Timov glas koji me požuruje svojim laktom kako bi mogao uskočiti u automobil. Osjetim se poput zatočenika vlastite sreće kojeg su bez njegove dozvole odlučili odvesti baš tamo gdje želi.

M se ispriča na uguravanju u automobil objašnjavajući da im je to neki, već uigrani način na koji odlaze s mjesta da ne bi stvorili neželjenu strku među ljudima, a ja na zatamnjenom staklu već ugledam dvije djevojke razjapljenih usta, shvativši da je i taj kratak prijelaz od restorana do automobila bio dovoljan da Mr. M. ne prođe nezapaženo.

Pokušam se pribrati dovoljno da izvadim mobitel iz torbe i pročitam Aretine poruke, dok automobil već odmiče širokom avenijom.

„Tim, moramo nekako stići po Aretu, očekuje moj poziv!“

„Bela, nema problema. Otići ćemo po nju u hotel, tako je najsigurnije.“, izusti Mr. M, dok njegov vozač već skreće u smjeru Queensboro mosta. Dok samo nakratko napuštamo Manhattan, pošaljem Areti poruku: Izađi ispred hotela.

Vozeći se mračnim ulicama Queensa, uočim poznatu ulicu i skretanje prema hotelu. Vozač uspori, na ulazu u hotel ugledam Aretu koja ni najmanje ne odaje dojam da misli kako je automobil koji se približava ulazu došao po nju.

„Možda je bolje da ja izađem po nju, Tim. Mislim da baš ne očekuje Mr. M-a i njegov XL terenac kao prijevoz do jazz kluba.“ Ruka mi posegne za vratima automobila ispred kojeg me ošine oštar zimski zrak koji mi pomogne da mi se mozak barem malo razbistri od omamljenosti koju u ovoj mjeri regularno može izazvati samo jača doza narkotika.

„Hej, Are!“, poviknem prema Areti koja gleda u mom smjeru vidjevši samo približavajuću siluetu kroz jaka svjetla automobila. Podignem glas i u daljini začujem njen krik potvrde. Krenem prema njoj, a ona s nepovjerenjem pogleda u smjeru upaljenog automobila iz kojeg sam izašla. Zajedno s dlanovima podigne i obrve pitajući me sasvim tiho nismo li se trebale naći ispred jazz kluba i čijim sam to automobilom došla.

„U autu je Mr.M. Nemam sad vremena objašnjavati… Samo uđi i procesuiraj to putem.“ Povučem je prema automobilu, a za mnom ostanu samo njeni prigušeni krikovi. Uhvatim je za ruku pomalo žaleći što neću imati vremena vrištati na ulici i zaželjeti dobrodošlicu sreći. Onako kako se to radi u mom svijetu.

10. poglavlje

Vozeći se Queensborro mostom u smjeru Manhattana držala sam je za ruku koja je drhtala. Njeno uvijek otvoreno biće puno ekspresije, često prekriveno strpljenjem, a ponekad čak i nekom neobičnom grubošću prema bezobzirnim životnim podmetanjima,  u ovakvim trenucima sreće vratilo bi se u zahvalno strahopoštovanje prema trenutku ljepote u kojem sudjeluje.

Oko mene je ponovno lebdio oblak samokontrole ispod čijih je slojeva neka raskalašena djevojka plesala jive.

Crni terenac grabio je ulicama u kojima se prebrzo izmijenjivao mrak sa svjetlima neonskih reklama. U isprekidanom žamoru Timovog glasa i prebrzog španjolskog na kojem je Luis telelefonom dogovarao naš doček ispred jednog od njujorških jazz klubova, pokušavala sam iskonstruirati neku suvislu rečenicu koja bi me vratila u zbilju.

„Parkirat ćemo ispred stražnjeg ulaza u klub, Luis će vas odvesti do našeg separea, a ja ću vam se pridružiti za nekoliko minuta.“, začujem M-a, dok je automobil već skretao u mračnu uličicu koju je rasvjetljavala tek blaga treperuća reklama iznad jednog od ulaza.

„Stigli smo.“ Negdje u daljini začujem Timov glas koji me prene iz omamljenosti koja me potpuno preuzela.

Na zvuk automobila na stražnjem ulazu u klub pojavi se visoki muškarac odavajući dojam da nas očekuje.

„Hajde Dorothy, izvuci te cipelice, idemo zapaliti klub.“, pjevnim glasom mi u žurbi dobaci Tim trljajući ruke poput tinejđera, a visoki muškarac koji nas je dočekao otvori vrata automobila s Aretine strane.

Njena štikla spusti se u bljuzgavi snijeg na ulici a naš ulazak u klub pomalo podsjeti na kratak isječak turneje nekog poznatog rock benda. Prolazeći kroz taman hodnik na leđima osjetim Aretin pogled pun zgražanja, ali na vratima ga naglo prekine nevjerojatna unutrašnjost kluba. Na dugačkom šanku preko puta ugledam neonski natpis Light Note koji prekriva saksofon, a ja si dopustim proživjeti svoju malu katarzu. U jazz klubu smo, obratim se svom srcu koje zatreperi od radosti.

Zadivljujućim talentom bešumnog autoriteta Luis nas doprati do našeg separea s kojeg se pruža očekivano najbolji pogled na klub. Smjestim se pored Arete i napokon nahranim njenu strpljivu znatiželju o cijeloj ovoj večeri.

„Bela, pod hitno moramo nešto popiti inače će nam cijela ova večer proći u nevjerici. Zajebi Luisa, njegovo dirigiranje i  živi zid od horde obožavatelja, ja idem za šank.“ Odjednom se ustane, a ja šutke krenem za njom, kao i uvijek, potpuno suglasna s izrečenim, nagovještajući nevolju. Na putu do šanka odlučim otpustiti kočnicu i uzeti od ove večeri najbolje što mogu. Dok sam privodila dogovor sa samom sobom kraju, na neonsko plavom šanku zasvijetlile su dvije tekile. Jedna od njih već je bila u Aretinoj ruci koja je značajnim pogledom bez riječi nazdravila i nagnula tekilu do dna. Dok je gorka ljutina tekile tekla mojim grlom osjetila sam nečiju ruku na svom ramenu. Okrenuvši se ugledam Mr. M-a koji na sebi više nije imao odijelo već obične traperice,  t-shirt,  i glavu sakrivenu ispod šilterice.

„M, ovo je moja prijateljica Areta, baš danas je stigla u New York.“ Požurim ih upoznati kako bih prekinula zrakoprazan prostor među nama.

