Razmišljanja

“Ovo sam ja”, ili što nas čeka izvan granica ljudskih slabosti?

Malo ljudi zna odgovoriti na pitanje: tko sam ja?, a još manje ih sigurnim glasom viknuti: ovo sam ja!Ako se osvrnemo oko sebe, pitanje je poznajemo li uopće ljude koji nas okružuju? Poznaju li oni nas? I ono najvažnije – poznajemo li mi sami sebe?

Na prvu je zaista nezamislivo da znamo tako malo o sebi. A onda opet, ako pogledamo godine koje smo ostavili za sobom i sve situacije u kojima smo morali tesati dijelove sebe da bismo se prilagodili trenutnim okolnostima i ljudima koji nas okružuju, postaje jasnije gdje su ti odbačeni dijelovi nas samih postepeno nestajali.

U životu kao da je uvijek bilo vremena za učiti ono što nas pretjerano ne zanima, kao da je bilo mjesta napretek za one koje nikad sami ne bi izabrali da budu uz nas, a život nam ih je nekako smjestio, nebrojeno prilika za pokušaje da se što bolje prilagodimo putu koji smo samo djelomično sami izabrali.

Kao da je život već od početka imao uputstva za uporabu koja nitko nije imao strpljenja čitati, pa je,čitajući ih tek ovlaš, prespojio krive žice, pogriješio u rasporedu slaganja elemenata i obojio ga krivim bojama.

Složivši život po krivim uputstvima, lijeni za čitati uputstva ponovno, takvog su ga mnogi počeli slijediti.

Istina je da svi dolazimo iz određenog okvira. Taj okvir iz kojeg krećemo u svijet jest naše djetinjstvo koje nam je uz bezbrižnost u naslijeđe ostavilo i neke od najoštrijih granica koje će obilježiti nastavak našeg životnog puta.

Normalnost i prosječnost uvijek su bili na visokoj cijeni. Roditelji se na rođendanima ponose svojom djecom ako su mirna kao bubice, a jedna od rečenica koja na roditelje redovito izmami najponosniji osmijeh na lice jest: toliko je dobar da nismo ni znali da je ovdje! Dođe ti da se zapitaš – kada su nevidljivost i neupečatljivost postali sinonimi za dobro i poželjno?

Odgovor je nažalost – oduvijek.

Jer, koliko je god teško odgojiti pristojno, dobro i nismo ni znali da je tu dijete, još je teže odgojiti ono kojem već od najranijih dana pokušavamo davati podršku da se razvija kao punopravna osoba kojoj pomažemo da njeguje svoju individualnost i različitost. Teže je zato što ne znamo kako to učiniti. Nitko nam nikada to nije pokazao. Funkcioniramo po matrici koja nam je poznata, a nažalost najpoznatija nam je ona u kojoj se svemu oko sebe prilagođavamo više nego sebi. Gonjeni brzinom, slijedimo upute života koje su nam usmenom predajom bahato prenijeli oni koji ih nikada nisu bili vrijedni pročitati od početka do kraja.

Postoje ljudi koji kroz cijeli život prođu, a da ih baš nikada ne zaokupe ovakve misli. Smatraju da je takav život nešto sasvim normalno, provjereno i utvrđeno ispravno. Tako su živjeli svi oni koji vise na granama njihovog obiteljskog stabla, pa tako žive i oni. Uvjereni da se život ne sastoji od pitanja, već od unaprijed danih odgovora, koriste ih kao putokaze koji im pomažu da ne zalutaju sa sigurne životne staze.

Takvima ponekad i zavidim.

Ipak, postoje i oni drugi. Oni koji guraju i guraju sve dok ne dođu do određenog mjesta ne znajući više što guraju i zbog čega. Oni koji doguraju do svog prijelomnog trenutka u kojem im sve počne izgledati spremno za pomno ispitivanje.

Gdje si bila do sada?

Što si radila?

Jesi li sretna?

Želiš li ovo?

Što želiš?

Čekaj malo, tko si uopće ti?

