Piše: Život

Priča o zaboravljenoj važnosti

Večeras sam, na putu do kuće kao i mnogo puta ranije, susrela susjedu koja je odlazila na posao, u treću smjenu. I večeras me pozdravila širokim osmijehom za koji i nisam bila baš previše raspoložena, jer se ispostavilo da ću ponovno morati svratiti u trgovinu, nakon što sam u njoj provela čitavo jutro pokušavajući nabaviti sve sa uskrsne liste, a trećinu toga sam, sasvim očekivano, zaboravila. Taj vrlo “bitan” i “nerješiv” problem činio me toliko nervoznom da sirotoj ženi nisam ni odzdravila onako kako je to zaslužila.

„Putujete li gdje za uskrsne blagdane? Koliko ste slobodni?“ – upita me sa zanimanjem.

Da bar putujem – pomislim potištena i ubodena pitanjem.

„Ma, kratko. Tri dana“ – odgovaram joj.

„Proći će za tren“ – nastavim i odmahnem rukom.

„A vi?“ – vratim pitanje reda radi.

„Trebala sam biti slobodna na Veliki petak, ali izgleda da ću ponovno morati raditi noćnu. To mi je trebao biti jedini slobodan dan ovih blagdana, ali znate, malo je ljudi, nema tko.“ – odgovara, a ja se pitam što joj drži tu iskru u očima.

„Danas mi je kćer pričala da su u vrtiću učili izrađivati uskrsne košarice za jaja.“ – stane veselo prepričavati.

„Znate, svako jutro me moli da je odvedem u vrtić, a ja nakon noćne smjene jedva gledam, nemam se snage pomaknuti. Ali, danas sam je odvela i bila je presretna. Pokazala mi je košaricu koju je izradila i morala sam joj obećati da ćemo kod kuće ovih dana napraviti istu takvu. Bila sam toliko umorna, da sam joj obećala da hoćemo, kako bih se što prije mogla vratiti kući i leći u krevet.“ – smiješka se, a u očima joj lutaju planovi oko uskrsne košarice.

Pomislim na svoja tri slobodna bijedna dana koja će proći u trenu, na svoje gunđanje ispod glasa jer nigdje ne putujem, a odmah zatim na njenu sreću ako uspije dobiti taj jedan jedini dan koji će provesti sa svojom kćeri.

Oči joj se smiju pri samoj pomisli na to.

Pomislim koliko bi bila sretna da je danas poput mene imala priliku svratiti u trgovinu i kupiti nešto što će uopće moći pojesti sa svojom obitelji za Uskrs. Shvatim koliko bi joj značilo sve ono na što sam ja u tom trenutku zaboravila.

Sa smješkom na usnama nastavi prepričavati kćerkine dogodovštine iz vrtića zanemarujući svoje noćne smjene i teška i umorna jutra.

Koliko nas u tome uspijeva? Koliko nas uspije svoju pažnju usmjeriti na ono dobro, na ono što nas čini sretnima?

I ne prepričavam ovaj susret kako bismo postali svjesni što sve imamo uspoređujući se s onima koji nemaju, već kako bih pokazala da nam upravo ti isti ljudi svojim primjerom često vrate fokus izgubljen u tričarijama života, zbog kojeg toliko često propuštamo ono jedino što je bitno. Ono što se podrazumijeva. Ono što zaboravljamo cijeniti.

 Svatko od nas, sam za sebe, zna što je to za njega.

Držim palčeve da njih dvije u petak izrade tu uskrsnu košaricu.

A vama… vama želim da zastanete i okrenete pogled prema onome što je dobro, prema onome što imate.

Na stolu će biti dovoljno hrane, vi se samo pobrinite da ima dovoljno ljubavi.

Sretan vam Uskrs!

 

2 comments

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s