Motivacija

Čudaci u potrazi za životom

Ne znam spadate li u ovu neobičnu skupinu ljudi, ali vjerojatno ćete to do kraja ovog teksta shvatiti. Ne pronađete li se u ovim redovima, i to je sasvim u redu. Ne može svatko biti vi, i ne može svatko biti čudak. Ili onaj kojeg čudakom nazivaju. Ono što bi bila novost u svijetu jest miran suživot onih koji nisu čudaci i onih drugih nazvanih čudacima od ovih prvih. Suživot pun razumijevanja, iskrenosti i uvažavanja. Možda bi tada iznenada i nestao svaki čudak s ovoga svijeta. Možda bi tada napokon svi imali pravo na postojanje po svom izboru. Po svojoj mjeri.

I oni koji od života traže puno, i oni koji traže malo manje.

 I oni koji su sa svojim životom zadovoljni, i oni koji to uopće nisu.

I oni koji smatraju da žive život po svojoj mjeri, i oni u kojima živi osjećaj da su rođeni za nešto više, ne bolje, već samo drugačije.

Svijet u kojem se oni koji žele više ne bi skrivali od ovih koji ne traže dalje od ovoga što imaju i u čemu žive.

Znam, taj svijet o kojem pričam je utopija.

Mislim da već možete razaznati kojoj skupini pripadate. Ako ste čudak, želim vam reći da niste sami i dati vam vjetar u leđa, a ako to niste, želim vam reći da čudaci zapravo nisu čudaci  – to su samo ljudi koji žele nešto drugačije od vas. I to je otprilike jedino što je čudno kod njih.

Osobno spadam u skupinu čudaka. Onih koji stalno nešto propitkuju, rijetko vide smisao u stvarima oko sebe, pa ga valjda zbog toga češće i traže. I zbog toga izgleda da sam stalno u potrazi. Tražim smisao, ali pravi smisao u stvarima toliko jednostavnim da o njima s rijetkima mogu razgovarati.

Stvarima poput: je li moguće da živimo iz dana u dan toliko automatizirano i nikad ne zastanemo i zapitamo li se: je li to to?

Da  gospođu u autobusu koja se žali svojoj sugovornici i tešku svakodnevicu, loše kolege, besparicu, loše zdravlje, nezadovoljstvo, napetost i svakodnevni stres svodi na rečenicu: što ćeš, to ti je život, borba iz dana u dan i boriš se dok si živ zaista iskreno upitam: Stvarno? Gospođo?! To je to? Je li moguće da je to stvarno samo to?

Da ljude koje svakodnevno susrećem u svojim osobnim i profesionalnim nezadovoljstvima također upitam: nemaš li potrebu biti zadovoljan? Nemaš li potrebu voljeti svoj posao? Nemaš li jebenu potrebu voljeti sebe i naposljetku; nemaš li želju prestati s neprekidnim svakodnevnim verbalnim negativizmom kojim je obojen tvoj čitav život?

Smatraš li se zrelim i odraslim jer te krasi nezadovoljstvo?

Jer je to odlika odraslog čovjeka? Biti nezadovoljan, ali trpjeti i naći načina da s istim tim nezadovoljstvom stvoriš miran suživot u kojem će biti toliko sklada da jedno drugo nikada nećete napustiti? Nezadovoljstvo će uvijek biti uz tebe jer ga poštuješ kao osjećaj kojem si dao primat čak i nad srećom, a ti ćeš uvijek biti uz nezadovoljstvo, jer samo čudaci traže više od ovoga što imaju. Samo čudaci imaju želje. Samo čudaci imaju snove. A oni najveći čudaci od toga rade i planove. Kreću u realizaciju. Kreću u ostvarenje. I vode bitke s odraslim, odgovornim i zrelim mozgovima bezrazložno se od njih skrivajući iz straha od etikete za koju već znaju da je imaju –  etiketu čudaka.

Onoga koji smatra da sreća nije osjećaj koji slučajno svraća na svom proputovanju, već da je sreća, ona osobna kao i potraga za njom, ono zbog čega smo ovdje.

Onoga koji u sebi osjeća da je rođen za nešto drugačije i više od kalupa u kojem je uglavljen. Onaj koji ima viziju o sebi i zna što želi.

Onaj koji zna da nije normalno živjeti u nezadovoljstvu boreći se sa životom, jer život nije suparnik kojeg treba svladati, život je prostor i vrijeme u kojem se treba ostvariti, u kojem treba postati ono za što si stvoren i biti toliko čudan da saznaš što je to. Tko si ti.

Onaj tko u sebi osjeća poziv i gladno ga slijedi. Uz sve poteškoće i etikete ovoga svijeta. Onaj koji zna da prihvaćanje nezadovoljstva nije odlika odraslih ljudi, već odlika onih koji odustaju a nisu ni pokušali.

I onaj koji zna da je i to u redu.

Jer, ne mogu svi biti čudaci, baš kao što ni svi ne mogu biti normalni. Ne mogu svi željeti jednako malo, ili jednako mnogo. Ne mogu svi imati istu definiciju odraslosti i zrelosti. Ne mogu svi željeti nešto više i ne mogu se svi zadovoljiti s manje.

I to je u redu.

I nije da svjesno to biram, ali pristajem na etiketu čudaka. Iskreno poštujući sve one koji to nisu od kojih ću se vjerojatno često skrivati ne bi li me pokušali pretvoriti u normalnu osobu. Jer, svatko zna svoju granicu normalnosti. I svatko ima svoju definiciju onoga što je normalno.

Nezadovoljstvo, apatija, neosluškivanje sebe, defetizam, odustajanje, letargija, nepropitana i nametnuta uvjerenja, općeprihvaćeni iskrivljeni stavovi i nepoznavanje sebe definira se normalnim jer se ljudi iz nekog nepoznatog razloga češće odabiru predati, tek rijetki boriti . Čudnim se definira sve ono suprotno. Djetinjastim, zanesenim i nezrelim.

Na početku Nove godine želim vam svima da budete što veći čudaci, da saznate tko ste, da propitujete svoje granice, da ostvarujete svoje snove, da hrabro kročite svojim putem do svoje zvijezde. Do onoga što želite, do onoga što vas definira! I znajte, to je sasvim normalno!

Barem tako mislim ja –  čudak prve klase!

Sretno!

 

2 comments

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

w

Connecting to %s