Ponekad imaš osjećaj da lažu oni koji kažu da ljubav ne može nestati. Gledaju te u oči i lažu. Lažu da je uvijek tu, a ti negdje duboko u sebi osjećaš da si je izgubio. Ponekad i zauvijek. Nakon nekog vremena shvatiš da se ljubav mijenja baš poput djeteta koje odjednom poprima obrise odraslog čovjeka. Baš poput jeseni koja iscrpi ljeto i odnosi njene posljednje znakove ulicom. U očima tog odraslog čovjeka još uvijek vidiš dijete koje je nekada bilo, ali ono što više nikada nećeš vidjeti su mekane i nježne linije njegova lica, glatka koža i nevini osmijeh. Prepoznat ćeš ga u pogledu, jer tamo je ostao. Tamo se zadržao. Tamo je opstao. Baš kao i neke ljubavi koje odaberu mjesto u koje će se utisnuti kako bismo znali da nismo izgubili sve. Da smo izgubili samo njeno nevino lice, ali nikako ne i ljubav cijelu.

Danas, za vrijeme ručka, Borni je pao na pod moj lak na nokte nakon što sam mu sto puta ponovila da ga odloži na stol, jer će mu sigurno pasti. Zeleni se lak razlio po pločicama, ugurao u fuge, prilijepio za sivo tkanje tepiha. Dreknula sam na njega, onako iskreno i bez zadrške. Onako kako vikneš na svoga. Onako kako te samo tvoj može naživcirati i izbaciti iz takta. Dovesti te do ruba živaca, da bi se već u sljedećem trenutku podsjetio da što jače na njega vičeš, to ga više voliš, da u savršenom razmjeru koliko je nešto tvoje, toliko tebe dobiva, i ono najbolje i ono najgore. Najgoru dreku i najveću ljubav. Često jedno iza drugoga. Odmah. Ponekad i istovremeno.

Pomislila sam kako bih reagirala da se ista stvar dogodila nekome drugome, bih li u tom trenutku bila isto tako nesmotreno gruba, ili bih tek odmahnula rukom i rekla: „Ma, ne brini, sve je ok. To je samo lak. Postoje veći problemi u životu od zelenog tepiha.“ Ali, tako život funkcionira. Oni naši dobiju prave nas. Nervozne, često bezrazložno ljute i namrgođene. Ali, nikada lažne, licemjerne i prijetvorne. Izgleda da je to cijena pripadnosti, onaj mali ceh koji plaćaš zbog sigurnosti da si nečiji bez obzira na sve. Dok god si tu.

Sjetila sam se nebrojenih situacija u kojima su mama i tata znali planuti na mene. Jer mi je pala čaša, jer mi je iskipila voda iz džezve dok sam kuhala kavu i gledala u mobitel, jer se (ponovno) od moje kose zaštopao odvod od kade, jer, jer…jer uvijek je bilo razloga. Uvijek je bilo razloga za nebitne galame, galame kojih danas više nema. Galame koje nisu bile ništa do do gluposti koju si dopustiš pred onime tko je tvoj. Slobode da izgovoriš glupost u povišenom tonu ne razmišljajući hoće li ti to druga strana zamjeriti do groba, ali ni to što ti zamjera neće pokazati, jer niste dovoljno bliski da biste bili toliko iskreni. Iskreni u svojoj sigurnosti prema ovom drugome.

Galame iza kojih je sada ostala tišina za koju sam prije mislila da će mi reći nešto drugo od ovoga što mi govori danas. Sada kada mame i tate više nema, nema ni svih tih nevažnih stvari koje su me izluđivale. Tih uzaludnih svađa, situacija u kojima se plane u sekundi, beskrajnih „predavanja“, nema onih necenzuriranih reakcija na prvu koje dođu kao bonus samo onima koje veže nešto čvršće od života. Naša ljubav više nema lice zaigranog djeteta koje se grči od ljutnje, koje izvija usne u najširi osmijeh, koje te iste usne okreće u svim smjerovima jer je čas sretno, čas tužno. Čas ljuto, čas spokojno.

Uvijek iskreno, jer drugačije ni ne zna biti.