„Zaista sam jako sretna što te upoznajem.“ Ispruži ruku prema Mr.M-u svom poznatom damskom stilu srdačnim glasom prekrivenim slojem hladnog odstojanja. Mr. M joj odvrati čistom srdačnošću, već pružajući ruku kako bi je upoznao s muškarcem  koji stoji iza njega.

„Michele! Odlučio si nam se pridružiti!“ Zadovoljno se nasmijem, sretna što ću iz prve ruke saznati više detalja o našem projektu.

„Areta, ovo je Michele, potpredsjednik međunarodne udruge People, udruge nositeljice našeg projekta.“, izgovorim dok u istom trenutku krajičkom oka na njenom licu primjetim odbačenu ljusku onog hladnog odstojanja.

Michele bi prvim skeniranjem po svim karakteristikama trebao biti baš njen tip muškarca. Možda i previsok, ali pretpostavljam da to ne bi trebao biti problem. Ne pretjerano sportske građe, ali ipak snažan u onom prirođenom kodu, prototip muškarca zaštitnika.

„Drago mi je, Areta. Iako sam često u New Yorku, moram priznati da mi je ovo prvi put da sam u jazz klubu.“ Naglo stiša glas, vidjevši M-ov prijekoran pogled na svoje pokajničko priznanje.

U pozadini se začuje saksofon, a klub prekrije plava neonska svjetlost. Okrenem se oko sebe i ugledam klub koji se u međuvremenu napunio strastvenim obožavateljima jazza, sudeći po vrisku koji se prelomio njegovom unutrašnjošću.

„Ovo je jedan od najboljih njujorških jazz klubova!“, dovikne mi Mr.M. ponesen zvukom saksofona. Okrenem se prema pozornici, još uvijek u čvrstoj nevjerici trenutne ležerne atmosfere i njezinih sudionika. Vratim pogled prema njemu i shvatim da je život u ovom trenutku na istom mjestu spojio dvije potpuno različite sudbine. Prisjetim se onog neobjašnjivog osjećaja da ćemo se, na neki nepoznat način, jednoga dana sresti, ali sada osjećam samo da ću se morati dobrano naroljati da sve ovo podnesem.  Osjetim se poput Hugh Granta u njegovoj kući s plavim vratima u Nothing Hillu, punoj skorene hrane na stolu, dok se niz stepenice spušta Julija Roberts – došljakinja s druge strane Svemira. Po čemu je naš život bolji ili lošiji od nečijeg tuđeg? Je li naša kuća s plavim vratima možda Svemir nekome za koga smatramo da ga već posjeduje?

Dok se na šanku nizao nepregledan slijed najrazličitijih pića, mislim da je to posljednja čista slika koje se mogu sjetiti iz te večeri. Kroz neki mutan slijed sjećam se i svojih cipela koje su se u nekom trenutku naslanjale na neku od praznih čaša na šanku, nagovaranja Mr. M-a da se popne na pozornicu i otpjeva barem jednu pjesmu, Timova sakoa obješenog na stalak mikrofona i Aretinih cipela koje vise oko Micheleova vrata zavezanih za rub kravate.  Posljednja scena urezana u moju memoriju sam ja koja na pozornici pjevam At last Ette James tako snažno potaknuta nečim čega se na kraju večeri ne bih mogla sjetiti ni za milijun dolara.

11. poglavlje

Iako u polusnu, vidim neko plavo-zeleno bljeskanje oko svoje glave popraćeno zvukom oceana. Na prvi pokušaj pomaka i identifikacije zvučno-vizualnog elementa koji kruži oko moje glave, vrat mi ostane ukočen na mjestu, a zvuk oceana nestane u smjeru mog noćnog ormarića. Kroz zavjese se stidljivo naziru zrake sunca, a nametljivi zvukovi popraćeni automobilskim sirenama s ulice bivaju sve glasniji i polako preuzmu  zvuk oceana s mog mobitela koji me je probudio.  New York.

Iako moj dan još nije ni započeo, užurbanost koja dopire s gradskih ulica natjera me da otkočim vrat i podignem se barem u polusjedeći položaj. Okrenem se prema stoliću kada mi se poput bljeskova počnu vraćati slike nevjerojatne noći u jazz klubu i posljednja slika mene kako na pozornici zavijam poput vuka pjevajući At last Ette James.

Ugledam svoju crnu suknju od sto slojeva tila kako nemarno visi sa stolice i mali rokovnik odložen na rubu stola, kad zazvoni telefon pored kreveta.

„Dobro jutro.“ Začujem Aretin glas koji kao da je miljama daleko, zaključujući da je nazvala čim je otvorila oči.  „Spremna za kavu? Dolazim po tebe.“

Ne uspijevajući ni odgovoriti, na drugoj strani slušalice začujem samo tupi zvuk prekinute veze. Oprezno se spustim s kreveta i upužem u papuče osjećajući strašnu glavobolju, pokušavajući u pamćenju pronaći izgubljene puzle od prošle noći, kada začujem pomalo nasilno kucanje na vratima.

Učini mi se kako kucanje još nije ni završilo, a vrata se širom otvore, kada kroz njih uđe Areta korakom koji podsjeti na početak izvanrednog sastanka užeg kabineta.

„Čudim se da si uopće mogla spavati.“ Izgleda kao da skenira moj nemaran izgled s pomalo optužujućim pogledom kao da kasnim na obranu vlastite diplome.

„Ne govori ništa dok ne dođem k sebi i popijem dozu kofeina. Još uvijek nisam sigurna jesam li spremna složiti sinoćnju slagalicu do kraja.“, dobacim joj kroz šum vode iz kupaonske špine. Nasmiješi mi se svojim šeretskim osmijehom, dok ja ne mogu odgonetnuti što iza njega stoji. Pomislim na izlazak iz hotela u gradsku vrevu od čega mi srce uzbuđeno poskoči, a moje tijelo radosno uskoči u odjeću koja i nakon četiri dana i dalje stoji na vrhu moga kofera.

Na izlasku iz hotela oštar zimski zrak ošine mi obraze, a ledene zrake sunca vrate me u život. Udišući bilo grada pomislim da nije ni bitno što se sinoć dogodilo, u New Yorku sam – za tren mogu postati netko drugi, na primjer pjesnik lutalica koji dane provodi na ulici, beskrajno inspiriran ovim iskričavim gradom, zapisujući stihove u svoju malu bilježnicu koja čini svu njegovu imovinu. Osmijeh mi se razvuče licem a ja poskočim poput dječaka pomislivši kako je čovjeku malo potrebno za sreću kad se nalazi na pravom mjestu. Maštajući o lutanjima gradom, Aretin odvjetnički ton vrati me u zbilju – u klupu u sudnici gdje se očekuje moj iskaz.

