Razmišljanja

Precijenjena vrijednost one „ispuši se, bit će ti lakše“

Čovjek je društveno biće. Dijeli. Surađuje. Daje. Prima. Razgovara. Pregovara. Voli. Ne voli. Osjeća. Zamjera. Oprašta. I to sve skupa uglavnom u odnosu s nekim drugim. U ljudskoj je prirodi da se oslikava u odnosu s drugim ljudima prema kojima je okrenut zahvaljujući kojima gradi veliki dio svoje osobnosti.

Svatko od nas u životu se susreo sa situacijama koje su u njemu probudile intenzivna osjećanja. Onima koja su u sebi nosila golemu tugu, ili pak golemu sreću. I sve ono između.

Nakon dugo vremena ponovno sam čula pjesmu grupe Whitesnake – Here i Go Again (… on my own, going down the only road I’ve ever known) što me potaknulo da se upitam koliko uspješno možemo svoje emocije podijeliti s drugima, koliko se tim kanalom kojim ih prenosimo oštećuju, gube svoje najvažnije dijelove i zašto se neki ljudi s emocijama (bilo pozitivnim, ili negativnim) lakše, ili uspješnije nose kada veći dio njih zadrže u sebi i sami odrade proces ne pokušavajući ih dijeliti s drugima s namjerom da bi bi ih lakše procesuirali.

Sljedeće što se nametnulo samo po sebi – zašto se smatra da je takav način suočavanja s emocijama negativan, a ponekad za pojedinca i opasan?

Tipa – ne drži emocije u sebi, izrazi ih, ispuši se, bit će ti lakše?

Moram priznati da sam jedna od njih. Ne ograničavam pristup svojim emocijama uvijek, ali kada se radi o onim najintenzivnijim emocijama, one uglavnom ne prelaze granice moga bića. Izrazim ih, i dijelim na verbalnoj razini s najbližim ljudima, ali to uglavnom nikada ne radim s namjerom da bi mi bilo lakše (kada je teško), ili ljepše (kada se radi o pozitivnim emocijama). Dijelim ih, jer ih želim podijeliti s ljudima koje volim, ali onaj proces koji svaka od njih zahtijeva uglavnom na kraju odradim sama. I nema tu neke velike filozofije. Ja to jednostavno tako želim. To je moj način. A možda i način nekoga od vas.

Osobno ne mislim da su to odličja introverta, bliže sam onoj teoriji da bi ta osobitost mogla biti svojstvena onima koji su u svom životu imali tu (ne)sreću da je njihovu osobnost oplemenio  hipersenzibilni metak.

Često sam znala čuti da malo dijelim, da bih trebala dijeliti više toga što je u meni, iako ja osobno nikada nisam vidjela problem u tome koliko dijelim, jer često od tog dijeljenja zapravo nisam imala puno. Fraze poput: isprazni se, moraš se ispuhati, ne drži sve toliko u sebi su meni zapravo uvijek bile samo fraze.

Radilo se tu o pozitivnim, ili negativnim emocijama koje trebamo isprazniti.

Nikad nisam vidjela poantu u pražnjenju nečega što je dio mene. Ako se radi o procesuiranju, to je sasvim nešto drugo, ali i u tom slučaju, svatko od nas ima svoj način procesuiranja emocija. Nekome je lakše kada o njima neprestano priča, a nekima je lakše kada o njima uglavnom šuti.

Tu sam.

Ta sam.

Probala sam nekolicinu puta s tim pražnjenjem, a ono što sam (osobno) shvatila jest da bi se u tom procesu intenzitet onih pozitivnih emocija uvijek smanjio za koji broj, a olakšanje koje bih trebala osjetiti nakon dijeljenja onih tužnijih stvari pretvorilo bi se u neku vrstu tuposti. Iako bih izvršila tu društveno prihvatljivu proceduru odnošenja s vlastitim emocijama, svaki puta bih, uglavnom, ponešto od njih izgubila, a rijetko bila oplemenjena tom, ponekad precijenjenom, katarzom.

Postoje neke stvari koje nisam mogla dijeliti s drugima koliko god sam to ponekad silno željela. Nebrojeno puta sam pokušala, ali riječi nikad nisu mogle do kraja izraziti ono što je bilo unutra. Kao kad istrgneš cvijet na livadi pružajući ruku kako bi ga dao nekome do koga ti je stalo, a za tim cvijetom ostane njegov korijen koji u sebi sadrži baš sve ono što on zapravo jest.

Sve naše riječi koje dijelimo s drugima naposljetku nisu ništa drugo nego taj cvijet. Izraz nečega čija je bit ostala zakopana duboko u zemlji, duboko u nama.

Iza naših riječi ostaju neraskidive spone s uzrocima koji ostaju položeni duboko u nama kada zavlada tišina nakon što ih izgovorimo. Uzrocima boli, sreće, tuge, krivih odluka i pogrešaka koji su onaj neizgovoreni „zato“ na svaki“ zašto“ koji nam je upućen.

Priča o Beli

Svatko od nas u sebi je i kopno i more. Ono što nas razlikuje su granice postavljene između. U svakome od nas granice se nalaze na samo nama svojstvenom mjestu.

Nekome za svoje emocije treba više mora, nekome drugome pak više kopna. Netko jedva noseći svoje emocije, jedva čeka da se domogne obale, da ih prizemlji, racionalizira, podijeli, pokuša ih razriješiti i krene dalje, a onome drugome baš odgovara to more i dubina, širina koja ih oslobađa i daljina u kojoj se u konačnici izgube. Kada za to dođe vrijeme.

Stereotipne analize uvijek su nas navodile na savjete da sve izbacujemo iz sebe kako se ne bi začahurilo negdje o nama i počelo odbrojavati poput natempirane bombe. Ali, kako to inače i biva stereotipi uvijek naiđu na one kojima ne pomažu u ničemu.

Minimal Traditional Men's Grooming Fashion Instagram Post

U konačnici, svatko od nas osjeća granice u sebi, a na nama je da ih naučimo poštivati. Isto kao što svatko od nas ima različiti ukus za mnoge stvari, stavove i mišljenja, tako ima i samo sebi svojstven način suočavanja s emocijama.

Ponekad baš taj ispuši se, bit će ti lakše zakopa emociju još dublje i zatvori joj put koji joj je bio potreban da se oslobodi. Jer, ne možemo uvijek baš sve ispuhati, one emocije koje zahtijevaju ostati u nama, tu bismo ih trebali i ostaviti.  Onoliko koliko im je potrebno.

Isto je kao i s onim cvijetom. S vremenom će ga napustiti latice. Pitanje je samo hoćemo li ih istrgati, ili pustiti da se odvoje same kada im za to dođe vrijeme.

 

 

One comment

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s