Piše: Život

Imamo li vremena živjeti?

Zapitala sam se neki dan imamo li mi više uopće vremena živjeti? Znate ono, procesuirati  cikluse u životu tako da im dopustimo njihov početak, trajanje i kraj? Bez da ih naprasno prekidamo, gušimo rokovima i poništavamo s njima ugovore jer već trčimo za nečim drugim.

Zaista, razmislimo li malo, živimo u potpuno ludom svijetu. Svijetu koji je izgubio svaku logičnu odrednicu. Gledam ja tako televiziju i svako malo film, ili seriju prekidaju reklame, tj. farmaceutski igrokazi u kojima nam nude neke čarobne max ove ili one proizvode kako bi pobijedili virozu, zalupili gripi vratima pred nosom, ili podmetnuli nogu prehladi. Moramo samo otopiti čarobnu šumeću max tabletu u vodi i iz kreveta prekrivenog maramicama lansirat ćemo se poput rakete, uskočiti u odijelo i preporođeni izaći iz kuće.  Na kraju vatrometa čarobnih  max tableta u našem organizmu, reklama završava  rečenicom: Jer, nemamo vremena biti bolesni.

Usput, dok okrećem očima, okrenem i program, a na vijestima, malo za promjenu, kampanja protiv neke bolesti. Naravno smrtonosne. Svjetski dan obilježavanja šećerne bolesti. Svjetski dan obilježavanja raka dojke, raka vrata maternice, raka gušterače, raka debelog crijeva, raka, raka, raka… Nemam ništa protiv preventivnih akcija, dapače, ali dajte ljudi, moramo li svaki dan čuti riječ rak 123 puta? Kako da se na taj način uopće osjećamo zdravo? Svaki prilog je usput toliko suptilno napravljen da bi nas zastrašio dovoljno da pomislimo, pa kvragu, nismo valjda među onima koji su bolesni, a da im još bolest nije ni dijagnosticirana?! To je, naravno, ono posljednje što kažu u prilogu, da se ne bismo zaboravili to zapitati. Čini mi se da nakon svih onih maxova protiv prehlade koji nam govore da nemamo vremena biti bolesni, ove preventivne kampanje  jednoglasno poručuju da nemamo vremena biti zdravi! Štoviše, kako možemo biti toliko neodgovorni osjećajući se zdravo, a da zapravo nemamo pojma koja natempirana bomba čuči u nama!

Da ne pričam o tome kako nam se netko drznuo ukrasti čitavu jesen. Da, prekrasnu šarenu jesen morali smo ustupiti adventu u listopadu. Da me vjernici ne bi odmah izgrdili, ovim prilikom mislim na trgovački i medijski advent. Čini mi se da sam ove godine prve ukrase za bor vidjela samo par dana nakon što sam kratke rukave zamijenila dugima i na njih stavila jaknu.

Ispada da nemamo vremena pričekati da završi jesen kako bismo mjesto ustupili zimi.

Čak mi je jasno (točnije, trudim se) shvatiti da se nekome omakne pa svoj prvi božićni ukras kupi prvog dana nakon Svih svetih, ali slastice?! Medenjaci, paprenjaci i božični kuglof? Čudim se kako je bundeva uopće uspjela izboriti svoje mjesto na sceni usred ove božične penetracije. Oprostite, ali trenutno ne nalazim prigodniju riječ od ove.

Čudimo se djeci koja više nisu sposobna pogledati dugometražni crtani film od početka do kraja. Mozak nam je počeo funkcionirati po principu parminutnih youtube zapisa jer i dok gledamo taj bijedni zapis koji traje čak tri minute, oči nam već vrludaju na preporukama što bismo mogli pogledati sljedeće.

Instant, ili točnije insta život  postao je popularniji od instant juhe, čak gubeći i posljednja slova svoga pravog naziva koja je od silne žurbe, ni ne primijetivši ostavio negdje iza sebe.

Insta život postao je hiper život, poput hiperteksta koji više nismo sposobni pročitati od početka do kraja zbog nepreglednih linkova koji iskaču iz njegovih odlomaka.

Zbog čega se onda čudimo što ne uspijevamo živjeti u sadašnjem trenutku, a misli su nam neprekidno u onome sutra koje nikad neće doći jer će uvijek biti jedan korak ispred nas? Naučili smo željeti odmah i sada,  ne pristajemo se truditi i raditi, ne pristajemo čekati.  Želimo plodove, a da rukom nismo ni dotaknuli zemlju, a kamoli je pripremili da nešto iz nje izraste. Dižemo ruke kako bismo dohvatili uspjeh, ali zanemarujemo stepenice i korake koje moramo napraviti da bismo do njega zaista i došli.

Kada smo posljednji put duboko udahnuli? Sporo disali? Naš život postao je nepregledan niz kratkih udaha koji nas na njemu tek održavaju.

Odustajanje je postalo naš način života, a strpljenje luksuz koji posjeduju  tek rijetki.

Živjeti je teže nego ikada prije. Dana nam je sloboda, ali osjetit će je isključivo oni koji su shvatili da ona dolazi u paketu s golemom odgovornosti, radom i trudom.

Naposljetku, vrijeme koje imamo isključivo je naše, a sloboda da odlučimo što ćemo s njim najveća je koju imamo.

Kako god okrenuli, Božić nikada neće doći prije prosinca kao što ni plod neće izrasti dok ne sazrije. Dok gubimo vrijeme posežući za nečime što nije sazrijelo, možda da ipak zasučemo rukave i uronimo ruke u zemlju? Dok dižemo ruke ne uspijevajući dotaknuti svoje želje, da primaknemo  te ljestve i počnemo se uspinjati korak po korak?

Jer, imamo vremena živjeti. Imamo vremena biti svjesni i odgovorni. Imamo vremena čak i za skuhati čaj, staviti u njega žlicu meda i odležati tu prokletu prehladu.

 

4 comments

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s