Razmišljanja

Kad se radi o tvom životu, biraš li i ti “automatski način” rada?

Ponedjeljak. 5 i 45. Ok, 6 i 30. Kad alarm na mobitelu zazvoni u 5 i 45 automatski stavljam odgodu od 5 koja na kraju traje 45 minuta. Bez obzira što to napravim bez iznimke svako jutro, ja uporno alarm na mobitelu navečer namještam na 5 i 45.

Automatski.

Kao i milijuni drugih, čim otvorim oči provjeravam mobitel. Jer, tko zna tko mi je usred noći poslao nevjerojatno važnu poruku koja nije mogla pričekati do jutra. Provjeravam newsfeedove društvenih mreža, stranicu bloga i e-mail. Kao da je stigla neka neočekivana vijest za koju zapravo uopće ne znam zašto je očekujem kada negdje duboko u sebi nemam dovoljno vjere da će se uopće desiti. Ne zbog toga što je to realno nemoguće, već povlačim automatski splet misli i uvjerenja da se to događa nekome drugome.

Tamo negdje. Ne tu.

Naravno, osim ponekog lajka zalutalog usred noći, ništa bitno se nije dogodilo.Znam to i prije nego što uzmem mobitel u ruke, a njegova neonska lampa mi poput reflektora napadne lice.

Kada mi je neki dan Borna rekao: Daj mi da provjerim mobitel čim je otvorio oči, shvatila sam koliko je to bolesno. By the way, Borna ima 5. Godina. Ne mobitela. I nema pojma zašto to govori, ali bit će da je čuo od mene.

Kad uspijem otvoriti oči i donekle razbistriti glavu, počne me oblijetati roj misli. Misli koje uopće ne doživljavaju da je svanuo novi dan. Pod novi mislim baš ono novi, nikad takav prije i nikad takav kasnije. U meni se pali jutarnji program i njemu prilagođene misli: kasnim (naravno), joj opet smoothie za doručak, da sam barem sinoć spremila  robu za danas, opet nisam skinula nove pjesme na Deezeru (jutarnja misao koja ovih dana slavi godišnjicu), neću stići napisati onaj tekst, život mi je kao vrtuljak, ništa ne stignem, dok dođem doma opet će biti mrak, kad ću već jednom stići raditi stvari koje volim i želim?

Moj jutarnji program isti je svakoga dana. To vam dođe kao da gledate jutarnje vijesti, a oni svakog dana ponavljaju iste. Je li stvarno moguće da se ništa novo nije dogodilo danima? Ili je možda problem u tome što ja svakoga jutra, svakoga dana pažnju pridajem istim stvarima, a nekim drugima je oduzimam? Onima za koje sam sama odlučila da me određuju i one za koje sam iz nekog nepoznatog razloga procijenila da ih zaslužujem, baš takve kakve jesu, bez obzira što mi se gomila njih uopće ne sviđa.

Što se to uopće novo može dogoditi u danu ako od njega očekuješ samo ono što si već proživio?

Otkako sam se vratila s porodiljnog dopusta, svakog jutra pješačim do posla. Na početku sam uživala u tih 40 minuta zdrave slobode, ali moj osjećaj se prema tom hodanju u posljednje vrijeme promijenio. Više u tome ne uživam toliko, izgleda da mi je dosadila jedna te ista ruta svakoga dana s istom glazbom u ušima.  Počela sam se osjećati poput Hugh Granta koji prolazi istim krajolikom Nothing Hilla, a jedino što se na njegovom putu mijenja su godišnja doba. Bez obzira što više ne uživam toliko u toj šetnji, ja je svakog dana uporno ponavljam. Danas sam se neugodno iznenadila kada sam vidjela da više nema gospodina koji je držao najveći štand na tržnici pokraj koje prolazim svako jutro. Zgrozila me činjenica da je nekome bilo lakše preseliti čitavi štand na drugu lokaciju nego meni u tih 4 godine promijeniti ulicu kojom prolazim.

