Razmišljanja

Malim koracima prevaljuju se najveće udaljenosti

Dok se svakodnevno njišemo u poluudobnoj ljuljački svakodnevnice, rijetko tko  od nas primjećuje da vrijeme prolazi. Naprotiv, toliko često u životu izgleda kao da je vrijeme stalo i da ne mrda ni lijevo ni desno. Svatko od nas uhvatio je svoj životni ritam koji neodoljivo podsjeća na news feed naših društvenih mreža.

Točno znaš kad se ustaješ i liježeš, što radiš u koje doba dana, baš kao što si naviknut na novosti na svom news feedu  koje  svakodnevno pregledavaš. Nema baš nikakve razlike, možda baš zato što smo i jedno i drugo odabrali sami. Zamislite sada svoj Facebook profil i ono čime svakodnevno skrolate. Više nema iznenađenja.  Isti portali za koje ste u nekom trenutku odlučili da vam se sviđaju stalno dijele slične objave. Bez obzira na to i dalje skrolaš. Doduše sve brže i brže, pa više objave zapravo ni ne gledaš, a baš nijednom ti ne padne napamet da prestaneš pratiti nekoga čije objave više ni ne vidiš, a kamoli čitaš. Ako smo toliko inertni promijeniti vlastiti news feed na Facebooku, nije ni najmanje čudo što je tako teško promijeniti ono što sačinjava naš dan. 

U životu je moguće uštedjeti mnoge stvari, ali vrijeme nije jedno od njih. Kako god okreneš i kad god pomisliš da na nekom mjestu, ili radeći nešto gubiš vrijeme, nisi u mogućnosti uskladištiti ga negdje i pametnije iskoristiti kasnije. Zajedno s tvojom mišlju da svoje vrijeme ne koristiš kako bi trebao, ode i ono samo.

Sve ono što ostaje je danas u kojem živiš i sutra kojem se uvijek nadaš.

Rijetko kad se mijenjamo. Ne mijenjamo kurs dok nam se na putu ne prepriječi neka golema stvar koja će nas natjerati ili da usporimo, ili da u posljednji trenutak munjevito promijenimo smjer. Ako ne ošteti brod kojim se krećemo toliko da potonemo, sigurno će nas makar okrznuti i na neki način zauvijek promijeniti. I to ne samo jednom. Više puta u životu. Ipak, tako rijetko pomislimo da bismo smjer mogli promijeniti sami, iako na vidiku naoko nema nikakve opasnosti. Ako je sve ispred nas čisto i prividno sigurno. Povremeno nas putem zasmeta neka neugodna kiša, prolazno nevrijeme ili neizdrživa žega, ali potrpimo sve, jer smo na to navikli. Baš kao i u životu. Dobro nam je ovako, jer uvijek bi nam moglo biti i gore. Da bi nam moglo biti bolje, rijetko si dopustimo i pomisliti. U nekom trenutku čak osjetimo i da bi odvažiti se na neki pozitivan pomak u životu za nas moglo biti teže, nego proživljavati one uobičajeno loše stvari koje život donese sam. Koliko god su teške, one su nam poznate. Mogu boljeti do granica izdržljivosti, ali nisu nam strane.  Već znamo gdje ćemo se skloniti dok nevrijeme ne prođe. Imamo već utvrđena skloništa i metode kojima pribjegavamo.

Toliki prepuste vremenu da im oblikuje život, a baš nikada ne pomisle da bi ga mogli i trebali oblikovati sami.

Najmanji pomaci u životu su ujedno i oni najteži. Dok se i dalje njišemo u ljuljački svakodnevnice, često bismo htjeli da nas prodrma nešto veliko i barem nakratko izbaci iz te ljuljačke i protrese monotoniju. U tom lijenom ritmu života, nemamo snage početi se kretati u nekom novom smjeru malim koracima. Ne izgledaju nam privlačno. Toliko su mali da uopće sumnjamo da njima možemo prevaliti tako veliki put koji vodi do onoga što bismo htjeli.

Mi ne bismo hodali. Mi bismo skočili. Ako ne možemo skočiti, nećemo ni hodati. A kamoli puzati za početak. Radije prepuštamo životu neka nas vodi sam. Pa u krajnjoj liniji, kamo god hoće.

Ipak, postoji jedna tajna. Velika tajna koju skriva vrijeme. To neuhvatljivo vrijeme za koje mislimo da ni ne zna raditi nešto drugo, nego prolaziti. Vrijeme koje ne možemo uštedjeti. Ubacivati u staklenku i čuvati ga za kasnije. To nemilosrdno vrijeme ipak nam nudi nešto više od svoje prolaznosti. Odlučimo li se na te male korake kojima ćemo mijenjati smjer svog života, potpuno nam se daje na raspolaganje. Odlučimo li zakoračiti tim malim koracima u vlastite promjene, obećaje da će uzeti u obzir svaki od njih. Spajati ih i pretvarati u udaljenosti koje su nam potrebne da bismo dostigli ono prema čemu smo krenuli. Svaki taj mali korak će zabilježiti i spojiti ga sa sljedećim. Sa svakim tim malim korakom, velikodušno će nam pokazivati da smo na dobrom putu i izvještavati nas koliko smo do sada postigli. U teškim trenucima kada poželimo odustati reći će nam da pogledamo koliki smo put već prevalili. Što smo sve učinili. I baš svaki put će nas nagovoriti da ne odustanemo. Trudit će se da nikada ne izgubimo iz vida onaj prvi korak koji smo napravili. Da uvijek budemo svjesni gdje smo bili tada, a gdje smo danas. Koliko smo se promijenili, koliko toga učinili. Koliko motiva imamo da nastavimo koračati.

Dobrobit vremena nikada neće upoznati oni koji sumnjaju u to da se malim koracima može igdje stići. Ipak, životi većine nas ostavljaju nam upravo i samo tu mogućnost.

Male, naoko neprivlačne korake. Meni odluku da ću pisati i svakoga dana učiniti jednu stvar koja će biti dio te odluke. Tebi da ćeš krenuti s nečim što želiš, s nečim što već dugo odgađaš. Započeti jednim malim korakom. Korakom koji će tog dana izgledati smiješno koliko je malen, ali kada ga se nakon nekog vremena odlučiš potražiti u mislima vidjet ćeš koliko te promijenio. Koliko si stvari dozvao u svoj život jer ga nisi odustajao spajati s novim koracima svakog narednog dana.

Jer, vrijeme nije tu samo da liječi rane, da odnosi. Vrijeme je tu da ti bude saveznik. Tvoje vrijeme je tvoj život.

Hoćeš li zakoračiti?

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s