Piše: Život

U potrazi za sadašnjim trenutkom, ili zašto je ponekad potrebno otići daleko da bismo ga vratili?

Ne mogu vam opisati obim svoje osobne knjižnice pomoću koje tražim svoj sadašnji trenutak. Tisuće i tisuće stranica na kojima su razni autori pokušavali otkriti kako do njega doći dokazuje da se i ne radi o tako bezazlenom i jednostavnom pothvatu – što god oni rekli i pisali o tome.

Pitanje svih pitanja je: znamo li mi uopće kako izgleda sadašnji trenutak?

Znamo li ga prepoznati kada se u njemu zateknemo?

Što je u njemu uopće tako posebno? Zašto bismo ga trebali tako bjesomučno tražiti? Zašto potraga za njim izgleda kao potraga za tartufima? Trebamo li u potragu uključiti pse, ili svinje?

I ono najvažnije: kako se osjećaš dok živiš u sadašnjem trenutku?

Moram priznati, u mom slučaju sadašnji trenutak rijedak je kao najrjeđi tartuf. Onaj bijeli.

Isto tako, ono što moram priznati (uz odavanje priznanja onim super uspješnim tragačima) da je većini ljudi sadašnji trenutak najteže pronaći u svakodnevici! Kakva ironija!

Zbog čega je tome tako?

Svakodnevica je, budimo realni, strašno predvidljiva.

Izgleda otprilike ovako:

Ujutro se dižeš iz istog kreveta kao svakog jutra, ulaziš u istu kupaonicu, u kadi uzimaš gel za tuširanje koji koristiš već pet godina, jer je taj najbolji (vrlo je izgledno da nije), odijevaš se, po navici iz frižidera uzimaš doručak isti koji si uzeo i jučer i prekjučer… (nastavi niz), izlaziš iz kuće, trčiš istim putem na tramvaj ili autobus na koji ponovno kasniš isti broj minuta kao i svakoga dana.

Ne primjećuješ drveća, zgrade, ljude, zalutale mačke na cesti, pticu koja stoji na grani, malu livadu maslačaka usred sivog asfalta. Ne primjećuješ ništa jer to vidiš svakog dana (a, zapravo ne vidiš). Dolaziš na posao. Red čitanja mailova, trač partije kod kolegice u uredu, ostatak dana isti kao jučer, prekjučer… (nastavi niz).

Ukratko, ne primjećuješ život oko sebe, pa ni onaj u tebi nije puno bolji.

Dolaziš kući s posla. Mrtav umoran (možda i nisi, ali bio si jučer i prekjučer, pa si valjda i danas). Ostatak dana ni ne znaš gdje si potrošio, vrlo vjerojatno na razdaljini između frižidera i kauča.

Ukratko – svakodnevica ti je otupjela osjetila – ali sva. I ne trebaš zato osjećati grižnju savjesti. Ta, samo si čovjek.

Čovjek koji, realno, živi u proživljenim iskustvima strahujući od budućnosti.

I još pored svega toga bi se trebao osjećati neuspješnim jer ne možeš pronaći ni sadašnji trenutak, a kamoli nešto drugo ili veće.

Neki dan sam se zapitala znam li ja kako izgleda sadašnji trenutak? Pamtim li kada sam u njemu ikada? Kada je to bilo? I gdje?

Tada su mi napamet pala moja putovanja. Sasvim iznenada.

Jednom u Španjolskoj kada sam kroz prozor autobusa zadivljeno gledala u vrhove Pirineja dok su svi ostali u autobusu spavali, a ja sam ih silno željela probuditi da osjete ono što sam u tom trenutku osjetila ja.

Onaj put u Rimu kada sam ušla u baziliku Sv. Petra i neočekivano osjetila takav nadzemaljski mir koji mi je sjeo na prsni koš sa svom svojom nepoznatom težinom.

Onog jutra u Firenci kada sam samo se zbog jedne obične šalice kave i mjesta na terasi usudila pomisliti da je cijeli svijet moj. Naravno da nije bio, ali u tom trenu ja sam osjećala da ga držim u šaci.

Onog popodneva u Parizu kada smo Miro i ja nakon cijelog dana putovanja sjeli u pivnicu na pariškom Gare du Nordu i usred prijestolnice vina besramno uživali u pivu, dok je sunce bacalo odsjaj crvenog zlata na neočekivanu monumentalnost željezničkog kolodvora, a naše otkrivanje grada bilo je na samom početku.

One prekasne večeri kada smo se zbog nevremena u Europi u avionu iznad New Yorka našli 8 sati kasnije od predviđenog, a avion je iznad Manhattana napravio takav krug da sam pomislila da svih onih milijun svjetala stane na moj dlan.

Svaki put iznova na terasi kafića u Trstu kada stigne prvi Spritz Aperol, male bruschete i ogromne zelene masline a oko nas zvoni žamor veselih Talijana.

Da, svaki puta kada sam putovala, živjela sam u sadašnjem trenutku i besramno u njemu uživala.

Trenutak u kojem osjetiš da u tebi živi svijet. Da ti nisi dio njega, već on dio tebe. Prsa ti se nadimaju od tog svijeta koji je odjednom ušao u tebe. I ne rasteže te više ni onaj jučer, ni onaj sutra. U tebi u tom trenutku ima mjesta za sve, osim za njih. Um utihne, a prevlada radost. Ti postaješ radost.

Budimo realni. Umorni smo. Prepuni obaveza. Kada si želimo nešto priuštiti uvijek nam je preskupo. Uvijek nam treba za nešto drugo, pokvario se bojler, pokvarila perilica, a i dnevni boravak bi trebalo malo osvježiti novom bojom. Sve je to na listi u našem sadašnjem trenutku.

A što je s nama? Ne treba li i nama osvježenje? Ne treba li i nama promijeniti filter jer je zaštopan od kamenca svakodnevice? Ne treba li i nama malo tog sadašnjeg trenutka? Ne treba li i nama novi zrak, nepoznati ljudi i nepoznati grad? Ne treba li i nama oštrilo za osjetila?

Ne bismo li prvo trebali shvatiti što je to sadašnji trentak da bismo uopće znali kako ga tražiti, a još najvažnije – kako ga prepoznati kad dođe?

U svakodnevnoj borbi dok kombiniramo kako pronaći sadašnji trenutak i u kojem trenutku nazvati vodoinstalatera da popravi perilicu rublja, u životu u kojem ujutro ne stignemo ni na onaj autobus, a kamoli izdvojiti minute za duboke udahe i izdahe u kojem se navodno taj trenutak nalazi, možda je potrebno otisnuti se malo dalje. Dalje od svoje pokvarene perilice, autobusne stanice i obustaviti potragu. Zakoračiti na tuđe tlo da bismo ponovno pronašli onaj dio sebe koji je sposoban živjeti sada i ovdje.

Jer, nema ljepšeg osjećaja od onoga u kojem ponovno pronađeš svoje sada. Kao ja proteklih dana u Irskoj, ali o tome u nekom drugom tekstu. Najljepše u svemu tome jest što taj dio poneseš sa sobom, taj mali izgubljeni dio koji je ponovno sposoban disati bez obzira na sve.

 

2 comments

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s