Moje pravo pitanje je zapravo – je li naš stil života ovisnost? Znate ono, nešto na što smo se navukli iz nebitno kojeg razloga. Raspored koji slijedimo, način na koji obavljamo stvari, način na koji se suočavamo sa raznim situacijama, kako podnosimo tugu, kako reagiramo na sreću, što napravimo odmah nakon što ujutro otvorimo oči i zašto sve od toga radimo na baš određeni način, a svi jako dobro znamo da on nije jedini.

Pokušavam prestati pušiti već neko vrijeme. Ne bih sada definirala dužinu tog „neko vrijeme“. Duboko sam svjesna da je pušenje izuzetno loše za mene (kao i za svakoga) i kad i zapalim cigaretu, više ne ispratim zadnji dim a da makar jednom ne pomislim – jedva čekam da se ovoga riješim. Ipak, i dalje se nisam riješila. Mogu se pohvaliti jedino time da sam drastično smanjila, ali pokoja cigareta se omakne u danu, a subotom i koja više.

Ovo zapravo nije trebao biti tekst o cigaretama, ali čini mi se da one najbolje ilustriraju čovjekovu zarobljenost u određenom obrascu ponašanja i funkcioniranja. Moglo se ovdje raditi i o krafnama, baklavi ili prejedanju kojem su mnogi ljudi skloni iz istog razloga iz kojeg ovi drugi puše. Poštujmo različitosti i ne osuđujmo nikoga.

Onog tko ostavi komentar da te od prestanka pušenja dijeli samo odluka, molila bih ga da makne tu krafu iz ruke ili bilo koji objekt (ili subjekt) iz ruke o kojem je ovisan. Dakle, svi mi imamo to nešto za što se nevoljko držimo, a znamo da nije dobro za nas. Znamo da bismo se toga trebali riješiti, ali eto, u međuvremenu se toliko umrežilo sa ostalim stvarima i situacijama koje čine naš život da nam izgleda ako prerežemo tu lošu naviku, prerezat ćemo i sve ono što se uz nju veže i što će nam onda ostati? Vlastiti životni dijelovi sa rasparanim šavovima koji više nikada neće izgledati isto. Uvijek će im visiti konci, a mi ih nećemo moći zakrpati da izgledaju isto kao prije, koliko god se trudili.

Pokušavajući prestati pušiti, shvatila sam da zapravo u danu ima malo trenutaka kada dobijem želju za cigaretom, onako kako bi se reklo, iz trbuha. Iz gušta. Takva je možda jedna. Dvije. Zašto je onda toliko teško i zašto, pobogu, pušim ako za to uopće nemam gušta?

Kroz godine, razvili su se razni rituali koji su svojim ponavljanjem zauzeli vrlo strogu poziciju kod svakog pušača. Mislim isto i za one s krafnama. Ili bilo čime čega se teško riješavaju.

Predah. Cigareta.

Živčana sam. Cigareta.

Dogodilo se nešto neočekivano i prekrasno. Cigareta.

Dogodilo se nešto neočekivano, ali ovoga puta tužno. Cigareta.

Završila sam neki posao. Cigareta.

Dosadno mi je. Cigareta.

Večer. Kraj dana. Moje vrijeme. Cigareta.

Razmišljam. Cigareta.

Dobila sam fenomenalnu ideju. Cigareta.

Nagrada. Utjeha. Društvo. Prijatelj u sanjarenju. Konstanta. Uvijek tu.

Može li njena pozicija biti jača? Kao u onom filmu – „Ona je sve to“ Jednostavno, „She’s all that.“

Bez obzira na to, tijekom vremena sam joj probala oduzeti neke od ovih pozicija i shvatila da najveći problem nije cigareta već situacije u mom danu ili životu u kojima sam joj u neko doba dala mjesto, a ona se podlo u njima ukorijenila da bi me mogla uvjeriti da je sasvim izgledno da je se nikada neću riješiti. Jer, ostavim li je se, nijedna ideja koja mi padne napamet neće biti toliko zanimljiva, nijedno razmišljanje neće biti toliko intenzivno, a tek da me vidi što ću kad me uhvati nemoć, tuga ili ne daj Bože dosada.

Shvatila sam da sam duboko zaglibila u vlastitim postavkama dana, pa ako baš hoćete i života. Mnoge od mojih radnji rezultat su višegodišnje navike koja može biti toliko snažna da ti zakloni pogled na tisuću drugih načina na koji bi mogao funkcionirati u određenoj situaciji.

Mislim da je sasvim dovoljno da, za početak, čovjek dođe do ove spoznaje.

