Razmišljanja

Osjećaj u izlogu

U Rijeci već danima pada kiša, kao da ispire cijeli prosinac koji se netko trudio složiti u savršeni advent. Olujni vjetar je u Osijeku srušio veliki bor, a klizalište se počelo otapati. Ljudi s pravom negoduju jer se osjećaj adventa ruši s tim istim borom i otapa zajedno s klizalištem. Zagreb se još uvijek drži najavljujući svaki dan adventski spektakl na novoj lokaciji. Valjda zbog toga što osjećaj koji nudi  najbolji advent u Europi nije tako lako srušiti kao ove ostale.

Ipak, prije tri dana srušila se cijela slika adventa u mojim očima. Onako, tek slučajno, na groblju.

Otišavši zapaliti svijeću svom didi, prolazeći grobljem, naišla sam na još jedno unutar njega – groblje razbacanih lončanica i svijeća koje je raznio vjetar i potopila kiša. Groblje je bilo prazno. Na svakom drugom grobu nemarno su ležale uvele predimenzionirane lončanice margareta, oko grobova su ležale zagorjele plastike svijeća koje su prije samo mjesec dana u predvečerje Svih svetih čarobno svijetlile u tami, a vjetrom raznesene krizanteme prostirale su se cijelim putem više ni ne znajući kojem grobu pripadaju. Slika je djelovala zastrašujuće. U jednom trenutku sam se zapitala gdje su svi ti ljudi koji su marljivo slagali najmanje 8 lončanica na grobu svojih najmilijih (konstrukcija koju često čujemo u vrijeme Svih svetih) i osvjetljavali ih s dvostruko više svijeća kako bi baš počivalište tih njihovih istih najmilijih ostavilo zadivljujući dojam.

Tada sam shvatila da lutaju trgovinama, bjesomučno kupuju božićne ukrase, piju kuhano vino i jedu kobasice na adventskim kućicama. Ludilo lončanica automatski su zamijenili ludilom blagdana zaboravljajući potpuno zašto rade išta od toga. Tužna slika groblja tog dana, tek nedaleko mjesta na kojem je istim tim ljudima ponuđen novi vašar na kojem će tek nakratko ispuniti svoje praznine, rekla mi je o njima ono što sam već odavno znala, ali toga dana i ovjekovječila slikom u glavi za sva vremena. Ili, barem dok se ne dokaže suprotno. Već su na drugoj lokaciji, sadržaj košarice pune novim vrstama osjećaja, prilagođenih prigodi trenutka. Kupuju radost, kupuju veselje, kupuju sjećanja, kupuju dobru sliku o sebi, a iza sebe najčešće ostavljaju prazninu i ljuske tih istih osjećaja koje su kupili. Baš poput onih lončanica nemarno raznesenih na groblju toga dana.

Kada smo zaboravili da pravi osjećaji nikada neće biti na rasprodaji? Da ih nećemo naći na svjetlećem štandu, ili polici trgovine?

Ako smo se toliko predali vjernom usklađivanju svojih osjećaja tempu i rasporedu koji nam je nametnut,  znamo li više uopće procijeniti kako se uistinu osjećamo?

I onda govore o blagdanskoj depresiji. Ma nemojte?! Baš čudno. Dovoljno smo isforsirani da radimo ono što moramo, ali ni to nije dovoljno. I osjećati bismo se trebali kako priliči prigodi.  Brojati unatrag dane svaki dan do Božića. Otkucavati. Što to? Toliko forsiranje uzbuđenja i sreće je zaista realno opasno po zdravlje. A onda će nas u siječnju lansirati na zemlju onako gole, bez lipe u džepu kudeći nas što smo opet trošili iznad svojih mogućnosti. I novce i osjećaje.

Od novaca nam je ostao minus na računu, a od osjećaja siječanjska depresija.

Izmorene od euforije na koju nije bilo spremno ni naše tijelo ni naš duh neprimjetno i tiho će nas pospremiti u sivu svakodnevicu. Do sljedeće euforije i razloga za sreću i slavlje, ili pak tugu i žalost o čemu će već odlučiti sljedeća prigoda.

Kad bismo trebali, onako za sebe, prihvatiti da nismo na taj način skrojeni? Shvaćamo to odavno, ali ovaj dio s prihvaćanjem nam malo teže ide. Zapravo, kad malo bolje razmislim, od svih bića koja lutaju Zemljom čovjek je spreman na najveće moguće trpljenje agresije na svoje postojanje. Mislim da bi se u datom trenutku i najobičnija vjeverica okrenula i povukla u rupu grickati svoje lješnjake.

Zašto je nama to toliko teško?

Nisam Grinch. Stvarno nisam. Obožavam advent i volim Božić. Cijela kuća mi je puna lampica i imam bor oko čije sam kupovine s mužem vodila višesatne pregovore, jer realno, čovjek je bio u pravu da je bor od 240cm neprimjeren za dnevni boravak od 18 kvadrata. Obožavam peći kolače i slušati Franka Sinatru, Deana Martina i Nat King Colea. Uživam gledajući stare božićne filmove do dva ujutro opskrbljena XL dozom londoner ploški.

Ali, uživam u tome jer to volim. Da ne volim, nitko me na to ne bi mogao prisiliti. Za Božić ne obilazim one ljude koje mi se ne obilazi i s kojima nemam veze ostalih 364 dana u godini. Ako Božić služi tome da me podsjeti da oni postoje, izglednije je da oni zapravo uopće ne postoje u mom životu. Ne pristajem da mi Božić bude obaveza, biram da on ostane osjećaj u meni. Kome pravo, kome krivo.

Ljudi, ne forsirajte se. Usporite. Usporite i budite umjereni. Umjereni do one mjere u kojoj ste još uvijek sposobni osjetiti što vas stvarno veseli, a onda se i ponašajte u skladu s tim. Veselje potražite u sebi, jer drugdje ga nećete naći.

Osjećaj se, usprkos svijetu koji to silno pokušava, odlučio ne prodati. Ne tražite ga u izlogu i ne pitajte prodavačicu koja mu je cijena. Odgovor koji ćete zasigurno dobiti jest da je to samo izložbeni primjerak i nije na prodaju. Predstavlja natruhu onoga kako biste se trebali osjećati, ali to nikako ne znači da ga možete kupiti. Jednostavno nije na prodaju.

 Ljudi, sretan vam Božić! Budite svoji.

2 comments

  1. Kao i obično izvrstan opis onoga što većina ljudi zna, ali ne može, ne smije verbalizirati…
    Pozdrav od vjeverice koja gricka lješnjake u svojoj rupi 🙂

    Like

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s