„Jesi li pogledala svoj mobitel jutros? Tim te zvao jedno tisuću puta, a tada je nazvao mene i sam se pitajući otkud mu moj broj.“ Uhvatim njen pomalo optužujući pogled pun zanimanja.

„Nisam još…“ Posegnem za mobitelom iz kojeg zaista iskače neobično veliki broj propuštenih poziva. Dok ih listam dolazeći do kraja popisa, naiđem na propušteni poziv upućen sinoć memoriran pod imenom Mr.M. U trenu smetnem Tima s uma, a oči mi se zadrže na memoriji ovog neobičnog kontakta. Dok se taksist pokušava uključiti u pomalo histeričan promet Queensboro mosta moje oči i dalje prikovano gledaju u kontakt pohranjen noćas u 3:52.

„Je li moguće da u mobitelu imam pohranjen broj Mr.M-a?“ Okrenem se oprezno prema Areti koja mi kroz malo ogledalo pomoću kojeg popravlja šminku odvrati samo nevjericom u pogledu.

„Sjećaš li se ti uopće što se sinoć događalo?“ Odmahne glavom, a ja se ponovno osjetim poput djeteta koje se previše izgubilo u igri.

Izašavši iz taksija uputimo se prema prvom Starbucksu po kavu i u tišini odlučimo sjesti na klupu na samom jugu Central parka. Pogled koji se prostire kroz šumu usred gradske vreve smiri moje tijelo i dok rukom ponovno tražim mobitel u svojoj torbi, pogled mi se zaustavi na malom papiru na kojem je ispisan tekst sljedećeg sadržaja:

Čovjek ponekad na najneobičnijim mjestima pronađe svoj odgovor.

Hvala ti. M.

Čitajući nepravilna slova na zgužvanom papiriću, osjetim kao da sam naglo otvorila vrata onog zaboravljenog dijela protekle noći.

„Kako stigneš ostati tako normalan?“, upitam ga kroz buku, kad me on iznenađeno pogleda.

„Kako ti stigneš ostati tako normalna?“ Uputi mi naizgled banalan odgovor popraćen smješkom koji je rekao puno više od riječi.  Zaista, kako stignem? U njegovom pogledu shvatim da je zaista pročitao moje tekstove i da je ovo njegovo pitanje samo njihov nastavak. Kako ostati normalan, kad osjećaš da je sve oko tebe sve samo ne normalno?

„Zapravo, u neko sam doba postao potpuno nenormalan. Zato sam i odlučio otići. Ljudi misle da imaš sve. Žele biti poput tebe. Zavide ti, a ne razumiju da na kraju imaš samo ono što oni misle da imaš, što je daleko od bilo koje istine. Težak je to život. Život koji te ponese, a na kraju te ispljune praznog na neku prljavu obalu. Dok svi očekuju da i dalje budeš uzor i predmet obožavanja, u nekom trenutku neizbježno kreneš prema svome dnu.“ U njegovim očima pronađem komadić tuge što probudi moj analitički um, ali se pokušam suzdržati od empatične, ali i istraživačke želje da zagrebem u taj komadić njegova oka. Rastrzana igra njegovih lijepih ruku uvjeri me u njegovu iskrenost zbog čega ih poželim dotaknuti, kada mi pozornost ponovno privuče njegov glas.

„Koja je tvoja priča?“ Pruži ruku prema meni i povuče me na mirniji dio šanka, zapravo toliko miran da shvatim da smo ponovno u VIP zoni u kojoj su čak i konobari odijeveni drugačije, a glazba s pozornice se pretvara u finu nijansu ambijentalnog zvuka nekog restorana.

„Pa…“ Pokušam barem započeti nešto poput priče, kad mi pogled otme siguran korak konobara koji nam se približava s bocom vina u rukama. „Moja priča je da jednostavno želim pronaći sebe. To je sve što u ovom trenutku znam. Želim pobjeći iz svog starog života koji me ugušio i ostaviti sve to iza sebe. Osjećam kao da tek sada počinje ono što bi se trebalo zvati životom.“, odgovorim iskreno i primijetim da me zainteresirano promatra.

„Osjetio sam da se dvoumiš, ali drago mi je što si pristala. Mjesto ti je u ovom časopisu. Čudno, ali osjećam kao da ovo nije naš prvi razgovor.“ Njegov pogled odluta prema nečemu za što mislim da se uopće niti ne nalazi u ovome klubu, već negdje na mjestu u njegovim mislima koje samo on vidi. Obuzme me neki čudan osjećaj od ove iznenadne neizvjesnosti koje se nadvila nad nas, ali i posljednje rečenice koju je izgovorio. Shvatim da ću morati prijeći preko nje da bih sve ono što mu želim reći uspjela zadržati iza one ograde čiji mi zvuk pucanja već odjekuje u glavi.

„M, misliš li se ikada više vratiti glazbi?“ Blagi trzaj njegova oka upozori me da sam pogodila u ono nezgodno mjesto u njemu. Mjesto koje voli držati zaključanim.

„Ne znam kako bih. Nešto što sam volio više od svega, pretvorilo se u prijetnju da će me slomiti.“

„Misliš li da je zaista glazba bila ta koja ti je prijetila?“ Ne odustajem, usprkos tome što osjećam koliko ga ta tema boli.

„Bela, pretvorio sam se u životinju, bez prestanka sam osluškivao što ljudi o meni govore, postao opsjednut mišlju da ću u jednom trenutku ostati sam i zaboravljen, bez svih tih ljudi koji su me pratili. Forsirao sam koncerte, albume, sve do trenutka kada sam shvati da sam ubio glazbu. Bila je mrtva.“

Slušajući ga kako preda mnom ostvara komadić svog zaključanog srca, ponovno osjetim nalet neke davne prisnosti prema njemu. Davne toliko da se i dalje pitam može li biti stvarna.

„Tvoja glazba nikada ne može biti mrtva. Ti si taj koji nije vječan. Ti si taj koji je na neki način umro. Glazba je ostala živjeti. Glazba je i dalje živa. Pitanje se samo želiš li zbog nje živjeti ili umirati. Možda jednostavno trebaš donijeti odluku da je glazba tvoj život, a ne tvoja smrt.“ Ugledam ga zagledanog u daljinu i okupiranog svojim mislima koje su, sudeći po one dvije okomite bore između obrva, daleko od mjesta na kojem se nalazimo. „Za sve ono što silno volimo postoji realna mogućnost da nas ubije, baš svakoga dana.“ Nasmijem se i pokušam vratiti izgubljenu ležernost, shvaćajući da sam ponovno otišla predaleko, ali učini mi se da u njegovim očima ugledam neki bljesak koji izbriše onu sjenu koja je do maloprije stajala u njihovom kutu.

