Motivacija

“Kad će mirovina?” – pita ona, a 40 joj je godina tek

 

Je li istina da život uvijek pobjeđuje? I u konačnici, što je to što nazivamo životom?

Je li život nečiji vijek u kojem zapravo ima jako malo života, ili je to onaj osjećaj s kojim se ujutro budiš, osjećaj s kojim  radiš, osjećaj s kojim ideš kroz svoje dane?

Neki dan sam sudjelovala u raspravi o tome što je to baza podataka. Je li to organizirani skup podataka, neka aplikacija ili računalni program koji te iste podatke okuplja na jednom mjestu? Nakon nekog vremena, pokazalo se da je rasprava bila potpuno suvišna, jer baza podataka može biti i jedno i drugo. I jedna i druga definicija mogu pronaći mjesto u koje će se uklopiti.

Kad malo bolje sagledamo, nije li isto i sa životom?

Je li život okvir koji čine vrijeme i mjesto u kojem se trenutno nalazimo, ili je život sve ono što se u tom okviru događa? Na ovom pitanju, koliko vidim, često se izgubimo.

Mnogi kroz život prolaze tražeći odgovore na vječna i univerzalna pitanja: kad će večer, kad će petak, kad će godišnji? A, ono najčešće je ipak – kad će mirovina? Mirovina je postala vodeći životni cilj mnogih, a za mnoge, nažalost, nikad dosanjani san. Mirovina je postala sveto mjesto budućnosti u koje se polažu sve nade da život može biti lagodan i lijep, da postoji mjesto na kojem se više nitko ne pita kad će večer, petak, ili godišnji odmor. Mjesto koje će napokon pružiti odgovore na sva pitanja. Na pitanja zašto nam ni svaka ta večer, ni svaki taj petak, ili godišnji odmor nije pomogao? Večer i petak uvijek prođu prebrzo, a na godišnjem odmoru trebaju nam dva tjedna da uopće shvatimo da smo na odmoru, a već prvog dana trećeg tjedna počinje rasti razina stresa, jer je to ujedno i posljednji tjedan tog istog odmora.  Zbunjujuće.

Možda se odgovor krije u sasvim drugom grmu.

Čovječe, nije te izmorio ni tvoj šef, ni dosadna kolegica, ni tvoje dijete. Izmorio si sam sebe. Umoran si od samoga sebe. Nikad ne živiš u ovome što je sada.

Ponedjeljkom sanjaš o petku, petkom si prestravljen od ponedjeljka. Ne znaš voliš li ili mrziš ono što radiš. Ne znaš je li bila dobra odluka imati dvoje, troje, ili jedno dijete. Ne znaš jesi li zasrao stvar jer nemaš nijedno. Ne znaš jesi li zadovoljan brakom, ili nisi. Ne znaš ništa. Ne pokušavaš ni saznati. Jer tko si sad ti da se praviš pametan. Cijela vojska ljudi iza tebe prošla je tu agoniju života. Agoniju koja se zove najbolje godine. Godine u kojima možeš dati najviše od sebe. Godine koje si pretvorio u čekaonicu za mirovinu. Godine kojima se vučeš poput kišne gliste, iako ni kiše nema stalno, pa je život za tebe često pravo mučenje. Godine u kojima rasipaš svoju životnu moć trošeći je na ono što se od tebe očekuje, ne zastavši ni jednom da bi se upitao koja su tvoja očekivanja.

Moraš li zaista biti jebena kišna glista?

Moraš li živjeti na način da ne znaš odgovor ni na jedno (svoje) pitanje?

Moraš li živjeti tako da na pitanja svih ostalih uvijek spremno odgovaraš?

A onda se ponovno prisjetiš svih onih heroja koji su živjeli prije tebe, pa i svojih suboraca s kojima se trenutno probijaš kroz ovu tešku bitku života i odlučiš misliti da ne postoji drugačiji način. Slobodu treba zaslužiti.