Ostale su samo njezine oči koje se upamtile svaku mimiku koja se podno njih događala. Oči koje sada u daljini gledaju to lice ljubavi koje je njihovim odlaskom zauvijek nestalo.  I sve što me tada izluđivalo, danas mi strašno nedostaje. I sve što mi je išlo na živce, danas znam da je prošlost. Nitko me više nikada neće moći iznervirati kao što su to mogli oni. Nikada više na taj način neću biti nečija. Nikada više na taj način netko neće biti moj. Da mi kaže:

Uvijek sam na tvojoj strani. Uvijek ću te srcem braniti pred svima i od svih jer nitko mi nije važniji od tebe. I kad si u krivu i kad si kriva, uvijek si moja. I kad te opominjem u mislima, u srcu te branim jer ne znam drugačije. Ti si onaj najispravniji dio mene i koju god da besmislicu izgovoriš. Kad god povrijediš mene ili drugoga, prekrit ću te svojom tihom neizgovorenom ljubavi. Zaštitit ću te uvijek osjećajem da si u to sigurna.

Kad oni odu, rijetko će nam više netko držati predavanja o onoj kosi u odvodu, rijetko će netko podivljati jer nam je lak za nokte iscurio na tepih. Sve te slučajno razbijene čaše i zakuhana voda koja se prelijeva iz lonca na vruću ploču u budućnosti će proći će bez komentara. Sve one besmislice više se neće ponavljati. Ipak, jedno znam.

Dok budem skupljala razbijeno staklo na podu poželjet ću čuti njen glas. Dok budem vadila tu prokletu kosu iz kade, poželjet ću čuti njegov glas.

Baš uvijek će zastati. Osluhnuti. Pogledati u sebe onim očima koje su zapamtile svaku besmislicu koja je njihovu ljubav činila iskrenom. I zahvalit ću ljubavi što se utisnula u taj pogled kojim ću uvijek vidjeti, kojim ću se uvijek podsjetiti. Zahvalit ću ljubavi što je ovdje, iako je jedno njeno lice zauvijek nestalo.

I iako ne volim davati savjete i pametovati, moram vam ovo reći. Uživajte u tim besmislicama koje dolaze iz ljubavi. Gledajte to lice i zahvaljujte mu što je ovdje. Nasmiješite se na neku prolaznu viku, jer taj u čije lice gledate dok galami bez razloga bi za vas napravio baš sve. Bez obzira što sada izgleda kao razjareni bik. Nitko nije njegov više nego vi.

I znam da se u životu u stvarima i ljudima rijetko uživa onim intenzitetom kojim ti nedostaju kad ih izgubiš. I to je ok. Provjerena ljudska istina bez mogućnosti popravka. Ali, možda treba pokušati i po tisućiti put, samo pokušati. Živjeti jače nego se sjećati.

Posted by:33etc

Moje ime je Jana Krišković Baždarić. Imam 35 godina i autorica sam bloga 33 etc. Blog se razvio iz dnevnika dviju mladih žena. Bele i mene. Jedna je stvarna, a druga nije. Nemojte me pitati koja je koja – jer to ne znam ni ja. Na ovom mjestu možete pronaći savjete kako ići naprijed u životu, kako krenuti prema svojim snovima. Sretna Belina priča će vam svakako biti od pomoći na tom putu. Belin i svoj dnevnik volim nazivati chick lit self helpom – ženskom literaturom sa začinom samopomoćnice. Bela juri prema svojim snovima, a što reći o meni? Najjednostavnije – ja sam ona koja uvijek nešto propitkuje. Otkad znam za sebe. Ona koja paralelno čita više knjiga i traga za odgovorima. Mogu vam reći – knjige su ih prepune. Otud se razvio i Bookhelp – moj mali projekt u kojem istražujem kada i na koji način vam neka knjiga može pomoći. Ponekad im se prepustite i vjerujte onima koji su promišljali o sličnim stvarima kao i vi. Uštedjet ćete na vremenu ako su došli do nekih odgovora prije vas. Mislim da se tako pojavila i Bela – kao odgovor na neka moja pitanja. Moj uspjeh je već u tome što se još uvijek pitam tko je izmišljeni lik u cijeloj ovoj priči – ona ili ja. Naposlijetku, nije ni važno – putujemo zajedno, a odgovor na ovo pitanje doći će kad budemo spremne. Putujte s nama. Čitajte. Propitkujte. Tražite odgovore. Živite život. Makar udvoje – sigurna sam da vas je najmanje toliko 🙂

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s