„Još jednu čašu vina?“ Vrati pogled prema meni, a ja osjetim da se u tom trenutku nešto promijenilo. U njemu, i u zraku oko nas. Od tog trenutka gube se slike sve do one popraćene mojom vrhunskom izvedbom Ette James. I dalje ne znajući razlog zašto, otpjevala sam je kao da sam u tom trenutku znala odgovor na sva pitanja.

Držeći zgužvani papirić u rukama, pomislim da mi ga je morao noćas ubaciti u torbicu, iako i dalje nisam baš sigurna što je njime mislio i na čemu mi to točno zahvaljuje.

„Ne razumijem na čemu mi to točno zahvaljuje.“

„Izgleda da ćemo to tek saznati, ili je to nešto što zna samo on.“ Dobijem odgovor u njenom poznatom ležernom stilu, a ja nastavim gledati kroz kroz zeleno bijele krošnje parka.

U tom trenutku željela sam ostati sjediti na toj klupici i kao u nekom bestežinskom stanju uživati u spoznaji da sam dotakla komadić svoga sna. U ovom trenutku daleko od bilo kakve akcije i plana, bilo kakvih misli što i kako naprijed, u ovom trenutku mira i čiste sreće.

Valjda tako izgleda sreća, pomislim okrenuvši se prema Areti koja je u nekom čudnovatom miru ispijala svoju ogromnu kavu,  istovremeno misleći na Mr. M-a koji negdje u svom svijetu provodi današnji dan.

Neobično topao zimski dan čije su sunčeve zrake  nježno milovale ostatke kristalnog snijega na zelenim površinama parka natjerao me da pomislim da bih željela da traje vječno, no pogled mi odvuče poznato lice, lice za koje mi se izdaleka učini da sam ga sinoć vidjela. Pogledam Aretu kroz čije sunčane naočale shvatim da je odlučila malo odspavati i drmnem je toliko jako da me u sljedećem trenutku pogodi njen vrisak uzrokovan vrelom kavom koja se prolila po njenom kaputu. Skočim s klupe shvativši da sam ponovno malo pretjerala, dok gledam njezin voljeni kaput boje deve obogaćen ogromnom mrljom kave koja pomalo podsjeća na glavu velikog lava.

Zauzeta skakanjem oko njezina kaputa s kojeg se lavlja glava boje kave ne prestaje smiješiti bez obzira na sve pokušaje njene eliminacije, shvatim da je mjesto na našoj klupici prekrila neka sjena, a sudeći prema njenom obliku, sasvim sam sigurna da odgovara čovjeku. Izbezumljeno se okrenem i umalo vlastitim licem zapnem za Micheleovo koji nas je, očito privučen vriskom, primijetio pa u konačnici i došao pozdraviti.

Ovoga puta nježnije, iako i dalje odlučno, povučem Aretu za rukav kako bih je upozorila da svoju histeričnu scenu privede kraju i zadrži ugled fine i zanimljive mlade žene koji je stekla sinoć u Light Noteu. Da je netko mogao snimiti usporeni okret njene glave prema Micheleu, vjerujem da bi upoznao široku paletu ljudskih emocija u punom sjaju svoje ekspresije. U tom naglom okretu uspjela se iz zvijeri pretvoriti u janje u manje od jedne sekunde.  Kad malo bolje razmislim, usporene snimke ovako složenih procesa kao što je bio ovaj mogle bi nam otkriti puno toga o prirodi ljudskih osjećaja.

„Koja je slučajnost da se uopće ovako sretnemo?“ Ispred sebe ugledam vidno oduševljenog Michelea, dok ne mogu ne primijetiti da je njegovo oduševljenje ipak za stupanj-dva prejako.

Ipak, spojivši Aretin nevin stav i njegovo ushićenje uzrokovano našim slučajnim susretom, shvatim da je moj analitički um proveo dobru početnu analizu oko njihove nagle, iako očekivane međusobne naklonosti.

„Bela, izgleda da bi ovaj projekt mogao biti pun pogodak!“, obrati mi se ne znajući kako da se drugačije malo duže zadrži uz mjesto na kojem nas je zatekao, ali Areta se neočekivano brzo uključi u razgovor zanemarujući onog ogromnog lava na svom kaputu.
Nakon nekoliko minuta shvatim da im moja pažnja nije presušno potrebna, jer već veselo čavrljaju o vrstama kave koje piju i uz moj odbitak njihovog pristojnog poziva na istraživanje daljnjih vrsta, upute se prema obližnjem Starbucksu.
Ispraćajući ih pogledom, odlučim se prepustiti prošaranim zrakama sunca koje se neumorno probijaju kroz gole grane stabala u parku.

Mislim, zaista se do sada već trebala vratiti! Ili, barem nazvati! Uzrujano se okrenem prema prozoru, zbrajajući sate koji su prošli otkad sam se iz Central Parka vratila bez Arete, gledajući u hrpu njenih stvari razbacanih po sobi, koje bi netko trebao ugurati u kofer i spremiti za naš sutrašnji povratak kući.

Tek nakratko, povratak u moju staru stvarnost. No, hoće li ona ikada više biti ista? Na trenutak osjetim sitnu dozu straha od neizvjesnosti koja me očekuje i odluka koje ću neizbježno morati izgovoriti na glas. New York je pružao sve osim sigurnosti. Pružao je priliku za uspjeh i priliku za rizik. Nije pružao garanciju na vrijeme. Shvatim da sam, u trenutku kada sam se odvažila za ovu pustolovinu, zauvijek napustila svoje sigurno skrovište. Kao i toliko puta ranije, preplavi me neka neobična čežnja za onom sigurnom predvidljivošću u kojoj sam živjela, sanjajući da ću jednog dana doći u priliku da biram. Mojim prenatrpanim danima, prekasnim odlascima na spavanje i krađom vlastitog sna zbog silne želje za pisanjem i maglovitih jutara u kojima sam se jedva uspijevala posložiti sama sa sobom i krenuti u novi dan. Potpuno jednak onom prethodnom. Danu sigurnom od ikakvih promjena i ovakvog nepoznatog straha.

Pogledam na sat, a ono što na njemu ugledam utjera mi još veći strah u kosti. Izvan hotelskog prozora prostire se samo noć popraćena automobilskim sirenama i vječnom bukom njujorške gladi za životom. Po stoti put posegnem za mobitelom na kojem u tom trenutku zasvijetli Aretina poruka. Olakšanje koje sam osjetila naprasno prekine neočekivani sadržaj.

