Razmišljanja

#iznadsvih, ili što nas spaja, a što razdvaja?

U jeku nogometnog ludila u Hrvatskoj, točnije Rusiji, ponovno je u Hrvatskoj došla do izražaja poveća skupina ljudi koja predstavlja vatrenu elitu kritičara hrvatske zbilje. Ja ih volim zvati skupina #iznadsvih, što se u ovom povijesnom nogometnom trenutku u Hrvatskoj u svakom slučaju zgodno ispreplelo s onom drugom skupinom koja se krije iza istog hashtaga – našom nogometnom ekipom.

Pripadnici ove elitne skupine kritičara ne samo da su iznad svih, oni su i iznad svega, ne otkrivaju svoju opredijeljenost ni prema kojoj strani jer vole negativnost više od zauzimanja strane, pa ne daj Bože da oni čijoj su se strani priklonili nešto zaseru, pa se  i sami nađu usred tog sranja podložni tuđim prozivanjima. A, ne. Ništa nije dovoljno dobro za njih, ali sve loše gladno proždiru poput trola koji svako malo pomalja glavu iz blata u kojem živi.  Najčešće vole biti iznad svega što se događa u Hrvatskoj, zbilja izvan naših granica ih previše i ne zanima, iako ju namjenski koriste kada im može poslužiti kako bi jače i žešće iskritizirali ovu našu.

Pogađate, to je ona skupina ljudi koja uvijek, ali baš uvijek ima komentar na sve što se događa oko njih. Ipak, znakovito, na sve ono negativno i nepravedno što se događa u njihovoj osobnoj okolini, primjerice poslovnoj ili bilo kojoj drugoj, redovno šute zaliveni kao ribe, usput nezadovoljno mrmljajući duboko zavaljeni u svoje udobne, ali sada već poderane fotelje.

Stavljajući na vagu novu fotelju (koja bi se, gle nekim čudom možda i pojavila u njihovom životu da se ponekad zauzmu za sebe) i vlastiti mir (čija je cijena ostati slijep i gluh na sve oko sebe), uvijek, ali baš uvijek biraju vlastiti mir gnjileći i dalje u poderanoj fotelji sukljajući vatru nezadovoljstva u redovno krivom smjeru.

U Hrvatskoj se, kroz godine, stvorila skupina elitnih foteljskih komentatora koja živi u svom virtualnom balonu iz koje komentira svu negativnu, i rijetko pozitivnu hrvatsku zbilju. Nerijetko, ili bolje reći prečesto koriste se svojim otrovnim perom napunjenim tintom osobnih frustracija kojom ispisujuju komentare na brojnim portalima i stranicama društvenih mreža.

Trenutno najaktualnija tema na meti komentatorske elite jest, naravno, nogometna euforija koja sasvim opravdano Hrvatsku trese već danima. Da se to događa u nekoj drugoj zemlji, bilo bi sasvim normalno, gledali bismo njihove sportaše kako ostvaruju vrhunske rezultate i posljedično njihov narod koji se tome iskreno raduje.

Ipak, sve je to normalno tamo negdje drugdje. Kod nas poprima sasvim drugu notu.

Jer, čekaj malo, a što je s Agrokorom?!

A mirovinama, ha?!

A tek s nestašicom lijekova u hrvatskom zdravstvu?

Je li to sve nestalo zbog odlučujućeg Mandžukićevog gola u srijedu?

Hoće li sve to nestati nakon nedjelje, ako Hrvatska postane svjetski prvak?

Naravno da neće, ne sjećam se da je netko to uopće rekao niti pomislio.

Kako god, ponekad se zaista ne mogu načuditi tom specifičnom hrvatskom mentalitetu. Toliko je obojen pasivnim nezadovoljstvom da bismo isto već mogli prodavati kao nacionalni suvenir. Osim toga što smo potencijalni svjetski prvaci u nogometu, svjetsko prvenstvo u pasivnom nezadovoljstvu osvojili smo već odavno. Možda bi to trebalo ovjekovječiti i ponekim magnetom koji bi turisti mogli uzeti za uspomenu sa ljetovanja iz Lijepe naše.

Dakle, postaje zaista problematično kada se u Hrvatskoj počne događati nešto pozitivno. Velika skupina ljudi se s time jednostavno ne može nositi, kao npr. ovaj zaista fenomenalan uspjeh hrvatske nogometne reprezentacije.

