Često se uhvatim da i kad  obavim sve što sam imala za obaviti tog dana ne prestajem o tome pričati, a što je najgore – ne prestajem o tome misliti. Iako sam s nekom obavezom završila i prije tri sata, ona je još uvijek u mojoj glavi, trabunja jedno te isto, a ja joj s dozom prijezira svako malo kroz zube procijedim da ponovno zbog nje nisam stigla ovo, ili ono.

Jednog jutra mi je sinulo da sam u cijeloj toj priči jedini krivac – ja. Trčim za onime što je već prošlo poput ljutog psa, režim i prijetim i u to ulažem golemu energiju.

Npr, ako me netko tog dana naljutio, ili iznervirao što se fizički više udaljim od te situacije, intenzivnije o njoj razmišljam. Što sam trebala napraviti, što sam zapravo trebala reći, zašto se nisam sjetila ovoga ili onoga…A jedina istina je da je dotična situacija ili dotična osoba ostala u trenutku koji je prošao, ali ga ja svojom pažnjom i energijom uporno i dalje držim na aparatima za oživljavanje, pumpam mu po prsnom košu kao luda i aktivnim razmišljanjem o njemu dajem sve veću moć nad svojim vremenom, koje sada već dvostruko gubim.

Zbog situacije koja je prošla sada gubim i vrijeme u kojem sam slobodna raditi što želim, ali sam dozvolila da me svakodnevne tričarije toliko opterete da mi je najlakše reći da sam umorna, nemam energije i odgoditi to za neki drugi dan koji će biti malo manje intenzivan i naporan.

Na taj način pronalazim slabašno opravdanje za vlastitu neaktivnost pitajući se zašto koristim taj jeftini trik i ne mogu se pokrenuti.

I tada mi padne napamet da možda tako bježim od straha da su moje želje teško ostvarive i odgađam rad na njima za neko vrijeme kad više neću tako misliti. Da ću se jednog dana probuditi slobodna od straha da ih nikada neću ostvariti bez da sam išta i pokušala. Vrijeme za koje duboko u sebi znam da neće nikada doći. Neće doći dok ja svoje želje ne odlučim spustiti s oblaka, postaviti ih u ravnopravnu visinu sa sobom, zasukati rukave i uključiti ih u svoju svakodnevicu.

Često o stvarima koje želimo razmišljamo s određene distance. To su one neke stvari od kojih se udaljujemo kao da ćemo ih na taj način zaštititi od ratoborne svakodnevnice i života koji melje sve pred sobom, a kamoli ne tamo neku krhku želju.

Pitanje je: zašto su nam bliže one stvari koje ne želimo, od onih koje su zapravo predmet naše želje?

Nekako izgleda da su nam problemi uvijek na raspolaganju. Želje promatramo iz velike daljine i ne možemo se s njima saživjeti. Što god učinili strah nas je da ćemo ih nekako oštetiti. Radije ostajemo u lošem društvu problema i svega onoga iz čega bismo silno željeli naći izlaz, ali to loše društvo kao da je baš stvoreno za nas. Istovremeno visoko na rukama držimo naše želje strahujući da ne dotaknu hladno tlo života.

Možda je vrijeme da se upitamo kako raspoređujemo svoje gorivo u životu?

Za što palimo motore?

Gdje odlazi naša energija?

Koliko smo spremni gorjeti za ono što moramo, a koliko za ono što želimo?

Nije neobično da nemamo energije, ni vremena. I gubitak onog preostalog koje imamo nakon što obavimo svakodnevna potraživanja života opravdat ćemo umorom i iscrpljenošću.

Pitanje je samo prema čemu ćemo usmjeriti svoju svjetlost. To je ono što možemo birati. Vidimo li da oko našeg svjetla neprestano leti muha koja nas izluđuje, jedino što ćemo morati napraviti jest da ga ugasimo.

Neku večer sam se baš prije spavanja susrela s muhom koja me izludila. Nisam je mogla istjerati iz sobe sve dok u jednom trenutku nisam ugasila svjetlo. Ona je tada takoreći doslovno nestala. Pomislila sam: ah, kad bi sve u životu bilo tako jednostavno. Da sve ono što ne želim nestane samo zato jer sam ugasila svjetlo.