„Ne brini se. Dobro sam. Ma što dobro, bolje nego ikad! I ne brini se zbog mojih razbacanih stvari (znam da te one najviše zabrinjavaju), jer ostat će na tom mjestu još neko vrijeme. Bela, ostajem! Hvala ti što si moju statičnu guzicu dovukla u ovaj grad. A sad se spremi za put. Doći ću na vrijeme da te pozdravim!“

Očiju prikovanih za poruku pokušam izustiti koje slovo, ali u sobi se i dalje čuju samo daleke automobilske sirene.

Nekoliko trenutaka kasnije preplavi me val uzbuđenja koje iznenada poprimi oblik neke neočekivane praznine. Praznine neobične boje. Možda baš boje deve, boje njezinog kaputa.

12. poglavlje

Promatram Asfeld u mekano plavim večernjim odbljescima sa svog balkona. Nedostaje bistrine, izgleda kao da je netko stavio mutni filter na panoramu. U zraku je neobičan spokoj, tako poznat za ovaj grad. Neprestano se čuje buka koja kao da je pristala na to da bude tiha.  Čuje se da se nešto događa, ali nitko ne zna o čemu se radi. U cijeloj toj tihoj buci koja do kraja dana ne kaže ništa važno, dan se primakne svome kraju i donese blagoslov tišine. Trenutak u kojem kao da se i grad prestane pretvarati i prizna da nema ništa važno za reći. Do sutra ujutro kada će nas opet pokušati prevariti tom svojom čudnom tihom bukom. Zateknem se kako nakon svega što sam doživjela u New Yorku ponovno slušam tihu buku Asfelda koja me i dalje sputava i ponovno vraća u onaj osjećaj. Osjećaj u kojem sam nebrojeno puta pokušala tu buku utišati i pobjeći od nje, gradeći u sebi neki novi svijet. Svijet koji mi se naposljetku ponudio i u prekratkom roku ostavio zatečenu. Svijet iz kojeg sam se vratila u dolinu svoje bučne tišine koju poput gromova prepadaju moja pitanja jedno za drugim. Svijet u koji sam zakoračila, znajući da to nije dovoljno da sva ona pitanja svojom voljom napuste moje biće.

U kutu sobe stoje moji neraspremljeni koferi. Koferi koje me je strah otvoriti jer će me u njima dočekati miris novog života. Na stolu spokojno leži moj laptop, zatvoren onoga dana kad sam otišla. Laptop u kojem spavaju moji snovi, strpljivo kao i svih proteklih godina. Snovi koje sam prije nekoliko sati donijela u svoj život. Odlučim da ga večeras neću otvarati i iz torbe sa stola izvadim papir pronađen onog jutra u Central Parku, nakon lude noći u Lighit noteu. Tu neobičnu poruku koju mi je u torbi ostavio onaj za kojeg sam godinama sanjala da ćemo se jednoga dana susresti. Preko mene ponovno prijeđe val uzbuđenja nošen daljinom. Papirić odlučim položiti na svoj laptop, nadajući se da će njegova moć susresti sa svim snovima koji u njemu spavaju i po ne znam koji put u životu kažem si: Jutro je pametnije od večeri i u zagrljaju te poznate laži odlučim otići na spavanje.

Probudi me zvuk budilice, dok mutnim pogledom skeniram sobu. U kutu ponovno ugledam svoje kofere i ponovno se prekorim zbog olako shvaćene one o pametnijem jutru od večeri, dok na satu već vrišti moje sigurno kašnjenje u Vistu, sasvim izgledno i ono posljednje. Shvatim da ću ponovno morati posegnuti za metodom desetminutnog spremanja kako bih ipak stigla do redakcije u zadnji tren.

Zakoračivši na ulicu koja me pozdravi kao da od našeg posljednjeg susreta ništa nije promijenilo,  u strahu pomislim kako je sve ono bio san i umjesto da se uštipnem za ruku kako bih se uvjerila u suprotno, na mobitelu munjevitom brzinom prelistam popis poziva, dok ne stignem do onoga spremljenog u 3:52 ujutro prije samo 72 sata. Još uvijek je tu. Kontakt Mr.M-a.  Bjesomučno počnem brisati sve pozive nakon njega da ga sama memorija telefona ne bi brisanjem pospremila u prošlost koja je ostala negdje iza mene.

Nakon nekoliko koraka, počnu me opsjedati pitanja. Kako će izgledati današnji dan? Jesam li svjesna da ostavljam sve zbog prilike koja mi ne obećaje ništa? Pitanja me na kraju toliko izbezume da odlučim prestati i razveselim se što ću vidjeti Val. Jedva čekam da joj sve ispričam!

Kao po ne znam koji put u ove posljednje tri godine spuštam se poznatom nizbrdicom. Znam da će mi jednog dana nedostajati. Nedostajat će mi sve one misli koje su me njome pratile, sva ona glazba i prolaznost života koju najbolje možemo osjetiti ponavljamo li iz dana u dan jednu te istu stvar, a ta stvar se sama od sebe promijeni. Kao stabla kestena na tom putu koja bi jedan dan bila prepuna zanimljivih cvjetova koji podsjećaju na male ružičaste borove, a već drugi prepuna sasušenih listova i odbačenih kestena na kolniku koje umiva kiša. Jasno je da između cvijeta i lista nije prošao samo jedan dan, ali često to upravo tako izgleda. Kao u životu. Događaju se promjene za koje nam se čini da su došle iznenada. Nismo svjesni količine vremena koja se nalazi između onih točki u životu, koje iz nekog razloga ne primijećujemo. One koje se ističu svojom različitosti, od onih za koje nam se čini da su uvijek jednake. Ime im je promjena. Radi li se o promjeni godišnjeg doba, ili o nekoj u našem životu – uvijek izgleda da je došla naglo. Rijetko kada smo svjesni vremena koje se smjestilo između. Koliko god da smo je dugo čekali. Nikad nismo spremni za promjenu. Nikad nismo spremni za jesen. A kad nas jesen već zarobi svojoj trajnošću, nismo je spremni pustiti da ustupi mjesto zimi. Ipak, životni ciklusi ne pitaju. U njihovoj je prirodi da se izmijenjuju, kao što je u našoj prirodi da se mijenjamo. Ono vrijeme između naš je blagoslov. Ono vrijeme između ružičastog cvijeta kestena i njegovog sasušenog lista. To je naše vrijeme stvaranja. Naše vrijeme pripreme.

Potrčim jer se približavam malom pješačkom prijelazu sa čijim se semaforom u brzini natječem već nekoliko godina. Uglavnom pobijedim. Ovisno o ritmu koraka i misli u mojoj glavi.

Svjesna sam da je danas važan dan. Novo godišnje doba u mom životu.

