Ne da vam se više slušati inspirativne govore? Okrećete očima na tešku životnu pozadinu nekadašnje čistačice koja sada, gle čuda, u rukama drži Oscara? Sada već nekontrolirano kolutate očima kada vidite da netko u besramno skupocjenoj haljini PLAČE na pozornici držeći u ruci zlatnog kipića? Svi ti silni inspirativni govori vas zapravo više uopće ne inspiriraju. Nekako vam je mučno od njih.

Bla, Bla, Bla… da, da… čistačica…aha…droga, alkohol, samoubojstvo, bullying.. ma daaa…a čekaj, ovaj ima i neku tešku priču iz Egipta? Ahaaa…bla bla.

Ponukana dodjelom Oscara prije nekoliko večeri, počela sam razmišljati o slavnim i uspješnim ljudima. U govorima dobitnika Oscara nerijetko se provuku inspirativne životne priče i poruke, pa sam se zapitala kako mi ustvari na to gledamo i na koji način percipiramo njihove riječi.

Uglavnom, ljudi s pričama počeli su nam ići na živce. Ustvari, možda nam idu na živce oduvijek.

U današnje vrijeme je možda ipak nastupio inspiracijski overload. Inspiracija više nije inspirativna.

Istina je da ih zapravo uopće ne doživljavamo kao junake, nego kao pripadnike nekog izabranog naroda koje je netko veći od nas pincetom izvukao iz gomile koja se valja u nekoj kaljuži i izveo na odabrani put. To su oni srećkovići… Rođeni pod sretnom zvijezdom… Oni zapravo nisu nikakva inspiracija, već samo još jedan dokaz da je život nepošten do krajnjih granica. Kako bivša čistačica može držati Oscara u ruci, a ja ne mogu dobiti ni petsto kuna veću plaću? Kako netko, naizgled, može sve, a ja ne mogu ništa?

Stvarno, kako?

Ne znam.

Možda je istina da poput one sante leda koja je bila zaslužna za potapanje Titanika vidimo samo onaj sitni dio na površini. Kako sante, tako i svih onih ljudi koji su stvorili nešto iz ničega. Gledamo ženu u savršenoj crvenoj haljini kako naoko histerično ruli držeći Oscara u ruci. Konkretno mislim na Hannu Beachler, produkcijsku dizajnericu filma Crna pantera,  čija mi je poruka nekako najviše dotakla srce:

I give this strength to all of those who come next. To keep going and never give up, and when you think it’s impossible, just remember to say this piece of advice I got from a very wise woman:

‘I did my best, and my best is good enough.’

Ljude koji su nešto postigli uvijek promatramo na dva načina:

Ili ih promatramo kao izvanvanzemaljce ili likove iz bajke koji su izuzetak pravilu da je život težak, da su mnoge stvari nemoguće i da se te neke stvari događaju samo nekima. Isto tako, uvjereni smo da što god napravili, ne bismo mogli postići isto, jer neki uspjesi nadilaze bilo kakvu razinu dobre volje, truda i upornosti. Volimo ih promatrati kao neke potpuno drugačije ljude s kojima nemamo baš ništa zajedničko, ali koji nas, barem u mašti, povedu u neki drugi svijet u kojem je, za razliku od ovog našeg, baš sve moguće.

Ako su uzme drugi način promatranja tih istih ljudi, onda se tu radi o najbliže rečeno, hejterskom promatranju. Promatranju s punom dozom nepovjerenja u autentičnost uspjeha, uvjerenost da iza njega stoji sve samo ne silan trud i rad, a priče o tom istom uspjehu promatraju se kao prodavanje magle u koju može povjerovati samo netko izuzetno ograničena i naivna uma.

Dakle, ljudi koji su postigli velike stvari u životu, ili obitavaju u nekoj drugoj dimenziji kojoj mi obični smrtnici i mali ljudi nemamo pristup, ili im mi ne priznajemo autentičnost tog uspjeha misleći da iza njega stoji neka mutna priča pomoću koje nam netko prodaje onu o uspjehu i velikim stvarima.

