Kad se radi o tvom životu, jesi li sklon(a) prepisivanju?

Svi smo nekada prepisivali. O, da. Itekako. I čini mi se da je u našoj kulturi to sasvim ok. Normalno. Jer, ako netko nešto zna, zašto pobogu svoje znanje ne bi velikodušno podijelio s ostalima, i zašto drugi ne bi požnjeli uspjeh temeljen na njegovom znanju? U obrnutoj situaciji, onaj tko je bio malo škrt za dijenjenje svoga znanja na papirićima koji su putovali razredom od jednog do drugog za vrijeme kontrolnih, taj je bio okarakteriziran kao štreber i automatski bio izopčen iz prvih redova društva. Štreber bad guy, škrtica i izopčenik. Negativac bi postajao onaj koji je štitio svoje vrijeme koje je proveo učeći, onaj koji je u konačnici na taj način štitio svoj dignitet i samopoštovanje.

Pametnjaković koji se pravio pametan preko reda.

Ukratko, na našim je prostorima prepisivanje i prisvajanje tuđih znanja nešto sasvim ok i pozitivno, dok je stav o tome da znanje koje je stekao individualac u konačnici pripada isključivo njemu, a ne sferi javnih dobara, karakteriziran negativno.

U zapadnijem svijetu od našega situacija je ponešto drugačija. Djeca se od malena uče da je prepisivanje negativno i da je negativac upravo onaj koji prepisuje. Negativci su oni koji žele priskrbiti lažne zasluge temeljene na tuđem trudu i radu. Pozitivnim se karakterizira i potiče samopoštovanje, očuvanje vlastitog digniteta i zasluge za vlastiti rad i trud. Onaj koji ne da da se od njega prepisuje nije čak ni pozitivan. On je normalan. Njegov obrazac ponašanja je normalan.

Pitanje je kako s tim vrijednosnim sustavima kročimo dalje u život i u koje sve sfere našeg života se oni upliću.

Čini mi se da smo već u startu ustali na krivu nogu i njome kilavo nastavili kročiti kroz vlastiti život. S uvjerenjem da moramo biti prihvaćeni i da ćemo sve učiniti da to postanemo. Da ćemo dijeliti svoje znanje na ispitima svima samo da nas netko kasnije ne bi krivo gledao i kako ne bismo ispali škrti i malo čudni. Da ćemo se priklanjati mišljenju većine, da ćemo negativnima ocijeniti sve i svakoga tko se na bilo koji način ne uklapa u tu kolektivnu jednadžbu koja s vremenom postane naš najveći oslonac, ali i naše najveće prokletstvo.

Odgajani smo da budemo solidarni, da se ne ističemo previše, da ne pametujemo i da ako svi drugi tako kažu, valjda bolje znaju od tebe jednoga. I iskreno, malo je tu prostora bilo za korekcije. U cijelom tom vrijednosnom sustavu mogao si birati hoćeš li biti in ili out. U toj osjetljivoj životnoj dobi mnogi su pristali biti in, jer biti out bi im tada možda preteško palo.

A onda čovjek jednoga dana odraste. I neki nesvjesno ostanu u kolektivu, a neki o njemu stanu promišljati.

Je li bilo ispravno rasti na taj način? Je li se isplatilo preskočiti sva znanja i iskustva o tome što znači misliti svojom glavom, što znači gubiti, što znači ponovno pokušavati, što znači biti sam na onim dijelovima vlastitog puta na kojima učiš jedino ako si sam, inače ne naučiš puno? Je li se baš toliko isplatilo pripadati? I osjećamo li se u konačnici sigurno i zaštićeno u tom kolektivu za koji nam sve više izgleda da stoji na klimavim nogama.

Što smo od njega u konačnici dobili? I koliko smo izgubili?

Jedno je sigurno, a to je da smo usvojili obrazac razmišljanja ljudi s kojima smo bili okruženi. Naučili smo da je normalno raditi sve kao što radi većina.

Ako svi daju da se od njih prepisuje, zašto ja jedini ne bih dao?

Ako svi misle da je određena osoba u razredu luzer, zašto bih ja mislio suprotno?

Ako svi o meni imaju nekakvo mišljenje, pa valjda su ljudi u pravu, vidi koliko ih je.

Ako nitko ne razmišlja o svrsi svoga života, o čemu pak ja sada filozofiram?

