Bookhelp

Kafić na kraju svijeta i misli na kraju pameti

Zašto si ovdje, Johne? pitala me.

Pa, krenuo sam na put i naletio na probleme. Kad sam ih pokušao zaobići, završilo je tako da sam se izgubio. U međuvremenu sam ostao bez goriva i zamalo umro od gladi.

Jedna, naizgled sasvim obična rečenica i običan odgovor. Zaista je moguće krenuti na put, naletjeti na probleme, pokušati ih zaobići i naposljetku se izgubiti. Nedostatak goriva i skoro umiranje od gladi dolaze s tim u paketu. Ipak, ne događa li se upravo to mnogima od nas na putovanju zvanom život? Ne nađemo li se u jednom trenutku svi na nekoj cesti koja izgleda kao da smo na njoj prvi puta i ne znamo gdje bismo dalje. Izgubljeni, gladni i jadni. U želji da pobjegnemo od onoga što nas umara, na kraju se izgubimo, jer nismo znali kuda smo, ni po što krenuli.

Kada sam otvorila prve stranice ove knjige, osjetila sam prvotni nalet razočaranja, jer je izostala ona topla dobrodošlica i atmosfera koja me često zna ugostiti već na prvim stranicama knjige koju počinjem čitati. Ipak, nastavila sam čitati i kasnije se pokazalo je da dobro što jesam. Pronašla sam ovdje nekoliko zanimljivih odgovora na životna pitanja.

Krenuvši na dugo odgađani odmor, glavni lik se izgubi putem i naiđe na mali kafić usred ničega. Ušavši u kafić, sjedne u separe uz prozor, u ruke uzme jelovnik i uoči na njemu neka neobična pitanja.

Zašto ste ovdje?

Bojite li se smrti?

Jeste li ispunjeni?

Pomalo shvaća da je došao na jedno sasvim neobično mjesto u kojem će morati razmisliti o nekim sasvim neobičnim stvarima. Stvarima kao što su pitanja na jelovniku. Upoznaje konobaricu i kuhara, sve redom neobične likove s kojima započinje razgovarati o smislu života.

John je predstavnik sviju nas. John živi jedan neobičan život. Život kojega je rijetko svjestan.

Zašto ste ovdje?

Da budem iskren, nisam siguran. Kad sam upisivao fakultet, nisam zapravo znao što bih studirao. Naposljetku sam se odlučio za program koji mi se donekle sviđao i za koji su mi mnogi rekli da ću s njime lako naći posao. Poslije studija sam počeo raditi i s vremenom sam bio sve usmjereniji na zarađivanje. Naposljetku sam imao prilično dobru plaću i na neki način sam nastavio po istom obrascu.

Ne znajući točno zašto sam ovdje i što želim raditi, jednostavno radim stvari koje radi većina ljudi.

Poznato?

Vjerujem da je.

Tko se i kada uopće zapita zašto je ovdje? Koja je njegova misija? Zbog čega je njegov život važan? Razmišljam o tome puno puta dok se vozim u autobusu, ili hodam ulicom i promatram sva ta lica koja kao da u nekoj nesvjestici prolaze gradom i svojim životima. U vječnoj žurbi, negdje na granici između nekih suludih rokova i vlastitih strahova, najčešće bježe sami od sebe. To pitanje im više nije ni na kraju pameti, a ako bi im ga netko i postavio, mislili bi da baš i nije normalan.

Kakvo je to pitanje? Što bi ono uopće trebalo značiti?

Živimo uglavnom poput Johna. Upisujemo fakultete na kojima nam se donekle nešto svidi, zapošljavamo se na poslovima koji su donekle u redu i živimo živote koji nisu loši. Nemamo pojma zašto smo ovdje, odrađujemo sve što odrađuju drugi i silno se trudimo biti normalni. Malo kome je uopće jasno da je sve to potpuno nenormalno.

Rasipamo energiju na gomilu stvari ako nismo usklađeni s onim što želimo raditi. A kad se pojave prilike da radimo baš ono što želimo, nemamo ni snage ni vremena za uložiti u njih.

Kada je Johna konobarica upitala kakav bi umjetnik bio kada bi se bavio umjetnošću, odgovorio bi joj bez razmišljanja:

Ne znam. Pretpostavljam da ovisi o tome kakav umjetnik želim biti. Mislim da bih jednostavno stvarao što god bih htio.

 Je li tako jednostavno? –  pitao sam je – kad netko shvati zašto je ovdje, počne raditi ono što želi i što ispunjava njegov razlog?

 Ako je tako jednostavno, zašto onda svi ne rade ono što žele?

Zato jer misle da je to toliko teško da im ni ne padne napamet da se počnu baviti takvim mislima. Zapravo ne razumiju da je mnogo teže raditi sve ono što ne želiš uvjeravajući se da ti je tako lakše.