I u jednom i u drugom sučaju, kako god gledali na stvari, uspjeh, ili uspješne ljude, zapravo smo jako neprijateljski nastrojeni prema samima sebi. Mnogi će me htjeti ispraviti, pa će to isto neprijateljstvo nazvati realnošću i zdravim razumom.

Zašto je tako teško vjerovati da uspjeh nije rezerviran za velike ljude?

Zašto kada netko spomene obične smrtnike, ili male ljude, mi odmah ugledamo i malog sebe u toj velikoj nepreglednoj skupini?

Mislim da je istina blizu onome da se svijet može podijeliti u one koji vjeruju i one koji ne vjeruju.

U one koji rade i u one koji ne rade.

 U one koji su uporni, i one koji brzo odustaju.

U one koji preferiraju udobnost nad žuljevima truda i rada.

U one koji misle da su pametniji jer žive život u sumnji, od onih koji kroz život hodaju otvorena uma.

U one koji se osjećaju bolje u sigurnosti mnoštva od onih koji uživaju u izazovima samoće.

U one koji žude da budu prihvaćeni, od onih koji bi radije bili ostvareni.

U one koji se žele dopasti svima oko sebe od onih koji se žele sviđati samima sebi.  

U one koji prihvaćaju etiketu malih i običnih, od onih koji si laskaju već samim time što misle da su neobični i svoji.

U one koji znaju da je uspjeh rezultat vlastitog angažmana, od onih koji su uvjereni da je to stvar sudbine.

Istina je da iza svakog velikog uspjeha stoji jebeno dobra priča. Priča je ta koja je važna. Ona koja se računa. Meni osobno privlačnija od bilo koje haljine i pretjeranog glamura. Često se ne možemo identificirati baš s haljinama, novcima, vilama i položajima uspješnih ljudi. Ipak, ono sa čim se možemo identificirati su njihove priče. Priče koje sadržavaju pregršt elemenata iz svakodnevnice u kojoj i sami živimo. Upravo te priče i poznati elementi iz njih su onaj dio sante leda koji leži ispod površine. Onaj stvaran dio koji možemo razumjeti i s kojim se možemo povezati.

I poanta nije u želji da se postane uspješan, slavan i bogat. Poanta je da se postane svoj. Što god to značilo i kamo god te to odvelo. Slava i novci nekad su samo nuspojava upravo toga. Truda da se ostvariš kako bi postao ono što ti je bilo namijenjeno postati.

Osjećaj da jednog dana možeš reći upravo ono što je rekla Hanna Beachler:

Dala sam sve od sebe i to moje sve bilo je dovoljno dobro.

Posted by:33etc

Moje ime je Jana Krišković Baždarić. Imam 35 godina i autorica sam bloga 33 etc. Blog se razvio iz dnevnika dviju mladih žena. Bele i mene. Jedna je stvarna, a druga nije. Nemojte me pitati koja je koja – jer to ne znam ni ja. Na ovom mjestu možete pronaći savjete kako ići naprijed u životu, kako krenuti prema svojim snovima. Sretna Belina priča će vam svakako biti od pomoći na tom putu. Belin i svoj dnevnik volim nazivati chick lit self helpom – ženskom literaturom sa začinom samopomoćnice. Bela juri prema svojim snovima, a što reći o meni? Najjednostavnije – ja sam ona koja uvijek nešto propitkuje. Otkad znam za sebe. Ona koja paralelno čita više knjiga i traga za odgovorima. Mogu vam reći – knjige su ih prepune. Otud se razvio i Bookhelp – moj mali projekt u kojem istražujem kada i na koji način vam neka knjiga može pomoći. Ponekad im se prepustite i vjerujte onima koji su promišljali o sličnim stvarima kao i vi. Uštedjet ćete na vremenu ako su došli do nekih odgovora prije vas. Mislim da se tako pojavila i Bela – kao odgovor na neka moja pitanja. Moj uspjeh je već u tome što se još uvijek pitam tko je izmišljeni lik u cijeloj ovoj priči – ona ili ja. Naposlijetku, nije ni važno – putujemo zajedno, a odgovor na ovo pitanje doći će kad budemo spremne. Putujte s nama. Čitajte. Propitkujte. Tražite odgovore. Živite život. Makar udvoje – sigurna sam da vas je najmanje toliko 🙂

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s