Razmišljanja

O kinetičkom djetinjstvu, ili što sad ljubav ima s tim?

Kinetički, what the fuck? Da, da  – za sve vas bez djece i one s djecom koji nisu upoznati s ovom novotvorevinom modernog doba – kinetički pijesak je neka umjetna varijanta rastezljivog pijeska koji se može oblikovati, a njegova najveća prednost je ta što ne stvara nered.  Možete dati djetetu da se usred stana ili kuće igra sa pijeskom, gradi dvorac i kule u svojoj sobi. Da, još jedno od čuda modernog doba – pijesak koji ne stvara nered.

I sada kreću one poznate:

Eh, gdje su ona vremena kada su nam se djeca igrala u pravoj zemlji i rastezala gliste?

Gdje su ona vremena bez mobitela, tableta i laptopa?

Gdje su ona vremena kada su se djeca po cijele dane igrala loptama, vozila bicikle i role po dvorištima?

Gdje su ta vremena? Odgovor je vrlo jednostavan. Nema ih više, jebote. Ostala su negdje u osamdesetim godinama prošloga stoljeća i više se nikada neće vratiti.

Da, ja sam rasla na način da sam se cijeli dan igrala u zemlji, gradila kule od pijeska, igrala se s lutkama, vozila i padala s bicikla i penjala se po stablu. Moj Borna ne radi ništa od toga. Da ga ostavim samog na ulici, ne znam bi li preživio dva sata. Vjerojatno bih ja u nekom trenutku izgubila život bacajući se s balkona jer mi se učinilo da prema njemu ide auto kojeg on ne vidi. Ili neki nepoznati čovjek. Ili čudovište. Naglasak je na onom – učinilo.

Nisam imala pojma što je mobitel do prve godine faksa, živjela sam u zlatno doba demobilizacije i rasla u offline okruženju. Moj Borna raste uz mobitel, laptop i tablet. Ponekad istovremeno uz svo troje. Nesposoban je za život na ulici poput kućne mačke.

Ulica koja nam je nekada svima bila dom, danas je mjesto s kojeg vreba milijun opasnosti. Bolje ju je izbjegavati u širokom luku. Kupiti vreću kinetičkog pijeska i graditi kulu na sigurnoj udaljenosti od uličnih prijetnji – u svojoj sobi.

Da, tužno i neveselo. Ali, ne možemo pobjeći od činjenice da je to jednostavno tako. Sviđalo se to nama ili ne, u takvom vremenu živimo. Što prije prihvatimo život koji nas okružuje, manje stvari u njemu ćemo propustiti.

Svi ponekad živimo u Woody Allenovom scenariju filma Ponoć u Parizu u kojem likovi imaju tendenciju i želju živjeti u vremenu koje je prethodilo njihovom, uvjereni da je to bilo pravo vrijeme i mjesto za njih, iako ploveći sve dalje kroz vrijeme spoznaju da oni koji su živjeli pedeset godina prije njih smatraju da je pravi život bio onaj otprije sto godina i tako unedogled. Zamka u koju upadamo zajedno s ostalim čovječanstvom jest iluzija da je neko drugo vrijeme bilo idealno za nas, a da u ovom u kojem živimo lutamo kao ćorave kokoši.

Tako sa žaljenjem gledamo kako naša djeca više nemaju djetinstvo kakvo smo imali mi potpuno nesvjesni da naš trud da im osiguramo djelić tog izgubljenog djetinjstva ne znači ništa, jer oni o tom životu nemaju pojma. Znaju život ovakav kakav je, jer u njemu žive.

Kao i obično, zanemarujemo važne stvari.

Kao kada beskrajno raspravljamo o mediju s kojeg slušamo neku poznatu simfoniju, a usput o samoj simfoniji ne kažemo ništa, zanemarujući činjenicu da bi i ono poznato sjetno crvčanje koje proizvodi gramofonska ploča bez simfonije bilo potpuno bezvrijedno.

Beskrajno raspravljamo o budućnosti knjige i medija koji će je isporučivati.

Kakva je budućnost knjige?

Kakva je budućnost glazbe?

Kakva je budućnost ljubavi?

Kakva je budućnost djetinjstva?

Koji mediji će ih nositi u budućnosti?

Odgovor je uvijek i zauvijek samo jedan.

Čovjek.

Jer čovjek je taj koji je stvorio knjigu. I glazbu. Pa u konačnici i to dijete koje se igra kinetičkim pijeskom.

Konstantno smo okruženi platformama, portalima, nositeljima. Zvuka, sadržaja, života.

Kada ćemo pažnju okrenuti na ono što se na tim platformama nalazi?

Dijete je u konačnici i dalje dijete koje nas i u ovom suhoparnom vremenu može iznenaditi enormnom količinom mašte za koju smo prethodno mislili da joj trebaju posebni uvjeti za nastanak. Tipa, kišne gliste, bube zlatice na koncu i gradnja tajnog skrovišta iza zgrade.

Pravim vrijednostima budućnost ne ovisi o mediju koji ih nosi.

Dok žalimo što naše dijete živi u okrutnom i otuđenom svijetu, upitajmo se kakvi smo roditelji. Jesmo li u njegovom životu prisutni, ili otuđeni baš poput tog svijeta od kojeg zaziremo?

Jer, dijete ne gradi pješčanik i gađanje kišnim glistama u blatu. Ne određuju ga ni mobitel ni tablet koji su mu svakodnevno u rukama.Gradi ga odnos sa ljudima oko sebe. Grade ga vrijednosti koje mu se usađuju. Gradi ga sigurnost koju osjeća uz ljude koji su istinski prisutni u njegovom životu. Sigurnost koju mora upoznati dok je malo da bi se u kasnijim trenucima u životu u kojem ga gubi, podsjetilo da postoji.

Pustimo vremenu da prolazi, odnosi staro i donosi novo. To na koncu i jest njegova funkcija. Ne pokušavajmo ometati njegovu prolaznost, prihvatimo je. Ali, u njoj sačuvajmo ono najbitnije. Ljubav, sadržaj, vrijednosti i kvalitetu. Medij koji ih nosi potpuno je nebitan.

Ljubav na cd-u ili ploči?

Djetinjstvo u pijesku ili na tabletu?

Knjiga u ruci, ili na ekranu?

I beskrajne rasprave o tome što je bolje, ili gore, nebrojeni tabori i pristaše, protivnici i zagovaratelji medija duž kojih se prostire naš život.

Jer, na kraju balade, nijedno dijete neće pamtiti taj lažni pijesak. Pamtit će ljubav. Pamtit će vas. Pamtit će vaš smijeh, razgovore i priče. Izlete, druženja i osjećaj sigurnosti.

U vremenu u kojem možemo kupiti simulaciju svega što nam pada napamet, ovo malo vremena koje nam ostavlja naš neurotičan životni ritam sačuvajmo za prave stvari.

Biti prisutan u djetinjstvu svoga djeteta svakako je jedna od njih.

Kad zajebeš kinetički pijesak i sve ostalo.

 

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s