Jer, je li zaista?

Odgovor na pitanje zašto provodimo gomilu vremena pripremajući se  za vrijeme kad ćemo raditi što želimo umjesto da to odmah radimo djelomice leži u porukama koje svakodnevno stavljaju pred nas. Oglašivači odavno znaju da učinkovitim ciljanjem naših strahova i naše žudnje da budemo ispunjeni ljude mogu potaknuti na djelovanje.Odigraju li na pravi strah ili pravu žudnju, mogu ih potaknuti na kupnju određenih proizvoda i na upotrebu određenih usluga. Svrha tih poruka je potaknuti vas da vjerujete da određenim proizvodom možete ostvariti ispunjenje.

Od djetinjstva smo izloženi reklamama koje nam prenose poruku da ispunjenje dolazi kroz materijalne stvari. I što činimo? Kupimo neke proizvode kako bismo provjerili govore li reklame istinu.  No, porblem je u tome  što kupnja tih stvari zahtijeva novac. Da bismo riješili problem novca, nađemo posao. Možda to nije posao o kojem smo maštali i vrijeme provedeno na poslu možda nije način na koji bismo htjeli provoditi sate svojeg života, ali ipak ga prihvatimo kako bismo si mogli priuštiti stvari koje kupujemo. Govorimo si da je to samo privremeno. I da ćemo ubrzo raditi nešto drugo, nešto što će biti bliže onme što zapravo trebamo raditi. Ali posao koji radimo nas ne ispunjava, a s obzirom na to da na poslu provodimo većinu vremena, osjećamo se sve neispunjenije. Okruženi smo brojnim ljudima koji pričaju o tome kako jedva čekaju dan u budućnosti kada će otići u mirovinu i onda će raditi sve što žele raditi. Ne prođe dugo i mi također počnemo zamišljati to gotovo mistično vrijeme u budućnosti. Dan kada više nećemo morati raditi svoj posao i kad ćemo napokon provoditi vrijeme radeći ono što želimo. U međuvremenu to što ne provodimo svaki dan radeći ono što želimo pokušavamo kompenzirati tako da kupujemo još više stvari.

Naš život prepun je stvari kojima pokušavamo popuniti one praznine duboko u sebi. Što smo više udaljeni od samih sebe, praznina je sve više i potrebno nam je više prilika za bijeg.

Zahvaljujući praznim životima kojima žive mnogi, razvila se čitava industrija sredstava za bijeg. Danas bježati od sebe možemo na najmaštovitije i najraznolikije načine. Izbora je toliko mnogo da za trajanja naših života neće presušiti. Ima ih u izobilju i napretek. Nerijetko i sve što zaradimo potrošimo na neko sredstvo pomoću kojega ćemo samo nakratko pobjeći od svakodnevnice. Kada podmirimo račune i napunimo frižider, gledamo gdje bismo mogli malo pobjeći. U nove čizme, kaput, ili torbu? U nešto veće što ćemo provući na nekoliko rata? Na kraju nas naš bijeg počne koštati života. Onog od kojeg želimo pobjeći. Bježeći, vezujemo se za njega čeličnim žicama. Živimo u začaranom krugu, a ne bih se čudila da nam se netko negdje i glasno smije držeći nas na tankim koncima dok upravlja našim koracima.

A možda se samo bilo potrebno upitati: Zašto sam ovdje?

Zamislite kada vam se iskristalizira odgovor na to pitanje, a hoće, jer ga je samo trebalo postaviti. Što s njim i kako dalje?

Hoćemo li odustati zato jer je nemoguće, ili krenuti korak po korak? Dan po dan?

Počelo je vrlo sporo, tako što bih svakog tjedna izdvojila malo više vremena za sebe. Prestala sam se nagrađivati „stvarima“, pokušavajući tako kompenzirati naporan rad i počela sam se nagrađivati time što bih radila ono što želim.

Moguće je. I što je najbolje od svega, potreba za bijegom nestaje. Želiš biti baš tu gdje jesi, svaki trenutak i dan postaje nagrada.

I ono najbolje od svega:

Jesi li zamijetio nešto vezano uz ljude koji svaki dan provode radeći nešto u čemu istinski uživaju? Svi izgledaju istinski sretno. Izgledaju kao da uživaju u tome što rade. Istodobno su istinski samouvjereni. No to ne djeluje kao lažno razmetanja. Jednostavno djeluju kao da znaju da će se stvari razvijati onako kako žele. Svi imaju sreće. Jednostavno im se događaju dobre stvari, neočekivane stvari.

I onda shvatiš da si svaki put kada si rekao: život nije bajka bio budala koja je bila totalno u krivu.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s