Na ulazu u zgradu dočeka me tišina. Tišina mog života nekada. Danas mi se čini puno glasnija, puno tiša nego inače. Osjećam se kao tinejđerica koja se iz kluba vratila kući u pet ujutro i pokušava zaspati. Umorna, ali od zaostale buke u ušima budnija nego ikada. Kao i ja jutros. Buka doduše ne dolazi iz mojih ušiju nego iz predjela prsnog koša. Nešto unutra lupa i ne prestaje. Uzbuđenje, strah i neopisiv nagon za trčanjem. Pozdravim mirise i onaj poznati osjećaj, svjesna da ih kao novinarka Asfeld Viste danas pozdravljam posljednji put.

Pobjedim nagon i zakoračim u ured. Nasmiješe mi se poznata lica, a onda ugledam i Val. Prisjetim se kako sam je htjela nazvati iz taksija koji me vozio u Daniel na večeru, prisjetim se svoje crne suknje od tila i kaputa s metalnim zakovicama. Ipak, nisam joj se nijednom javila, a sad ne mogu dočekati da se zavučemo u naš kafić i da pred njom ispustim dušu.

„Bok, Val.“ Potrudim se zvučati vedrije nego što se zapravo osjećam. Želim da ovaj dan pamtimo u veselju, iako praksa pokazuje da to baš i nije moguće. Rastancima je teško promijeniti loš predznak ma kako pozitivan njihov razlog bio.

„Bela! Tu si, hvala Bogu! Ovih dana sam sto puta pomislila što bih da te nema! Ti si jedina osoba s kojom ovdje mogu normalno razgovarati!“ Pozdravi me s olakšanjem, a mene neki oštar obruč stegne oko srca. Dok prevrće neke papire, uspije joj promaknuti taj obruč koji me stisnuo i preslikao se na moje lice.

U ovom trenutku pristala bih ostati ovdje samo zbog nje. Ipak, prekorim se u sebi, nabacim smješak i stropoštam se na stolicu.

„Isuse, Val…“ Pogledam je sva zadihana od pješačenja, a i onog lupanja u prsnom košu od maloprije.

„Što je, jesi dobro?“, izusti frajerski ni ne sluteći što sve stoji iz moga uzdaha.

„Jesam. Dobro sam. Nisam nikada bila bolje i sad ne znam što da radim s tim. Val… život mi se okrenuo u tjedan dana. Sve se promijenilo. Sve.“ Zazvučim si zabrinuto i osjetim kako me ova poznata okolina u tišini počinje opominjati prijekornim pogledom koji govori više od riječi.

Vratila sam se u svijet koji ne podnosi promjene, koji odobrava samo ustaljeni red i raspored, koji svako skretanje s puta kažnjava strahom od propasti. Dozvoljava sve, ali zna se što odobrava. Otvara vrata svemu, ali zna se tko je dobrodošao. Ja se više ne osjećam dobrodošlo. Osjećam se poput pobunjenika među svim ovim korektnim i racionalnim ljudima. Odraslim ljudima koji poštuju ovu okolinu sigurnosti i ne ljute je svojim djetinjastim ispadima poput mene. Ne provociraju je svojim nezadovoljstvom. Ne izazivaju je traženjem novih mogućnosti. Ponovno se okrenem prema Val, jedinom preostalom tihom pobunjeniku ovdje i nasmijem se.

„Val, baš si mi nedostajala!“

„Znam. I ti meni. Idemo na kavu, pa ćeš mi sve ispričati!“ Spremno odbaci papire, zgrabi torbu i krene prema vratima.

Krenem za njom osvrćući se oko sebe još uvijek osjećajući one tihe prijekore na svojim leđima.

U kafiću je tamno kao i uvijek. Val traži cigarete u torbi, a ja već palim svoju iako sam prestala pušiti.

„Val, vratila sam se, ali samo nakratko. Odlučila sam otići iz Viste.“ Shvatim da je bolje ne otezati s objavom, pa ona izleti iz mene i prije nego što sam planirala, a Val vrati svoje velike oči natrag iz torbe prema meni.

Iskrivi joj se usna i iskreno pokaže da joj je krivo zbog toga, bez da sam joj uopće i ispričala razlog svoje odluke. Da će biti usamljena i jedino što sada može jest da i ona učini isto. Ok, kad za to dođe vrijeme. Jednoga dana.

Sve to mi izgovori njena nakrivljena usna. Skočim sa stolice i snažno je zagrlim.

„Hvala ti, Val.“, tiho šapnem  i odmaknem se.

„Zašto, Bela? Nisam još uspjela ništa ni reći! Što se dogodilo u New Yorku?“  Začuđeno me pogleda.

„Hvala ti, Val. Sve što se dogodilo, dogodilo se zahvaljujući tebi. Promijenila si mi život.“ U grlu mi zapne knedla, a oči naglo zamute suze. „Kad odlaziš?“, upita me pogledom, a njene spuštene oči ne prestaju me preklinjati da se predomislim i da ne napustim naše igralište na kojem će ostati sama.

„Danas je dan objave. Vidjet ćemo kako će to ići. Znaš, papirologija i sve to.“ Pravim se da ne vidim njen molećiv pogled, kada iznenada energično otrese suzu koja se odlučila spustiti niz njen obraz.

„Mogu li sada napokon čuti što se to tamo dogodilo?“ Pročisti grlo i pogleda me sa zanimanjem, a ja već počnem prekopavati po torbi tražeći mobitel, gonjena snažnim impulsom koji joj želi pokazati fotografije iz Light Notea.

Začuđeno me pogleda sa znatiželjom u očima. Pronađem slike i mobitel usmjerim prema njoj. Njezin osmjeh se počne pretvarati u začuđenu grimasu kad prepozna muškarca s kojim razgovaram na šanku.

„Čekaj Bela, nije li to…“ Podigne svoje velike oči prema meni i istrgne mi mobitel iz ruke da pogleda bolje. „Sereš!“, iznenada poviče, a ja ni ne gledajući uočim kako je uspjela razbuditi ona beživotna lica oko nas, što nije uspjela napraviti ni njihova jutarnja kava. „Čekaj, dok sam ja trulila u redakciji ti si se družila s njim?!“ Razjapi usta očekujući nastavak priče.

S Val je uvijek bilo lako razgovarati, jer je bila jedna od onih koja ne samo da je čula moje riječi, već ih je i osjećala. Nikad se nisam trebala truditi objasniti nešto o čemu govorim jer je u sebi imala impuls koji je moje riječi razumijevao. Neki ljudi jednostavno pričaju istim jezikom. Val i ja bile smo ti ljudi.

