Razmišljanja

To nisam ja, to je moja navika

Danas sam pročitala sjajne vijesti! Ispada da je većina našega života habitualne prirode, ukratko, veliki paket navika koje prakticiramo iz dana u dan. To su zaista odlične vijesti, a bile bi još i bolje da sam to danas pročitala prvi put u životu i do sada još nijednom pokušala taj paket malo protresti i one loše navike zamijeniti nekim super dobrima. Pročitala sam i da je za usvajanje nove navike potreban 21 dan. Dakle, ako se baš zainatimo, u 21 dan uspjet ćemo zamijeniti cijeli paket loših navika onim dobrima. Baš kao da na automobilu ljetne gume mijenjamo zimskima. Sve do jedna sjajna vijest, mislim si!

Čekaj, pa to u teoriji znači da u jednom životu možemo (ako to baš želimo) periodično mijenjati karakter (koji je i sam  po svojoj definiciji skup navika) i isprobati i iskušati život s različitih perspektiva. Dok ne pronađemo onaj koji je za nas optimalan, onaj u kojem ćemo se osjećati najbolje!

E, šipak. Sranje. Možeš mislit’.

Hajde, koliko je vas koji ste to uspjeli? Ok, niste morali mijenjati karakter (ako ima takvih supermoćnih, nadobudnih odlikaša neka se jave), javite se vi koji ste uspješno mijenjali neke svoje navike. Ja ću biti vaša marljiva učenica. Jer, znam da je moguće. Svi pišu da je moguće, ali nitko ne piše zašto je toliko teško? Osim što usputno spomenu da je za promjenu navike potrebna dobra motivacija. Opaaaa, zaista?!

 Ja bih onda naručila XXL veličinu , molim.

Razmišljajući o svojim navikama, shvatila sam da to zapravo nisu moje navike. Shvatila sam da sam to ja.

Vi si uzmite konstataciju iz naslova, ako je primjerenija za vas. Za mene nije.

Zašto?

Zato jer sam, pretresajući po ne znam koji put svoje navike suočivši se s neopisivom težinom njihove zamjene za neke druge počela pitati što one znače (u) mom životu. I shvatila sam da sve do jedne imaju malo dublje značenje od onoga da sam ih jednog dana počela raditi nesvjesno, pa to još nesvjesnije produžila do 21. dana kada je, gle čuda, moja navika dobila državljanstvo u mojoj osobnosti.

Sve te navike ja sam u jednom trenutku iz nekog razloga počela prakticirati. Vjerojatno zato jer su bile bliže mom biću od nekih drugih. Dakle, nikad nisam, tek onako nesvjesno, usvojila naviku da ujutro čim se probudim napravim 150 trbušnjaka. Usvojila sam neke druge jer su one bile malo više ja od onih drugih. I što sada? Naprasno ih želim promijeniti. Na kraju svojih neuspješnih pokušaja, zahvaljujući usput i mojoj dragoj prijateljici koja me je upitala zašto sam toliko agresivna prema samoj sebi, zašto mislim da su te moje navike nužno loše i zašto ih sada pošto poto moram mijenjati, u konačnici sam upitala samu sebe:

Zašto moram početi raditi nešto drugo od čega mi srce ne poskoči, zašto moram prisiliti sebe da odrađujem svoje dane aktivnostima koje zapravo ne volim, jer su one dobre za mene?

Što je zapravo to što je dobro za mene?

I pitanje koje logično iza toga slijedi – je li za mene dobro nešto na što se moram prisiljavati?

Slažem se da za određene stvari u životu moramo biti ustrajni i odlučni. Iako, impuls za te iste stvari bi trebao imati itekako dobru jezgru. Jezgru koja je istinski dio našega bića i u to nismo posumnjali ni sekunde. Ako sami sebi namećemo ustrajnost i odlučnost za izvršavanje stvari s kojima se ne možemo istinski povezati mišljenja sam da nikad nećemo moći dati, ili izdržati dovoljno dugo da ih i usvojimo.

Sasvim logično nametnulo mi se i pitanje prihvaćam li se ja onda zaista ovakvu kakava jesam? Ili žudim da bih postala bolja? Kao automobil sa svojim performansama. I tako sam se vratila na sam početak onoga što sam shvatila u vrijeme kada sam tek počela razmišljati  sebi i životu oko sebe.

Svaka promjena započela je prihvaćanjem stvari onakvima kakve jesu.

Svako opiranje, borba, negiranje i pokušaj odstranjivanja uglavnom ne bi funkcioniralo na duže staze. Bilo bi pokrenuto početnim zanosom kojega je stvorio inat i ona nisam toliko slab/a, mogu ja to! rečenica. U jednom trenutku strast i želja za promjenom bi splasnula jer je motivacija krenula iz krivog dijela vrta i neplodne zemlje.

Nećemo uspjeti mijenjati ništa ukoliko naša motivacija ne bude imala uporište pozitivnog predznaka.

Makar to zvučalo ovako: imam grozne navike, ali sve od reda, ja ih volim i sve od reda one su dio mene! U nekom sam ih trenutku počela raditi i sa mnom su do dan danas.

Krenemo li odstranjivati stvari iz svoga života zaraženi negativizmom, vrlo je vjerojatno da nećemo uspjeti odstraniti ništa, jer to u prijevodu znači da smo negativno usmjereni sami prema sebi. Svaka navika koju krenemo mijenjati iz te pozicije rezultirat će time da će nam ostati navika još dugo, dugo vremena.

Jer, nitko se ne želi hvatati u koštac s negativizmom, već se od njega što prije udaljiti, zar ne? Tako je i s mijenjanjem navika. Ustrajanje u promjeni trajat će do onog trenutka dok nas ne iscrpi negativnost, a to će biti već na samom početku. Nema šanse da se na taj način dovučemo do tog famoznog 21. dana.

Ipak, krenemo li drugačije, možda ćemo biti uspješniji.

Zašto ne bismo sami sebi rekli da smo jednostavno super ovakvi kakvi jesmo?

Možda počnemo uživati u svom društvu. A gle čuda, možda nam, sasvim iznenada,  padne napamet način kako bismo postali još bolji. Bez presinga, bez ugnjetavanja samog sebe. Iz čiste pozitive. Bez stresa. I onda to jednostavno učinimo, bez brojanja dana, zbrajanja neuspjeha i novih pokušaja. Možda tek tada, negdje putem shvatimo da smo prestali raditi nešto što nije bilo baš najbolje za nas, a započeli nešto drugo, puno bolje.

Prihvaćanje je znanje koje nismo imali prilike od nikoga naučiti i zbog toga nam je toliko strano. Puno nam je bliža samokritika i samooptuživanje. Možda jer se dugo smatralo da je prihvaćanje ravno odustajanju i održavanju statusa quo koji za mnoge nije dobar, a nebrojeno se u životima svih nas pokazalo da smo taj slavni status najuspješnije održavali boreći se protiv vlastitih struja koje su nas nosile daleko od željenog ishoda.

Isto je i s morem, ne mislite li? Puno dalje vidimo gledajući u mirnu pučinu, nego naginjući se pokušavajući vidjeti što je iza nemirnog vala. Jedino što ćemo vidjeti je još jedan val koji nam skriva pogled. Na koncu ćemo odustati izmoreni od pokušaja. A, trebalo je samo pričekati da se nevrijeme smiri.

Trebalo je samo prihvatiti da bismo krenuli dalje noseći sa sobom sve, pa i one najlošije navike. Dok se budemo borili sami sa sobom nikad nećemo imati prilike ni vremena shvatiti da nam mnoge od njih uopće ne trebaju.

 

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s