Za sve što radimo smatramo da ne postoji drugi način. Koliko nas to čini ludima. Ne da postoji jedan drugačiji, nego njihovoj različitosti nema broja. Strani su nam iz samo jednog razloga – jer se glupavo držimo svog načina misleći da je on jedini (iako je realno loš) za nas.

Sagledavajući širu sliku usvajanja navika i postajanja njihovim robom, nametnulo mi se pitanje.

Jesmo li, u konačnici zapravo ovisni samo o vlastitom načinu života?

Ako za sada i prestanemo pričati o cigaretama i krafnama. Ovisni smo o određenim obrascima ponašanja. O određenim emocijama. O određenim ljudima. O određenom rasporedu. O predvidivosti. O onome što je bilo jučer da se ponovi i danas. Ne zato jer ne možemo drugačije, nego zato jer “kako bismo drugačije?”.

Iz ove pozicije teško da možemo težiti načinu života oslobođenom od svih ovisnosti kojima smo se tijekom života podali.

Ipak, na putu do vlastite slobode i bivanja u njoj, možda bismo mogli probati s nekim drugačijim obrascima? Zašto se ne bismo „navukli“ na nešto dobro i pozitivno? Samo da vidimo da je moguće. Da se uvjerimo da smo bili u krivu kada smo mislili da ne možemo.

Na tragu toga, prije dva mjeseca započela sam sa vježbanjem. Sat vremena u popodnevnim satima 4-5 puta tjedno. Na početku je to bila jedna od onih antipatičnih obaveza. Teška i mučna.

Nakon nekoliko tjedana ta ista mučna obaveza poprimila je drugačiji oblik. Počela sam se veseliti popodnevu i tom satu u kojem ću se dobro preznojiti, odvrnuti play listu na deezeru do kraja i poslije toga se osjećati super.

Nakon mjesec i pol dana došla sam u fazu da obožavam taj period popodne. U tom terminu ništa ne zakazujem, a ako moram negdje ići, prilagodim terminu vježbe. Iako bi za vrijeme vježbe glava trebala biti prazna, moja je puna glazbe i vedrih misli. Dok vježbam, glava mi je puna pozitive, planova i novih ideja.

U mom životu danas, vježba je postala moja nova slatka ovisnost. Ako je već moram nazvati tim pogrdnim imenom. Zauzela je čvrstu poziciju u mom danu, pa ako već želite, i u životu. Neku koja je nekoliko mjeseci ranije pripadala cigareti.

Ako smo već sto puta dokazali da ponavljanjem određenih radnji i obrazaca one u našem životu postaju konstanta, jesmo li svjesni koliko stvari možemo promijeniti nabolje zahvaljujući samo toj činjenici?

Meni je bila dovoljna samo jedna da se uvjerim da je tako. A što vi mislite?

Posted by:33etc

Moje ime je Jana Krišković Baždarić. Imam 35 godina i autorica sam bloga 33 etc. Blog se razvio iz dnevnika dviju mladih žena. Bele i mene. Jedna je stvarna, a druga nije. Nemojte me pitati koja je koja – jer to ne znam ni ja. Na ovom mjestu možete pronaći savjete kako ići naprijed u životu, kako krenuti prema svojim snovima. Sretna Belina priča će vam svakako biti od pomoći na tom putu. Belin i svoj dnevnik volim nazivati chick lit self helpom – ženskom literaturom sa začinom samopomoćnice. Bela juri prema svojim snovima, a što reći o meni? Najjednostavnije – ja sam ona koja uvijek nešto propitkuje. Otkad znam za sebe. Ona koja paralelno čita više knjiga i traga za odgovorima. Mogu vam reći – knjige su ih prepune. Otud se razvio i Bookhelp – moj mali projekt u kojem istražujem kada i na koji način vam neka knjiga može pomoći. Ponekad im se prepustite i vjerujte onima koji su promišljali o sličnim stvarima kao i vi. Uštedjet ćete na vremenu ako su došli do nekih odgovora prije vas. Mislim da se tako pojavila i Bela – kao odgovor na neka moja pitanja. Moj uspjeh je već u tome što se još uvijek pitam tko je izmišljeni lik u cijeloj ovoj priči – ona ili ja. Naposlijetku, nije ni važno – putujemo zajedno, a odgovor na ovo pitanje doći će kad budemo spremne. Putujte s nama. Čitajte. Propitkujte. Tražite odgovore. Živite život. Makar udvoje – sigurna sam da vas je najmanje toliko 🙂

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s