„Da Val, s njim.“ Naglo se stišam, upozoravajući je bez riječi da bi trebala malo spustiti glas na što ona samo odmahne rukom kao na najbeznačajniju stvar na svijetu. Potpuno zanesena svime što se dogodilo, ukratko joj ispričam da sam, zahvaljujući njoj, dobila i prihvatila mjesto gostujuće kolumnistice u Weekly Breaku. Ne uspijevajući sakriti uzbuđenje u glasu spomenem večeru u Danielu na kojoj se potpuno neočekivano pojavio on, na vrhu stepenica, prekrasan poput sna. Sna koji je za samo nekoliko trenutaka sjeo za stol za kojim sam sjedila i ja. „I to je bilo to. Priča je jednostavno krenula…“ Shvatim da je uzbuđenje u meni i dalje toliko živo da pomislim kako ga mogu doticati rukama.

„Bela, pa to je…“ prekine rečenicu ne znajući kako je završiti. „Bela, dogodila ti se zaista jedinstvena stvar. Ostvarilo ti se upravo ono što si željela. Ne znam nijednu osobu kojoj se to dogodilo!“ Njene oči ne prestaju oduševljeno klicati.

„Znam, iako i dalje, dok sam ovdje, osjećam onu silu koja me stalno dovlači na isto mjesto, pokušavajući mi reći da je ovo mjesto kojem pripadam i da prestanem filozofirati.“

„Jesi li možda ikad pomislila da nema nikakve sile? Da možda sama sebe koriš i opominješ jer si se odvažila na nešto što drugi ne čine?“ Iz nje progovori sigurnost da je proniknula u srž onoga što me i dalje muči iznutra. „Ovo mjesto će i sutra biti ovdje. Ovo i sva poput njega. Svi ovi ljudi će i sutra biti tu. Ti si odlučila za sebe da više nećeš. Donijela si odluku da želiš nešto drugačije. Ne krivi se zbog toga.“ Promatra me, dok ju ja s druge strane stola skrušeno gledam i priznajem sama sebi da je u pravu.

Da, ja sam ta. Ona koja misli da zaslužuje isto što i drugi ljudi, a istovremeno da je posebna, jer ima snove i ne miri se sa svime oko sebe. Ja sam ona kojoj se ti isti snovi počnu ostvarivati, ali koja se i dalje ima potrebu opravdati strahu što ih uopće ima.   Ona koja strahu dopušta da joj kaže da primiri svoje djetinjaste maštarije i vrati se u svoj ured, za svoje nezavršene članke, nastavi mrzovoljno gunđati ostatak svog radnog vremena i bude normalna osoba! Da, ja sam baš ta.

Danas, ipak, drugačija.

Pogled vratim na Val pitajući se u sebi što je s njenim snovima? Što je sa svim onim razgovorima koje smo toliko puta vodile? Što je s njenom srećom? Osjetim da sam se popela na stepenicu više i da Val i ja više nismo iste osobe. Odjednom su se prekinule neke od spona koje su nas čvrsto vezale. Nezadovoljstvo i nespokoj, žudnja za pronalaskom smisla, za pronalaskom sebe. S ljubavlju pogledam u njene velike smeđe oči i osjetim da mi se u prsima nešto para. Para se cesta kojom smo skupa hodale. Ja sam je napustila. I cestu i Val koja se i dalje negdje u sebi pita: Što bi bilo? i hoće li ikada biti? Iako sam se u strahu vratila u okrilje sigurnosti našeg malog stola u kafiću, u toplinu naših razgovora i udobnost svakodnevice, duboko u sebi sam znala da me ovdje više ne veže ništa osim straha i dvije kutije stvari iz mog radnog stola. I Val, naravno, pomislim, nadajući se da je strah onim tapšanjem po glavi neće potpuno pokoriti.

Pomislim koliko smo često znali čuti onu sreća spaja ljude, i prvi puta se zapitam je li to zaista istina? Je li sreća iznenada postala luksuznija od bilo kakvih materijalnih bogatstava? Spaja li sreća mene i Val, ili nas u ovom slučaju ipak razdvaja? Ovdje ne mogu otvoriti svoj džep i na stol joj poput novaca istresti komad sreće da bi ga i ona imala. Koliko god joj svoje sreće htjela dati, to će na kraju opet ostati isključivo moja sreća. Ona će svoju morati pronaći sama. Nedjeljiva je i bira jednog vlasnika. Rasplinula je naš svijet u kojem smo o njoj razgovarale i pokušavale je pronaći. Po prvi put shvatim da nas je sreća razdvojila.

„Ako ne odem sada, neću nikada.“ Uhvatim je za ruku i stiskom je zamolim da me shvati. „Možda to nije najracionalnija odluka koju sam mogla donijeti, ali ne mogu zaklopiti oči pred vratima koja su mi se otvorila. Moram ići. Moram pokušati. Neće biti lako. Nitko mi ne nudi sigurnost, ni obećanja. Nitko mi ne obećaje dugotrajnost. Ali, moj izbor u životu više se ne može oslanjati na ovu sigurnost iz koje konstantno želim bježati. Nije fer. Prema nikome.“ Pročistim grlo kako bih zvučala vedrije i ohrabrila samu sebe.

„Znam, Bela. Oduvijek sam znala da će doći ovaj dan. Dugo sam čekala da mi ovo kažeš, ali nadala sam se da nikad nećeš.“ Potvrdi mi još jednom koliko me dobro poznaje. „Obećaj mi da ću biti dio tvoje priče.“

„Zar je moguće bilo što drugo?“ Čvrsto je stisnem za ruku koja je još u mojoj.

Za stolom za kojim smo sjedile zauvijek ostane dio nas. Naši kilometarski razgovori i planovi. Naš smijeh i ljutnje. Naše godine. Naš život. Izlazeći iz kafića krenemo u naoko istom smjeru, razdvajajući se već pri prvim koracima.

13. poglavlje

Vanjsku svježinu zaplahne poznati miris hodnika zgrade. Poznata mješavina sredstva za pranje podova i zidova čija povijest seže u neko prošlo vrijeme, u vrijeme u kojem je dnevni list Asfeld Vista bio sjajna zvijezda Asfelda.  Neki čudan nesklad u spoju koji rezultira mirisom koji jedino što može biti jest – specifičan. Jedan od onih mirisa koje nosite sa sobom i kad niste prisutni. Onih koji se ne gube iz vaše riznice za pohranu osjetilnih doživljaja.

Sredstvo za čišćenje koje je uvijek tako agresivno zvalo na prekrivanje neosporne starosti i nemogućnost promjene koja se poput teškog zastora jedva pomicala kako bi otvorila put prema svjetlu. Mjesto koje upozorava na svoju stalnost i prijeti opasnim posljedicama ako pokušaš i pomisliti kako bi izgledalo da se nešto promijeni. Stalnost koja u onim danima kad si prestrašen od svijeta pruža neku maćehinsku utjehu – uvijek mu možeš doći, uvijek će sve biti na istom mjestu, ali ne osjećaš ljubav. Osjećaš samo da si u skrovištu koje ima čvrste zidove. Zidove koje taj dan, dok se skrivaš, nisi spreman rušiti.

