Piše: Život

Lice i naličje života na terasi jednog kafića

Neki trenuci u nama ostanu zauvijek, iako tada kada ih živimo još ne raspoznajemo razlog zašto je tome tako. Kao da nam žele nešto poručiti, kao da će doći trenutak u kojem ćemo shvatiti zašto su ostali tako intenzivno živjeti u nama. Kao da nam žele prišapnuti da će doći trenutak kada će dobiti svoj nastavak u kojem će nam ispričati priču do kraja.

Bio je kraj studenog, mama je završila s kemoterapijom i upravo smo izašle iz ordinacije s lijepim vijestima. Nalazi su bili dobri.  Iskoračile smo iz bolnice s nadom u novi život. Novi život koji će trajati barem onoliko mjeseci dok ne krene pritajeni strah koji će bujati do trenutka nove kontrole. Taj dan je bio prvi dan tog novog života. Sunčan i nevin u svom početku. Izgledao je baš onako kako izgleda svaki novi početak. Kada iznenada osjetiš kao da ti rastu krila novih mogućnosti. Uputile smo se prema, tada novom kafiću u sklopu bolničkog centra. Kafić je vrvio ljudima, zauzele smo mjesto pored prozora i naručile kavu. Studenačko sunce toga je dana bilo posebno razigrano i unosilo toplinu u radost koja je plesala u nama.  Sjedile smo u osjećaju blaženog olakšanja, smijale se i odvažile spomenuti putovanje na koje bismo sada zaista mogle otići. Uvijek je htjela otići u Istanbul koji se tog jutra napokon doimao nadohvat ruke. Razgovarale smo o posjetu Grand Bazaaru kojim ćemo šetati cijeli dan, razgledavati i natrpati vrećice suvenirima i jeftinim nakitom. Sjećam se njenog sretnog i zamišljenog pogleda prema prozoru koji napokon ispred sebe nije gledao u sivu zgradu poliklinike, već u sliku onoga o čemu smo razgovarale. Osvrtala sam se oko sebe s mišlju kako mi se sviđa ovo novo mjesto nesvjesno se pitajući kuda vodi drugi izlaz sa terase i bismo li njime mogle prije doći do parkirališta. Nije nam smetalo što smo kavu čekale 20 minuta predugo, jer je osjećaj olakšanja toga jutra nadvladao svaku tričariju koja inače bez razloga prevlada u životu svakoga od nas. Nakon što smo popile kavu uputile smo se prema vratima kroz koja smo i ušle, smetnuvši s uma stepenice dugog izlaza koji sam gledala prije samo nekoliko trenutaka, pitajući se gdje vode. Zagrlile smo se i pozdravile, mama je otišla kući, a ja na posao. Cijelog tog dana razmišljala sam o tom sunčanom kafiću i osjećaju nekog toplog mira koji me cijelu ispunio. Bio je to jedan od onih dana u kojima pomisliš da je život vrijedan življenja. Dan u kojem misliš da možeš sve. Dan u kojem misliš da je sve dobro.

Mjeseci su prolazili, nastupila je zima, čekale smo proljeće. Bolje je otputovati na proljeće. Čekati ponovno ono toplo sunce i poletan osjećaj u zraku. Mjesec po mjesec, tjedan po tjedan, umjesto toplog proljetnog sunca dočekao nas je onaj pritajeni strah od ponovnog odlaska na kontrolu u sivu zgradu poliklinike.

Nije bilo dobro. Stvari su krenule na gore. Još uvijek sam se sjećala onog sunčanog jutra u veselom kafiću. Još uvijek je živio u meni. Pokušavala sam ga čuvati u sebi da mi da snagu za sve ono što nas je čekalo.

Sve do jednog dana ovoga ljeta. Dana u kojem sam tražila Kliniku za bol u sklopu bolničkog centra. Trebali su joj lijekovi za bolove u leđima. Otpratila sam je do male terase za koju mi se učinilo da je terasa nekog kafića, da me pričeka dok nabavim recept za lijekove, jer je bila preslaba za hodanje. Dok sam s dobivenim receptom žurila natrag kod nje, ugledala sam je kako sjedi za stolom i primijetila iscrtane oznake za zračenje na njezinim ramenima. Pokušavajući zatomiti tugu u sebi podigla sam pogled tražeći konobaricu kako bih naručila kavu i ugledala poznati prostor. Stepenice koje su vodile do onog drugog izlaza za koji sam se samo nekoliko mjeseci ranije pitala kuda vode. Bile smo na drugoj terasi istog kafića u kojem smo bezbrižno sjedile onog sunčanog jutra krajem studenog. Kafića čiji je drugi izlaz vodio u Kliniku za bol. Podigla sam pogled i u daljini ugledala stol za kojim smo sjedile i još jednom začula naš bezbrižan smijeh i razigrane planove za putovanje.

Putovanje na koje nismo otišle. Nismo stigle. Pretekao nas je život. Život čije sam tužno naličje upoznala na istom mjestu koje smo samo nekoliko mjeseci ranije napustile sretne i pune nade. Pune nade da će svaki naredan dan biti lijep baš poput tog.

Danas je više nema. Dok oko sebe za to bezuspješno tražim potvrdu, život se kotrlja istim ritmom kao da nije ni otišla. Ulice su i dalje pune ljudi, na terasama se ispijaju kave. Naizgled ne postoji ništa što bi ukazalo da se nešto promijenilo. Život je i dalje tu i čeka da se vratim na njegovu stazu. Na ono mjesto s kojeg sam se privremeno povukla. Dok pokušavam shvatiti što se dogodilo, mislima često svratim u kafić bolnice. Onaj najtopliji i istovremeno toliko leden. Kafić koji mi je sasvim slučajno pokazao što je život. Trenutak. Dah. Smijeh. Sreća. Bogatstvo. Strah. Tuga. Gubitak.

I ponovno samo trenutak.

Trenutak u kojem nema vremena za sve ono što smo si natovarili na leđa. Trenutak u kojem trebamo pogledati sve ono što nas okružuje i samo ga živjeti. Ispraviti se i zabraniti kičmi da nastavi nepotrebno nositi teret koji nas saginje i sprječava nas da vidimo ono što je važno. Pokušati jednom. Pokušati dvaput. Pokušati sto puta. Život svaki dan treba izgledati kao onog jutra u kafiću krajem studenog. Sve drugo samo je čisti gubitak vremena.

Pitajući se gdje da je sačuvam u ovom životu koji prebrzo odnosi i ljude i sjećanja, znam da ću je čuvati tamo gdje je i zaslužila. U svakom trenutku za koji me podsjetila da prebrzo prođe.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s