Ako u današnje vrijeme nikome nisi idol, zašto živiš pobogu?

Jeste li primijetili koliko danas ljudi žude za odobravanjem vlastitih rečenica, slučajnih misli i koliko su posvećeni pomnom građenju slike o sebi kojom se prezentiraju?
Danas je jako moderno definirati samoga sebe.
Biti neka vrsta uzora. Idola.
Drugima davati do znanja koliko ti je duša široka, a um tolerantan.
U natuknicama isticati ono što bi uvijek, i ono što ne bi nikada.
Nabrajati svoja bogata iskustva i istine koje su iz njih proizašle.
Koji ti je stav o ovome, a koji o onome.
Što osuđuješ, a što odobravaš.
Čovjek je danas uistinu inspiriran samim sobom. I sve to nerijetko zvuči, ili izgleda jako dobro.
Sve do trenutka dok ne sjedneš nasuprot tog istog čovjeka i u doticaju s njim strpljivo čekaš da sve te njegove definicije ožive.
Da ih osjetiš.
Dosadašnje iskustvo mi je pokazalo da su svi oni visoko definirani ljudi u pravilu najveće razočaranje.
Ne ostvaruju se u dodiru s drugima, a nakon nekog vremena ti se učini kako ne rade ništa drugo nego već presitim ustima vlastitog ega prinose žlicu viška.
Uz njih se osjećaš nevidljivo, jer si im potreban samo u obliku očaranog promatrača.
U svoj širini svoje duše i uma zatvorili su sve prolaze prema drugima.
Pa se zapitaš, treba li živjeti tako?
Treba li prestati biti otvoren prema drugome i uskratiti mu bilo kakvu priliku da te nečemu poduči iako možda zna i manje od tebe?
Zamijeniti komunikaciju prezentacijom?
Definicijom zazidati svaku mogućnost da te dodir s drugim svaki puta barem malo izmijeni.
Prošlo je vrijeme velikih umova, iako mnogi danas žude njima postati.
Od svih njih smo ponešto ukrali i prisvojili.
Naposlijetku, živimo u vrijeme plagijata. Veliki umovi nam više nisu potrebni, jer smo veličinu njihovih misli sveli pod javno dobro i online samoposlugu.
Jesi li danas uopće uspio ako svoj život i životna iskustva nisi uspio pretvoriti u neku inspirativnu priču, žudeći za sljedbenicima?
Zašto želimo da nas slijede? Da nam vjeruju? Da ih inspiriramo?
Od trenutka u kojem je netko rekao onu umilnu rečenicu – na ovome svijetu ima mjesta za svih, svi mogu biti ono što žele ulože li u to dovoljno truda i volje, granice ne postoje – neki su same sebe shvatili zaista preozbiljno.
Živimo u svijetu ljudi koji žude da budu prepoznati. Da ostave svoj trag. Da posluže kao uzor drugima.
Ljudi koji su se u toj svojoj žudnji udaljili od svega što bi ih takvima moglo učiniti.
Jer nečiji život mijenjaš onda kada si to imao najmanju namjeru i plan.
Uzor postaješ vlastitim ponašanjem u doticaju s drugim. Tek tada tvoja istina i iskustvo može dotaknuti nečije misli i motivaciju da učini drugačije. Bolje. Hrabrije.
Čovjek ostaješ u svakoj onoj svojoj nesigurnosti i nesavršenosti koja i služi tome da dokaže da si ostao čovjek.
Sve drugo je samo crna tinta na papiru.
Nešto što jako dobro zvuči i nešto što bi trebalo tako.
Netko tko u konačnici nikada ne bi želio postati.


One Comment Add yours

  1. Ivana BK says:

    Baš odlična opservacija, toliko istine i toliko potrebe za priznanjem zbog najvjerojatnije vlastitih nesigurnosti.

    Like

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.