Primjera radi, čovjek se može roditi i provesti život u jednom gradu, a ipak taj grad nikada doživjeti svojim domom. Isto tako, iskustva života u kojima se polaže žrtva na oltar drugoga nisu ispravna samim time što se ponavljaju iz generacije u generaciju.

Njihova trajnost ne daje im primat nad istinom.

Pitam se samo, nije li put do takve slobode zapravo najteži koji možemo izabrati? Kad se malo odmaknemo od materije i obrasca života koji je već s nama srastao poput tumora, upitam se nije li previše izdržavati sljedećih 10, 20, ili 30 godina da bi se u 7. desetljeću svog života dograbio mirovine koja dolazi u kompletu sa vrlo izvjesnom šećernom bolesti, visokim krvim tlakom i podivljalom štitnjačom.

Ovo što sam nabrojala je ona super varijanta. Malo pozitive uvijek dobro dođe.

Ljudi zapravo jedva čekaju mirovinu jer računaju da će ih tada, svi kojima su okruženi, odjednom prestati gnjaviti – poslodavac, kolege i djeca, a oni će napokon izaći iz života koji su pretvorili u službu za druge i vrijeme posvetiti sebi. Prigrlit će i tu šećernu bolest i poremećeni rad štitnjače, jer da im netko ponovno ponudi zdravlje i posao, oni bi sasvim sigurno izabrali mirovinu u paketu sa svojom zdravstvenom dijagnozom.

Tu nema apsolutno nikakve dvojbe.

Meni se osobno čini, da je takav život poprilično sranje. Čini mi se da je sranje provesti 30 godina u patničkoj vezi s vlastitim životom. Nikad stati, nikad se zapitati, nikad se ne oduprijeti, nikad ne pokušati upoznati sebe. Ne biti dovoljno lud da misliš na sebe. Ne biti dovoljno lud da se drugi ne zapitaju jesi li normalan i što to izvodiš. Kada od drugih začuješ to pitanje ili ga primijetiš u njihovom pogledu, sasvim je izvjesno da si na dobrom putu. Uvijek biti u funkciji izvršitelja održavanja reda u sustavu koji te potpuno zanemario. U sustavu kojem zapravo nisi toliko bitan čak ni da te zanemari, pa na kraju ispada da si zanemario sam sebe.

Ne živim u oblacima, takvim životom živjeli su moji roditelji, takvim životom žive i mnogi ljudi oko mene (da ne kažem – svi), dobrim dijelom takvim životom živim i ja. Rijetki od nas nisu djeca sustava, rijetki od nas dolaze s neke druge planete.

Ipak, promišljanje mi se uvijek čini kao dobar početak. Osim, ako se nećemo nadati da će se ostvariti teorija Georga Constanze:

Najgora stvar sa životom je način na koji završava. Mislim, život je težak. Oduzima ti puno vremena. I što na kraju dobivaš? Smrt. Što je to, poklon bon?! Mislim da bi životni ciklus trebao ići unatrag. Najprije bi trebao umrijeti. Onda odeš živjeti u starački dom. Kad postaneš premlad, izbace te van i ideš raditi. Prvoga dana na poslu poklone ti zlatni sat. Radiš četrdeset godina – sve dok ne postaneš dovoljno mlad da uživaš u penziji. Piješ, zabavljaš se, i taman postaješ spreman za srednju školu. Onda ideš u osnovnu školu, postaneš klinac, igraš se, nemaš nikakvih odgovornosti, postaneš beba, vratiš se u mamin trbuh, zadnjih devet mjeseci provedeš plutajući u lukskuzima tipa centralnoga grijanja, toplica i “room servicea”, a onda završiš kao orgazam. Amen.

A neće.

Pa, onda, zašto ne pronaći tu svoju ludost? Zašto tu čekaonicu u koju se život neprimjetno pretvara ne pretvoriti u radionicu? Zašto se ne pogledati u ogledalo i upitati onog stranca koji se u njemu pojavio: “Što ti želiš?”

2 comments

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s