„Zlu ne trebalo“ i ostala zla s kojima smo odrastali

Nek se nađe, Zlu ne trebalo i Nikad ne zatvaraj vrata do kraja samo su dio bedastoća s kojima su mnogi od nas odrasli. Ugradili su ih u nas kao smjerokaz baš u onim situacijama u životu kada bi nekome žestoko trebalo zalupiti vratima pred nosom, jer ispred njih stoji baš to zlo od kojeg nas neće spasiti ništa osim tih vrata koja će ga opaliti po nosu. A i hvala bogu da se više neće naći ništa od onoga što smo ostavili za onu nek se nađe.

Da stvar bude gora, učili su nas da se tako odnosimo prema ljudima i situacijama u životu za koje smo procijenili da su za nas toksične i da nam ne donose dobro. Ipak, mudrije je bilo ostavljati odškrinuta vrata kako bismo pričekali još sto godina da vidimo hoće li se ti toksini provjetriti, a nikad se ni ne zna hoćemo li od te osobe jednom imati koristi, pa zašto zatvarati vrata, treba ipak biti pametniji od toga.

E, pa sranje. Nije baš tako. Pogotovo kada se radi o odnosima u životu u koji su uključene emocije. U koje je uključen tvoj građevni materijal koji si godinama ugrađivao u krivi subjekt, i sada ti ga više nitko ne može nadomjestiti.

Tridesete. Godine u kojima se nemilosrdno počinje sudarati prošlost sa budućnošću.

Tridesete. Godine do kojih si dovukao sve ono što si skupljao od kada si krenuo u osnovnu školu. Znanja, otkrića, prijatelje, ljubavi, dobitke, gubitke. Sve ono zbog čega si sada takav kakav jesi. I poštujući vlastitu prošlost, ništa od toga ne želiš odbaciti. Za sve pronalaziš opravdanje. Ponajprije se tu radi o prijateljima od djetinjstva. O odnosima koji traju 20 i više godina. O veteranskom statusu kakav zaslužuju samo najotporniji i najčvršći. O odnosima koje zbog njihove bez obzira na sve trajnosti smatraš jednim od svojih životnih uspjeha.

Ipak, vječno i trajno nisu sinonimi i svatko od nas bi to trebao znati. Za vječno možemo vezivati imenice poput prijateljstva i ljubavi, dok se za trajno više vežu one poput kobasica i mlijeka. Jedan od znakova sazrijevanja jest spoznaja da neka dugogodišnja prijateljstva možemo podvesti u kategoriju kobasice. Traje, traje pa se ukiseli.

Jednostavno iz nekog razloga prestaneš voljeti kobasicu koju jedeš godinama, pa se ona pokvari u frižideru. Tridesete godine su idealne za napraviti generalno čišćenje frižidera i detektirati što se to u njemu ukiselilo. Otkud dolazi taj smrad i što bi trebalo baciti s police. Malo bolje pogledati u ono što već dugo stoji na istom mjestu na polici, i je li mu tamo više uopće mjesto.

Ista je stvar s prijateljstvima iz djetinjstva. Vrlo su kompleksna jer su nas gradila kao osobe, pomoću njih smo pratili svoj razvoj i procijenjivali same sebe s velikim vremenskim odmakom. No, upravo u tome leži velika opasnost za opstanak starih prijateljstava koja su se zasnivala u parkiću iza škole ili na velikom školskom odmoru, protutnjala kroz srednju školu, zaozbiljila na faksu i pokušala preživjeti u tridesetima.

Upravo zbog svoje trajnosti, stara prijateljstva ponekad postanu poput reciklažnih dvorišta u koje navratiš nekoliko puta godišnje. Ne kako bi bacio stare dijelove sebe, već kako bi se podsjetio na one koje nikada nisi ostvario, pa sada leže na hrpi u recikliranoj vreći za otpad. Susreti starih prijatelja koji s vremenom postaju sve rijeđi, počinju podsjećati upravo na rekapitulaciju vlastitih dostignuća. I sve je to u nekoj mjeri normalno i ljudski. Dok ne postane neljudski.

Jer, jedna ima dijete, druga nema. Jedna je upala u dobar posao i lovu, druga truli na šalteru na mirovinskom osiguranju. Jedna izgleda odlično, drugoj je podivljala štitnjača i ne može se riješiti 15 kila viška već 5 godina, jedna se rastala, druga se nije stigla ni oženiti a kamoli rastati i tako unedogled.

I sve su to razlike koje su normalne i prirodne. I sve su to nekakva mala zaviđanja na onome što nemaš, koja prestaju biti normalna u trenutku kada počnu nagrizati odnos s osobom koju poznaješ već sto godina. Jer, iako su vas godine možda odnijele na udaljene staze, postoji nešto što vas može vezati bez obzira na razlike koje se pojavljuju u načinu na koji živite.

Emocija jedno prema drugome i samopoštovanje. Jedno uvjetuje drugo i jedno bez drugoga ne može opstati. Jer, ako čovjek kroz godine nije razvio dovoljnu razinu samopoštovanja i zadovoljstva samim sobom, i onu emociju koju gaji prema drugome počinje nagrizati kiselina zavisti. Do trenutka kada ostane samo zavist koja postane toksična i neizravno (a ponekad i izravno) šteti onome prema kome je usmjerena.

Svi smo to doživjeli. I vi i ja. Pitanje je samo kako smo se prema tome postavili. I tu opet nastupa onaj dio sa samopoštovanjem. Nekako mislim da oni koji ostavljaju odškrinuta vrata, zlu ne trebalo, jer nikad se ne zna i ostala sranja, zapravo ne znaju kako drugačije razriješiti neugodnu situaciju, pa sami sebe stavljaju u zabludu da su ovako mudriji i pametniji.

Istina je da na kraju balade i na kraju dana treba čestitati sebi na još jedom malom pozitivnom pomaku kojeg si toga dana napravio za sebe. Jer jedino takav koristiš sebi i drugima. Ako to znači zalupiti vrata nekome pred nosom, zalupi ih.

Ne ostavljaj odškrinuta vrata onima koji to ne zaslužuju, jer ta ista vrata navlače propuh i zatvaraju ona iza kojih stoji netko bolji i iskreniji.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.