Val se sruši na svoju stolicu i potone iza računala u svojoj poznatoj pogrbljenoj pozi.  Lice joj poprimi preozbiljan izraz koji me ponekad, dok se nismo dobro poznavale znao strašiti, jer nisam znala što iza njega stoji. Strašio me taj potencijalni animozitet koji je pružala prema mnogima koji bi joj se obraćali, uključujući i mene. Dok nisam shvatila da je to njezin zid. Zid koji je bilo mnogo lakše srušiti nego neke druge. Dovoljno je bilo malo humora, po mogućnosti začinjenog  mrvicom cinizma i njezin zid srušio bi se poput virtualnih kockica na nekoj računalnoj igri. Ovaj put odlučila sam je ostaviti iza zida, tamo gdje se osjeća sigurnom, potpuno svjesna zbog čega ga je sagradila.

Zadržavši pogled na njezinoj silueti koja se nazire iza monitora koju sekundu predugo, pomislila sam kako ne mogu spojiti njeno lice koje je poskakivalo od uzbuđenja dok je slušala moju priču u kafiću prije samo petnaest minuta s ovim koje sada tek napola vidim skriveno iza monitora. I tada shvatim.

Slušala me sa zanimanjem koje je bilo slično kao da je čitala neku uzbudljivu knjigu. Onog trenutka kad ju je zatvorila, vratila se svom životu i polako je zaboravlja. Utjecaj na njezin život imala je samo u onom trenutku dok ju je čitala.

Shvatim da tuđe osude nisu ništa drugačije od tuđih odobravanja, jer onome koji ih daje nemaju nikakvu važnost u njihovom životu, a preveliku u našem. I ja sam bila među onima koja je svoje odluke predugo procijenjivala tuđim očima. Jesam li im zaista toliko dugo dozvolila da me oblikuju? Jesam li ih koristila kao opravdanje za svoj nedostatak hrabrosti?

Iz razmišljanja me prene bešumna zvonjava telefona, a na zaslonu ugledam ime koje me u posljednji trenutak, poput neočekivano ispružene ruke na nekoj litici, povuče natrag u spoznaju da se moj život promijenio. Areta.

„Are! Bilo je i vrijeme! Već sam se zabrinula! Ma, nisam zapravo, nazvala si u pravi trenutak.“ Vlastiti glas mi zazvuči očajno, nadajući se da će me Areta vratiti na mjesto koje bez mog pristanka postaje sve dalje.

„Upravo zatvaram kofer. Vraćam se.“ U njenom glasu osjetim onu dobro poznatu predaju kao i ne znam koliko puta ranije. Obeshrabreno izdahnem nadajući se da me nije čula. „Što sam mislila? Da je moguće vjerovati nekome koga poznajem 24 sata? Ja, koja inače skeniram i najmanju glupost? Što sad izigravam?“ Čujem Aretu čiji se prigušeni očaj na svu sreću ne čuje tako dobro zahvaljujući oceanu koji nas razdvaja. Odlučim preskočiti nebrojena pitanja koja mi se množe u glavi i postaviti jedino koje mi se u ovom trenutku učini smislenim.

„Kada slijećeš?“, upitam, osjećajući kako mi klizi ona ruka s ruba litice za koju se još očajnički držim.

Kada se svjetlo na zaslonu mog telefona ugasilo, vratim se za stol zamišljajući onu glamuroznu djevojku s mikrofonom u ruci koja je iz sveg srca pjevala, sigurna da je dotakla rub svoje sretne zvijezde i protiv svoje volje zapišem sat Aretinog povratka. Nesvjesno gledajući pokrete svoje ruke koji ostavljaju trag na papiru, shvatim da je preda mnom nešto čega sam se oduvijek užasavala. Hrabrost da ustanem i dozvolim si pravo na sreću, gledajući ravno u sve one oči ne tražeći u njima više ništa. Hrabrost da kažem da odlazim.

Ispostavilo se da je Michele oženjen. Razdvojen od supruge, ali i dalje u braku. Nakon šest dana bajke u kojoj su živjeli, Aretu je sedmi dan dočekala ova neugodna spoznaja. I sam zetečen osjećajima koji su ga preplavili prema Areti, Michele ju nije uspio prevaliti preko usana, sve do trenutka kada više nije imao izbora. Stvari su se među njima razvijale munjevitom brzinom, a on je u tom moru osjećaja držao dah, sve do trenutka u kojem je osjetio da bi se mogao ugušiti. Tada je na vidjelo izašlo ono što što je Aretu slomilo. Istina koju je skrivao za njezino dobro.

Areta je iznad svega mrzila laži. Između njih i skrivane istine nije vidjela nikakvu razliku te bila uvjerena da nikakva laž nikada ne bi mogla biti za njezino dobro. Spremila je stvari u nepunih sat vremena, a u onom sljedećem satu već je bila u zračnoj luci. Slomljena i zbunjena. Slomljena njegovom nesmotrenošću i zbunjena silinom osjećaja koji zbog te prešućene istine nisu nestali. Ipak, smatrajući da je u nju trebao imati više povjerenja, nije dvojila ni trenutka oko svoga odlaska. U zračnoj luci ponovno me je dočekalo njeno lice puno hladnog odstojanja ispod kojeg se skrivalo slomljeno srce.

Tu večer smo ponovno provele u mojoj kuhinji s dvije boce vina, kao da se ništa nije dogodilo. Ona nije željela razgovarati o Micheleu, a samim time ja sam smatrala da nije trenutak da je opterećujem neprekidnim analizama oko Mr. M-a i značenja one poruke koju sam pronašla u torbi. Otišla je kući u 15 do ponoć, kao i toliko puta ranije, ostavivši mene i neku prijeteću tjeskobu koja kao da je najavila svoj ostanak, barem za neko vrijeme.

Natočivši si još jednu čašu vina, proletim mobitelom do onog kontakta spremljenog u 3:52 i krenem tipkati poruku.

Možda i razumijem onaj dio u kojem te ubija ono što voliš. Onaj dio u kojem si spreman napustiti sve, iako ne znaš hoćeš li time samom sebi presuditi.

Ne znajući mislim li pritom na neshvatljive osjećaje prema njemu, ili napuštanju Viste zbog gostujuće prilike u Weeklyju, pritisnem pošalji.

Ekran mobitela se zatamni i iako u strahu, shvatim da sam pristala na najveći rizik u svom životu.