Promjene su slojevite i spore. Uglavnom. Ponekad se dogode i one nagle. One su ili uglavnom ružne, ili jako lijepe s time da za te jako lijepe smatram da su itekako pomno pripremane i nisu stigle kada ih se očekivalo, već u sasvim drugom terminu koji je ispao neočekivan.

Život se iz dana u dan uglavnom ne razlikuje. Ponavljano radnje, susrećemo iste ljude, obavljamo iste zadatke i vrtimo se na svom životnom vrtuljku.

Uz vječno pitanje o tome što je bilo prije – kokoš ili jaje, postavlja se još jedno: Što se dogodilo prije? Život koji je isti iz dana u dan, ili mi koji mislimo i očekujemo da on bude upravo takav – isti?

Živimo automatski. Baš onako kako i sve ostalo u našem životu funkcionira. Netko je valjda izračunao da je to optimalna varijanta. Ona poznata. Baš poput video igrice. Varijanta u kojoj uvijek znamo na kojem ćemo mjestu pasti i izgubiti bodove, a na kojem uspjeti i pokupiti onih par zelenih jabučica. Problem je što nam nikada nijedna ne ostane kako bi nas prebacila na sljedeću razinu, jer ih gubimo na uvijek istim mjestima,  na onima na kojima smo posrnuli prva dva puta, pa kasnije odustali pokušavati.

Problem je u tome što ni taj automatski zadani uspjeh više ne izgleda kao uspjeh, prestali smo osjećati uzbuđenje jer znamo da smo si zatvorili vrata za ono više. Padamo uvijek na istom mjestu, na istim pitanjima, na istim iskušenjima. Idemo prema rupi i ni ne pokušavamo preskočiti. Automatika nalaže da padnemo jer nam je taj pad poznat, na istom mjestu smo pali već nebrojeno puta i istupili bol koja se prilikom pada javlja. Znamo da je možemo preživjeti, a nakon nekog vremena više ni ne osjećamo da upadamo u rupu, dižemo se i nastavljamo dalje. Baš kao što ne osjećamo ni uspjeh jer smo sami sebi odredili visinu ljestvice koju zbog balansa s onom istupljenom boli ne smijemo podizati previsoko kako ne bismo iskočili iz automatskog moda u onaj s puno više rizika.

U onaj u kojem ne znamo koliko bi gorak mogao biti pad, ali isto tako ni sladak uspjeh.

Poput automobila s automatskim mjenjačem. Vozimo kroz život i oslanjamo se na automatsku navigaciju. Koja zna kad treba ubaciti u višu, ili nižu brzinu. Koja umjesto nas procjenjuje opasnosti i rizike, a mi slijepo slušamo i slijedimo. Svakog dana. Svakog jutra. Svake večeri.

Zapitajte se o čemu ste počeli razmišljati jutros kada ste otvorili oči i jesu li vas te misli odvele u identičan dan poput onoga jučer, prekjučer i prije tjedan dana?

Zašto se čudimo što je u našim danima sve isto, ako se ni u mislima ne možemo od tog istoga odmaknuti?

Misliti iste misli svakoga dana, ponavljati jedne te iste radnje, njegovati iste navike, ne odstupati od zadane rutine i čekati da se nešto novo u životu dogodi nemoguće je koliko je nemoguće živjeti tuđi život. Nije li lakše živjeti svoj? S vremena na vrijeme zastati i razmotriti neke nove mogućnosti, nove puteve, ljude i odluke?

Ujutro se probuditi i pustiti da nas obuzme tišina i mir iz kojih ćemo moći odabrati tijek svojih misli, odabrati hoćemo li biti dobre ili loše volje, hoće li ovo biti dobar ili loš dan, hoćemo li si dati priliku za nešto novo, makar to bila nova ulica kojom ćemo proći. Hoćemo li pozornost obratiti na kolegicu koja nam je draga, ili onu koju nas izluđuje. Hoćemo li dati sebi pravo da si kreiramo dan i prestanemo živjeti u uvjerenju da je rutina najsigurniji način na koji se može živjeti.

Jedno je u rutini ipak sasvim sigurno, a to je da vjerojatno nikad nećemo imati prilike saznati što je to život, a kamoli ga proživjeti.

 

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s