U trenutku promjene i dalje te okružuju poznata lica. Lica koja su godinama odbacivala dijelove sebe i sada,dijelom iz ljutnje, a dijelom iz neznanja, prosuđuju i osuđuju sve ono što se izmiče granicama njihove osobne promatračnice.

U trenutku promjene shvatiš da je svijet u kojem živiš jedno jako malo mjesto. Sitan komad zemlje skučenih granica tvojih osobnih iskustava na kojima vrijedno stražare svi, koje si na neki način sam pozvao u život. Neki od njih navuku ti osmijeh na lice, a ovi drugi… oni pak, kao da stoje tu da bi ti potvrdili da si svo ovo vrijeme bio na krivom putu. Odbacujući ljuske svoje osobnosti kako bi se što bolje uklopio u matricu u koju si jednosmjernom cestom poslan iz svoga djetinjstva, nailazio si na slične sebi. Pri prvim susretima niste razaznavali kobne posljedice koje će uzrokovati vaša putem rasuta osobnost, pa nastavljate put skupa, u s mjeru ostvarenja onoga što je normalno, prihvatljivo, zrelo i odgovorno.

Kako godine prolaze, sve se jače osjeća kako nešto nedostaje.

Ne shvaćajući o čemu se radi,prvi to pokušaju zaliječiti novim slojevima autosugestije uvjeravajući sami sebe da su to samo testovi života u kojima moraš još jače zagristi i pokazati da si zreo i odgovoran, sve do trenutka u kojem ta ista zrelost i odgovornost ne prerastu u okrutnost i nerazumijevanje onoga drugačijeg i nepoznatog.  To su oni za koje se počinješ pitati poznaješ li ih uopće? Tko su ti ljudi koji te okružuju godinama, a do sada si tek upoznao njihove strahove koje vješto skrivaju na svojim maskama staloženosti i lažnog samopouzdanja. Tko su ti ljudi koji su uložili godine truda da izgrade dovoljno čvrste štitove da na njihovom licu ne možeš uočiti ni trunku slabosti? Tko su ti ljudi i zašto su pristali na te nepovoljne uvjete života?

Osjetivši da se u tebi nešto mijenja, da sve teže pronalaziš zajednički jezik sa svima oko sebe, shvatiš da želiš nešto drugačije. Da želiš raditi stvari na svoj način i pokazati sebe u onome u čemu si najbolji. Da ne želiš da granice tvog malog svijeta čuva vojska ljudi porobljena duha. Želiš pored sebe one koje tek ponekad vidiš u daljini. One koji i iz daljine uspiju u tvoj mlaki život dobaciti tračak plamena koji te nagna da pomisliš da je svemoguće.

Želiš probiti tu branu koju budnim okom čuva okrutna snaga ljudske slabosti i vratiti se putem po one oguljene ljuske sebe koje si odbacivao putem. Želiš osjetiti hrabrost da te podsmijeh koji će te dočekati na granicama ljudske nemoći ne vrati onom malom svijetu.Nemoći koja je uvijek vikala iz straha da ne bude razotkrivena. Napadala sve oko sebe iz bojazni da je netko ne uoči. Naposljetku, osjetiš strah od svega što te okružuje. Strah od života koji je ljudska nemoć pretvorila u igru sa čvrstim pravilima. Iako znaš da si sposoban igrati je do kraja života, znaš da to više ne želiš. I iako te uvjeravaju da tamo vani nema onoga što misliš da ćeš naći, znaš da su u krivu. Znaš da je to još samo jedna od mnogobrojnih rana tužnog ljudskog neznanja.

I dok stojiš u tom trenutku gonjen potrebom da srušiš sve granice oko sebe, budi strpljiv, uči, prođi putem i pokupi one rasute dijelove sebe koji ti nedostaju. Budi pametan. Ne pokušavaj ispravljati ljudske slabosti, već izliječi svoju i pritom ne budi okrutan.Pronađi odgovor na pitanje kamo si se uputio.

Onoga trenutka kada probiješ granicu, vani će te dočekati pitanje: Tko si ti?

Ne pojavljuj se tamo bez odgovora.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s