Ako svi misle da si sretan ako imaš bilo kakav posao, zašto ja tražim kruha preko pogače?

Ako svi misle da dugogodišnja prijateljstva ne treba prekidati bez obzira na sve, zašto je meni to apsolutno neprihvatljivo?

I svi ti pojedinci zaraženi kolektivnom sviješću danas žive slične živote. Skloni su uspoređivanju i postavljanju mjerila o tome što je dobro ili loše, poželjno ili nepoželjno, normalno ili nenormalno. Ako pogledamo oko sebe i promotrimo te skupine, životni obrazac sviju njih vrlo je sličan. I dalje vole pripadati i ne vole se izdvajati. Skrivaju se iza većine i za svaku svoju neostvarenu želju, drugačije mišljenje, potajne snove, neprežaljene prilike i samo ideju da su nešto mogli drugačije pronalaze utjehu u vlastitoj pripadnosti većini kojoj je identično kao i njima. Pripadanje, ono koje je nekada izgledalo kao super cool stvar s vremenom počne otkrivati svoje izobličeno lice.

Većina i naš pristanak da joj se priklonimo postaje naše zrcalo.

Kada sam imala 9 godina s mamom i tatom sam preselila u novi stan. Stan je bio u blizini pruge i sjećam se da nas je noćima budila buka prolazećih vlakova. Nakon nekog vremena svi troje spavali smo kao topovi. Navikli smo se na taj zvuk i postao nam je normalan. Zvuk koji više nismo registrirali a nakon nekog vremena ni čuli. Isto tako možeš se navikinuti na nepodnošljiv lavež pasa u susjedstvu ili slabiju svjetlost u sobi kad tjedan dana zaboraviš zamijeniti žarulju. Navika je zavodljiva. Utaba svoja stopala duboko u tebe i nakon nekog vremena sasvim je normalno da činis neke stvari koje nisu dobre za tebe. Ali toliko su dugo tu da ih više ne mozes kritički sagledavati.

I tako gledamo što rade drugi, gledamo kako drugi misle. Bilo bi poželjno da se i osjećamo kako se osjećaju drugi.

Ali neki ljudi s vremenom shvate da su prerasli svoj čopor.

Da im se više ne sviđa ono što vide u zrcalu i da bi rađe u njemu napokon vidjeli pravog sebe, nego sva ona nametnuta uvjerenja i i stavove koje smo u tom zrcalu godinama gledali.

I tada počinje bitka. Čovjek shvaća da je odlukom da napusti čopor prihvatio i vrlo izglednu mogućnost da će, barem na neko vrijeme ostati i biti sam. Shvaća da će morati prerezati pupčanu vrpcu svojih životnih mjerila s mjerilima većine. Shvaća da će često biti smiješan i neshvaćen od strane većine, isto kao što bi to bio da je nekada davno rekao da ne želi da se od njega prepisuje na kontrolnom. Tada kada je trebao naučiti što to znači zdrava kompeticija i da nema ničeg lošeg u tome da se istakneš ako si to zaslužio a da te većina zbog toga ne odbacije.

Kako god okreneš, ne može drugačije. Kada čovjek odluči napustiti lonac prosječnosti u kojoj se krčka većina, dobiva priliku da prosječno zamijeni težnjom za izvanrednim. Da promijeni svoju svakodnevicu i navike. Od najjednostavnijih stvari, pa do onih izuzetno važnih u životu. Od one kako provesti subotnju večer do onih kako živjeti i što raditi. I najveći kontradiktorni blagoslov koji se na tom putu dogodi jest taj da za taj potpun osjećaj života nećeš dobiti podršku većine. Neće te baš shvatiti kada kažeš da želiš živjeti drugačije. Da ćeš učiniti sve da to ostvariš. Da će možda trebati godine, ali da je tvoja vizija čista i da ćeš joj se posvetiti. Da ne misliš kao oni i da ti se ne sviđaju mjerila života koja su postavili. U kojima si dugi niz godina i sam sudjelovao.

Jer, većina ne daje podršku pojedincu. To nije njena svrha. Ona egzistira u zatiranju individualnosti i poticanju prosječnosti i optimalnosti u izborima. Tu je njena snaga. To je njezin najveći štit.

Ipak, za pojedina najčešće i najveća oštrica.

One Comment Add yours

  1. herrmomonews says:

    Tako istinito…pozdrav.

    Like

Leave a Reply to herrmomonews Cancel reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.