Piše: Život

Iskustvo (ne) čini čovjeka

Dok sam prošlog tjedna ispijala svoju prvu jutarnju kavu u kafiću, za susjednim stolom sjedila je skupina od 15-ak maturanata iz obližnje gimnazije.

Super, još samo mi fali njihovo jebeno brašno i jaja u 9 sati ujutro – pomislila sam namrgođeno gledajući u čudu njihovu suludu sreću pitajući se konstantno čemu se toliko vesele, ne živimo li oni i ja u nekom paralelnom svemiru i ako je tako, bih li i ja mogla malo tamo?

Već nekoliko godina unazad, cijela ta slika maturanata koji marširaju gradom izgleda mi poprilično depresivno i tjeskobno, pa je tako bilo i tog jutra. Izgledaju mi poput pripitomljenih životinja koje, glavom bez obzira, potpuno nespremne izlijeću kroz vrata potražiti sreću u divljini dok iza njih ostaje bijeli oblak brašna, za koje im već sada netko prigovara da bi bilo bolje da od njega naprave palačinke i nahrane gladne.

Vratite se u svoje ograde, ako ste imalo pametni! – pogledam ih sažalivši se nad tom srećom koja će uskoro osjetiti svoje prve napukline.

Praćena tim tradicionalnim osjećajem koji me veže uz sliku maturanata, brašna, pokojeg jajeta, a ove godine i dimne bombe u Rijeci, izađem iz kafića i prvi se puta upitam: nisam li ja možda potpuno u krivu?

Tko im može oduzeti tu naivnu sreću? Kad kažem naivnu ne mislim glupu, već neokaljanu razočaranjima i poteškoćama na koje će nailaziti na svakom daljnjem koraku? Tko im može oduzeti širinu pogleda koju nije počeo sužavati zastor života ostavljajući im njihovo malo mjesto na pozornici namijenjeno ulozi koju su dobili? A ako su bili među sretnicima –  i sami izabrali? Tko im može uzeti želju da budu što god požele dok tek negdje u pozadini njihova uma postoji sumnja da se želje teško ostvaruju. Toliko mala da je lako zanemaruju.

Nitko od nas.

Jedino iskustvo.

Iskustvo koje će, polako ali sigurno mijenjati njihovu perspektivu. Perspektivu u kojoj će želja mjesto ustupiti sumnji. Iz pozadine uma, u kojoj je neprimjetno stajala, sumnja će sporim, ali sigurnim koracima zauzeti mjesto želje i potisnuti je na svoje staro skučeno mjesto. U pozadinu uma, gdje će na kraju živjeti toliko mala da će je lako zanemarivati.

Što je to što nas na koncu oblikuje ovakvima kakvi jesmo?

Iskustvo i znanje – koje spominjem s velikim oprezom, jer se radi isključivo o znanju koje je proisteklo iz našeg iskustva. Dok se varamo da druga znanja ne postoje, činjenica je da su nam samo nepoznata, jer nisu dio našega iskustva.

Život ponekad zaista izgleda neobično.

Kada pogledamo što smo izabrali da raste uz nas sve ove godine, zaista bismo se mogli neugodno iznenaditi. Čemu smo davali prostor, što smo hranili i o čemu skrbili sve te godine koje su iza nas?

U većini slučajeva, ono o čemu ljudi najviše skrbe (što u ovom slučaju znači da im posvećuju i poklanjaju najviše pažnje) jesu strah, realnost (odustajanje), neuspjeh i ignoriranje istoga.

Sve ono što je živjelo u nama ranije, onda kada smo i mi puni brašna mogli skakati gradom koji je tada izgledao kao odskočna daska sa koje smo, samo iz zabave, mogli skočiti u neki drugi život, a sada je i taj grad narastao toliko da više ne vidimo preko vrhova njegovih zgrada.

Kako smo rasli mi (uvjetno rečeno), tako se smanjivao naš duh. I mi i sve oko nas u jednom trenutku postalo je veće od njega. Kad bi se i ohrabrio i izašao iz svog malog podstanarskog stana u našemu umu, pogled bi mu uvijek bio usmjeren prema gore pitajući se: kada je sve oko mene uspjelo ovoliko narasti?

Pa onda u mislima prošeće nekim sjećanjima ugledavši sve one divne stvari koje je proživio, ali odjednom se upita:

Kada je ovaj vlak smrti u Gardalandu uspio postati ova divovska zatrašujuća smrt na šinama?

Kada su ovi tobogani u vodenim zabavnim parkovima počeli izgledati kao potencijalna opasnost od teških ozljeda?

Kada su sve te stvari na kojima sam se ludo zabavljao prošlih godina postale toliko zastrašujuće i velike? Uvijek sam imao osjećaj da sam veći od svih njih, a sada im jedva vidim vrhove.

Kada se strast prema putovanjima pretvorila u potencijalnu opasnost rušenja cijele životne koncpepcije u kojoj postoji dijete, bolesni roditelji i polugodišnja strategija da bi sve te faktore posložio i sjeo u avion.

Avion?! Tu smrtonosnu grdosiju?!

A da razmislim još jednom?!

I tako ukrug.

Umoran od onoga što oko sebe vidi, duh se povuče u svoju malu podstanarsku sobu s preskupom najamninom koju mu naplaćuje naš um.

Iskustva koja imamo naša su najveća odrednica. Rijetki su oni koje, umjesto tih iskustava, određuje stav koji su prema njima zauzeli.

Većini, pak, ostaju samo iskustva koja mute staklo kroz koje gledaju naprijed.

Na kraju ispadne da strah vjernim stopama prati sve ono što imaš. Želiš li ga i dalje pozivati na bogovske gozbe i davati mu priliku da raste, ne pokušavaj se priklanjati novim iskustvima.

Ugrozit ćeš ga.

Odlučiš li se ipak za drugačije, sjedni u taj avion (ili se suoči sa onim što predstavlja onu smrtonosnu grdosiju u tvom životu), pregrizi jezik i učini to. Tvoj i moj duh nisu zaslužili da žive u podstanarstvu u našem vlastitom umu, dok strah sjedi za stolom koji je toliko velik da mu ne vidiš kraja i svakoga dana diže srebrni poklopac sa pladnja na jednoj od svojih gozbi.

Jer, što znači narasti? Naučiti da ne možeš? Za većinu nažalost da.

Ja se trudim rasti na način da naučim kako mogu.

Daleko sam odmakla od one ograde sa koje me ispratio bijeli oblak brašna. I bojala sam se. I bojat ću se ponovno. Ali, znate li što? Ovo mjesto na kojem se nalazim ne bih mijenjala za dane kada sam zaneseno potrčala. Danas znam što sam. Znam tko sam. Nisam prestala trčati, ali znam kada trebam stati da ne bih pala, znam kada trebam stati kako kasnije ne bih odustala, znam da će se strah u mom umu gostiti dok god sam živa, ali s vremenom sam naučila kako mu baciti kost koju ponekad ponosno glođe danima u zabludi da se s nekime za nju nadmetao, da bi me ostavio na miru.

Iskustvo doista čini čovjeka, na vama ostaje kakvom ćete dopustiti da vas definira.

I sada malo drugačije vidim onaj oblak brašna. Njega će rastjerati prvi manji povjetarac. Nemojte da se to dogodi i s vašim zanosom i snovima.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s