Razmišljanja

Kad izgubiš najvažnije, prigrli onaj novi dio sebe

Svatko od nas s gubicima se nosi na samo sebi svojstven način. Nema pravila, nema jednakog načina. Svaki je drugačiji, jedinstven, baš poput nas samih. Ipak, jedno je uvijek isto i sigurno. Svi jesmo, ili ćemo izgubiti nekoga. Ljudi odlaze iz našeg života. Koliko god to pokušali spriječiti, odlaze zauvijek. Zajedno sa sobom, odnesu i život koji smo uz njih živjeli. Naprave tu jednu crtu koja se ucrta čvrsto u trenutku njihovog odlaska. Crtu koju ne možemo izbrisati i baš uvijek znamo gdje se nalazi.

Život, s druge strane, kao da je jedva ima vremena i iscrtati do kraja. Jer, sljedeći trenutak već je na pragu. Traži svoj trag u vremenu. Nema se vremena promišljati i vraćati unatrag kako bismo na trenutak ponovno osjetili kako je bilo kad je taj netko bio tu. Kako je bilo živjeti, znajući da osoba koju si izgubio postoji. Da njen kontakt u tvom telefonu ne znači samo uspomenu za koju se grčevito držiš, već samo poziv na koji će se ona javiti. Kad ti se dogodi ona suviše sretna, ili suviše tužna stvar, znaš koga ćeš prvog nazvati i to se podrazumijeva samo po sebi. U tome ne vidiš ništa vrijedno pomnijeg promišljanja. To je jednostavno tako. Kao što znaš da Zemlja nije ravna.

Nakon što je otišla moja mama, neprestano sam se čudila kako je sve ostalo isto. Nisam mogla pronaći nijedan znak koji bi ukazivao na to da je nešto drugačije. Kada je ona utihnula, okolna buka nije imala vremena za tišinu. Izvan našeg prozora ljudi na parkiralištu ulazili su i izlazili iz svojih automobila, vadili vrećice s hranom iz bunkera, dozivali svoju djecu, smijali se, vikali, svađali. Sirene na udaljenoj cesti nisu imale toliko pristojnosti da umuknu barem na trenutak. Trenutak u kojem je moja tuga bila veća od života.

Tuga nije imala drugog izbora, nego pronaći mjesto u meni gdje će živjeti. Morala sam joj dati prostora gdje može postojati, mjesto s kojeg je mogu pustiti da izađe kada osjetim da je cijeli ovaj svijet oko mene ponovno manji od nje. Potpuno neznatan. Tuga, ona za koju danas jako dobro znam gdje ću je sresti i pustiti joj da kaže svoje. Bez obzira na iritantne zvukove koji kao da žele poručiti da ništa nije važnije od trenutka koji su zauzeli.

Tuga jako dobro poznaje onu cestu kojom sam se uvijek vozila do mame. I izađe iz mene, baš svaki put. U našem kafiću u kojem smo uvijek pile kavu i dalje postoji njezina stolica. I iako boli što je ne vidim, znam da je tamo, sjedi pored mene. Vidim je kako izlazi iz nebodera dok je čekam u autu, ljuta na nju jer uvijek kasni. Približava se s onim svojim osmijehom kojim mi se podsmjehuje da se uvijek ljutim na nebitne stvari. Kad sada parkiram auto, uhvatim se da sjedim u autu i gledam prema vratima nebodera. Ne otvaraju se. A kada se i otvore, kroz njih prođe neka druga osoba. Bez obzira na to, ja ostanem još malo sjediti, jer znam da ću je ugledati. I ugledam je, baš svaki put.  Onaj njen dječački osmijeh i oči koje izgovore da je ponovno nešto zaboravila kod kuće. Svaki put. Kada ujutro zakoračim na ulicu, i dalje prvo što kažem jest: dobro jutro, mama, jer običavala bih je nazvati tako rano iako joj nisam imala ništa za reći. Osim dobro jutro i čujemo se kasnije. Uhvatim se kako pogledam prema nebu, kao što to nesvjesno čine i svi oni koji se obraćaju onima koji više nisu pored nas. Nekako mi je lakše kada pomislim da me gleda odozgo i još uvijek je samo moja, od pomisli da bi mogla biti negdje oko mene, a ja je usprkos tome ne mogu vidjeti. Na svim tim, naoko beznačajnim mjestima, u meni živi tuga. Tuga koja se često pretvori u zahvalnost na snažnom osjećaju prema nekome kojim me počastio život.  Tuga kojoj ne blokiram prolaz, već je uvijek s radošću pozdravim i dopustim da kaže svoje. Tuga, zahvaljujući kojoj, otkrivam novo mjesto u sebi. Kao mali, tek otkriveni komad kopna za koji do sada nisam ni znala da postoji.

Mjesto spoznaje. Mjesto mudrosti. Mjesto mog identiteta. Mjesto iz kojeg učim svakoga dana.

Jer, što te može odrediti jače od vlastitih gubitaka? Što te može natjerati da promišljaš više, dublje? Što ti može pomoći više od vlastite svjesnosti o prolaznosti koja ne pita jesi li je spreman prihvatiti?

Tuga tada poprima svoj plemeniti oblik. Tuga tada postaje tvoja moć i tvoja snaga. Sposobnost da prigrliš ljepšu stranu života. Da češće žmiriš na ljudsku zlobu i prijetvor. Da se smiješ njenoj gluposti. Da odlučiš pokušati. Da odlučiš reći što misliš. Makar i šutnjom. Nemaš što za izgubiti, jer jako dobro znaš što to znači. Da tvoja tuga postane tvoja nada. Da joj dopustiš da te vodi kroz ključne životne situacije. Da ti pomogne odlučiti. Da ti pomogne da se zauzmeš za sebe.

Jer, kako drugačije onome koji je otišao dati pravo da živi zauvijek? Kako usprkos ovom bučnom životu koji nije dostojanstveno pognuo glavu pri odlasku onog ili one koju voliš poručiti da nije živio uzalud? Da je ostavio trag? Trag koji te doveo do onog novog komada kopna u tebi.

Da prigrliš trenutak, jer jako dobro znaš njegovu definiciju. Znaš da ti upravo trenutak može promijeniti cijeli život. Baš kao tada kada si izgubio nju ili njega.

U trenutku.

Jer, naposljetku što si i sam?

Tek trenutak.  

I sada znam da ću je uvijek čuvati duboko u sebi, na mjestu na kojem živi moja tuga. Na onom mjestu u meni koje je promijenilo sve i zbog kojeg više nikad neću biti ista. Samo bolja. Zbog nje.

One comment

  1. Da, sve je baš tako kao si napisala,a s godinama sve češće osvjestiš točnost izreke :Umiremo toliko puta koliko nam dragih osoba umre…
    Ako je to i mala utjeha sjeti se da se Mirne sjetim svakog dana i da je tuga za onim što je odnijela sa sobom velika,velika!Zahatra

    Like

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s