Dok jedni luduju od sreće, ovi drugi iz svoje poderane fotelje, s prstićem u zraku mudro ukazuju na sve trenutno zaboravljene užase hrvatske zbilje na koju je ova pomahnitala skupina veselih bedaka potpuno zaboravila zbog najobičnije tričarije kao što je osvajanje svjetskog nogometnog prvenstva.

Sačuvaj Bože da u ruci još drže neko nacionalno obilježje, ne samo što je to obilježje teškog primitivizma, već što iza toga vjerojatno stoji i neka mračna i sumnjiva obiteljska priča.

„iznadsvih ekipa ne spušta se na tako niske grane. Dostojanstveno sjedi u svom poderanom stolcu hraneći se negativizmom, izražava duboko žaljenje što je hrvatski narod moguće okupiti jedino kad naša lopta uđe u protivnikov gol i otvoreno izražava gnušanje što takvom narodu uopće pripada, zaboravljajući pritom na činjenicu da je jučer po stoti puta nije reagirao na šefov mobing čuvajući tako vlastiti mir.

Hrani se lošim vijestima vjerojatno iz razloga da bi njima opravdao sve loše što je oko njega, dobre vijesti ga uznemiruju, pa ih u panici pokušava zatrpati lošima.

Izgleda da onaj citat Meše Selimovića o tome da misao rađa nezadovoljstvo, a nezadovoljstvo pobunu ne vrijedi kod te skupine ljudi čije nezadovoljstvo rađa još jedino sve veću rupu u njihovoj fotelji.

Istini za volju, ne događaju se u Hrvatskoj često ovako super pozitivne stvari. Zar nas one ne bi trebale inspirirati? Nije li normalno da osjećamo ponos i pripadnost ekipi koja igra pod našom zastavom u samom finalu svjetskog prvenstva? Nije li to nešto što svakome od nas, ponaosob, može dati vjeru, nadu i poticaj? Ne bismo li se s time trebali moći identificirati?

Ili ćemo i sada, u ovom trenutku drviti o apokaliptičnoj hrvatskoj zbilji, za koju, by the way, treba dignuti svoje masno dupe iz poderane fotelje i odvući ga tamo gdje bi od njega i bilo nekakve koristi? Primjerice na ulicu kada treba. A treba često. Trebalo je još češće. Ali dupence je bilo lijeno za dignuti se. A sada ga nešto žulja. Žulja ga neka pozitiva koja se događa oko njega pa je pokušava zatrpati Plenkovićem i Kolindom. Koje je, sasvim usput, svojom dostojanstvenom šutnjom iz vlastite fotelje sam odabrao.

Lako se identificiram sa svakom pozitivom oko sebe. Na svoju štetu ponekad, politika me uopće ne zanima, pa zbog toga tekst i nema politički predznak. Žao mi je što ovu pozitivu ne mogu osjetiti svi, a vjerujem da bi trebali, jer pozitiva je ono izvorno što čuči u svima nama. S veseljem čekam pobjedu u nedjelju. A oni koji odluče nastaviti rogoboriti u svojim foteljama i šutjeti onda kada bi trebali nešto reći, neka tako i naprave. Zbog takvih nam je uglavnom i loše. Takvima svi Plenkovići ovoga svijeta mogu biti duboko zahvali.

7 comments

  1. Bilo bi zbilja divno kada bi se na pojedine prosvjede okupilo ljudi koliko ih se okuplja na trgovima ovih dana. I to samo zbog vjere u bolje sutra… Za svoju djecu…zajednički…da bi sudjelovali u rađanju nečeg pozitivnog.

    Like

      1. Upravo…Bilo bi licemjerno i pisati ovaj komentar, a ne govoriti iz svoje pozicije. Ne zamjeri ako sam krivo shvatila tvoj odgovor. Nije mi namjera bila gnjiliti usred euforije. Nekako uvijek kada su ovakva veselja u điru misao koju sam napisala mi prva prođe glavom. Ali dobro… Nismo svi isti. ostavljam te u miru..

        Liked by 1 person

      2. Mislila sam opcenito da svatko krece iz svoje pozicije. Slazem se s tobom i nista ne zamjeram. Ipak, vec me pomalo nerviraju komentari ljudi kojima smeta veselje, a kad treba nesto reci ili izaci na ulicu i dalje doma griju svoje fotelje i mudruju u prazno. Ovaj tekst je zapravo o njima. A da smo svi u Hrvatskoj inertna masa, to uopce ne treba osporavati.

        Like

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s