Piše: Život

“Homo emoticon”, ili čemu služe loša iskustva?

Mijenjamo se svakoga dana. Danas nismo ono što smo bili jučer, a već sutra nećemo biti ono što smo danas. Jedan jedini dan može nas oblikovati i promijeniti toliko da ćemo o nekoj stvari danas donijeti potpuno drugačiju odluku od one koju bismo za tu istu stvar donijeli jučer.

No, što nas to zapravo mijenja i na koji način?

Kao pojedinci, svakodnevno smo okruženi ljudima, kako u privatnom, tako u poslovnom dijelu života. Svi ti ljudi i odnosi koje s njima imamo stvaraju naša različita životna iskustva. Oblikuju nas kao osobe. Nekad su ta iskustva pozitivna, a nekad onakva kakva poželimo odmah zaboraviti.

Kao i obično u životu neobičnog čovjeka, loša iskustva na nama uvijek ostave jači trag i kao da im već pri samoj proizvodnji, dok putuju tvorničkom trakom, dodaju pipke koji se za nas prilijepe kao one kukice s vakuumom na staklo.

Ona dobra iskustva proživimo, ispratimo s osmijehom ali rijetko se za njima okrećemo iznova i iznova kako bi nam bila motivacija za dalje. Možda ponekad. U iznimnim slučajevima (trenutno mi napamet ne pada nijedan). U tvornici su na njih jednostavno zaboravili učvrstiti pipke.

Tvornička greška.

Ali, loša iskustva su ono za čime ćemo se okretati, što ćemo premetati po mislima još danima nakon što smo to iskustvo proživjeli. Toliko ćemo o njima razmišljati da će zapravo ono što se dogodilo pasti u drugi plan, a jedino što ćemo još imati u pohrani jest osjećaj koji nam je to iskustvo donijelo, osjećaj kojem dajemo moć, a on na kraju naraste do divovske veličine da postaje kompetentan odlučivati i procijenjivati sve novo što nam se u životu događa.

Hodamo svijetom s naočalama na očina posred kojih je debela crna naljepnica: Been there, done that…

Kako uopće živjeti s takvim naočalama zahvaljujući kojima najbolje vidimo onu crnu fleku negdje posred nosa, a tek ako se baš dobro koncentriramo i ono što je ispred nas. Uglavnom mutno.

Klasična zamka u koju upada homo emoticon. Čovjek kojim upravljaju emocije.

Od rođenja živimo u uvjerenju da nas oblikuje okolina. To uvjerenje koje su i meni na mnoge načine podmetali uvijek se kosilo s onom mojom: čekaj malo, zašto sam se ja uopće rodila? Da me oblikuje sve oko mene, krenuvši od vozača autobusa koji ne može kontrolirati svoje živčane ispade dok ulazim u autobus, pa do svih ljudi koji su za mene i oko mene na ključnim pozicijama – od posla do privatnog života.

Rastem il ja zbog te okoline, ili se smanjujem? Je li moguće da iskustva (u ovom slučaju ona loša) služe tome da nas razore, a ne da nas potaknu da rastemo?

Ne bismo li zapravo, zahvaljujući svojim iskustvima, mi trebali biti ti koji oblikuju ono što se oko nas događa, što se prvenstveno odnosi na naš stav prema istome?

Je li zaista moguće da smo kao ljudska bića podložni oblikovanju od okoline, pa nas ona zaista mogu toliko ofuriti, ili opustošiti? Kao kad se vozite jadranskom magistralom pa vidite kako su otoci sa svoje sjeverne strane zbog silovitih udara bure postali pusti i kameniti, događa li se i s nama ljudima isto? Pretvaramo li se u kamen jer nas je išibala okolina?

Zar zaista nema nikakve razlike između nas i prokletog brda?

Znate ono, naletite na pogrešnog muškarca ili ženu, na pogrešnu poslovnu priliku, razočara vas sestra, prijatelj, izgubite povjerenje u najbliže kolege, propadne vam cijeli poslovni projekt zbog podmetanja suradnika… dugačka je lista onoga što u životu može poći po krivu.

Hoćemo li nakon svega tog lošeg zatvarati vrata novim ljudima, drugim prilikama, jer, pokušali smo, opekli se i razočarali, pa bolje ne biti budala i ne upuštati se više u slične situacije i odnose.

Makar neću biti povrijeđen. Ni budala.

Pa ako mene pitate, jedino što ćemo biti jest – povrijeđena budala. Dva u jednom. Kao šampon s regeneratorom u istoj bočici.

Umjesto da, zahvaljujući mnogobrojnim iskustvima koja su iza nas, razvijamo svoju sposobnost i učimo kako da se s njima nosimo, kako da ubrzamo proces procjene, kako da znamo u startu prepoznati neke stvari, kako da naučimo ispravnije odlučivati, prošla iskustva nam uglavnom, nažalost, smanjuju vidike.

Zašto?

Iz tih istih proživljenih iskustava nismo ponijeli iskustvo, ponijeli smo gorčinu. Onu debelu crnu naljepnicu koju smo samovoljno nalijepili na naočale.

Vjerojatno nećemo moći kontrolirati da nam se u životu ponekad ne ponove iste situacije i slični ljudi koji su na nama ostavili negativan trag, ali eliminirajući u startu svih i sve kako bismo to izbjegli, jedino što ćemo sigurno izbjeći jesu nove prilike za vlastiti rast.

Kažnjavajući nove osobe u svom životu zbog loših iskustava koje su nam donijele one iz prošlosti, izbjegavajući nove prilike zbog straha da će nam se ponoviti prijašnja neugodna iskustva kažnjavamo jedino sebe i izbjegavamo jedino vlastiti život.

Želimo li iznova otvarati nove prilike, morat ćemo ih dati onima i onome što dolazi, jer kretanje životom moguće je jedino držeći se jednom rukom za  iskustvo, a drugom za priliku.

 

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

w

Connecting to %s