A onda shvatim da to zapravo i jest tako. Naravno da mnoge  negativne stvari u našem životu neće nestati, ali može nestati naš angažman oko njih. Možemo ih ostaviti u potpunom mraku.  Muha će otići prema novom svjetlu, tako je jednostavno. Kao i one stvari u životu koje nas živciraju, mi smo ti koji ih neprestano osvjetljavamo dajući im moć. O nama ovisi koliko energije ćemo u nešto uložiti, koliko prostora i svjetla dati da bi one živjele.

S druge strane potpuno je ludo što sam iduće jutro vidjela valjda najljepši oblak do sada. Izgledao je poput ogromne ružičaste ptice sa bezbroj plavih pruga. Što sam duže gledala u oblak  shvatila sam da se taj oblak nikad ne bi pretvorio u ovu veličanstvenu pticu da ga u tim trenucima sunce nije počastilo svojim zrakama i poklonilo mu svu pažnju. I ta ružičasta ptica bila bi najobičniji oblak koji bi poput sjene otišao svojim putem.

Svojim svjetlom možemo izmijeniti svoj cijeli život. Stvar je naše odluke i odgovornosti. Budemo li se neprestano borili s muhom koja leti oko naše lampe, naša borba će biti uzaludna dok god ne ugasimo svjetlo. Tako je i u životu.

Mislite li da previše energije i vremena trošite na stvari koje ne želite i da zbog toga pati vrijeme u kojem želite raditi ono što volite – ugasite svjetlo. Okrenite mu smjer. I tada ga ponovno upalite i stvarajte veličanstvene ptice. Preuzmite odgovornost i dokažite sami sebi da ih je moguće stvoriti.

Upalite svjetlo u onom dijelu sebe u kojem ćete stvarati život kakav volite i raditi stvari u kojima uživate. Ove druge će ionako uvijek biti tu i neće odustati od pokušaja da vam kradu pažnju. Dajte im  tek toliko svjetla kako biste ih mogli vidjeti i držati pod kontrolom.

I za onu ružičastu  pticu na nebu koju sam vidjela toga jutra mislila bih da je apsolutno nemoguća –  da je nisam vidjela vlastitim očima i da joj sunce u tim trenucima nije podarilo svu svoju svjetlost.

 

Posted by:33etc

Moje ime je Jana Krišković Baždarić. Imam 35 godina i autorica sam bloga 33 etc. Blog se razvio iz dnevnika dviju mladih žena. Bele i mene. Jedna je stvarna, a druga nije. Nemojte me pitati koja je koja – jer to ne znam ni ja. Na ovom mjestu možete pronaći savjete kako ići naprijed u životu, kako krenuti prema svojim snovima. Sretna Belina priča će vam svakako biti od pomoći na tom putu. Belin i svoj dnevnik volim nazivati chick lit self helpom – ženskom literaturom sa začinom samopomoćnice. Bela juri prema svojim snovima, a što reći o meni? Najjednostavnije – ja sam ona koja uvijek nešto propitkuje. Otkad znam za sebe. Ona koja paralelno čita više knjiga i traga za odgovorima. Mogu vam reći – knjige su ih prepune. Otud se razvio i Bookhelp – moj mali projekt u kojem istražujem kada i na koji način vam neka knjiga može pomoći. Ponekad im se prepustite i vjerujte onima koji su promišljali o sličnim stvarima kao i vi. Uštedjet ćete na vremenu ako su došli do nekih odgovora prije vas. Mislim da se tako pojavila i Bela – kao odgovor na neka moja pitanja. Moj uspjeh je već u tome što se još uvijek pitam tko je izmišljeni lik u cijeloj ovoj priči – ona ili ja. Naposlijetku, nije ni važno – putujemo zajedno, a odgovor na ovo pitanje doći će kad budemo spremne. Putujte s nama. Čitajte. Propitkujte. Tražite odgovore. Živite život. Makar udvoje – sigurna sam da vas je najmanje toliko 🙂

4 replies on “Nemaš energije? Potraži je na mjestu prema kojem šalješ svoje svjetlo

    1. I meni. I koliko samo uzalud vremena potrošila na to razmišljanje. Shvatila sam da od tog razmišljanja, propitkivanja i da sam bar ovo ili ono nema ništa jer vrijeme ne možemo vratiti i velike su šanse da se nećemo opet naći u identičnoj situaciji (s istom osobom i pod istim okolnostima). Možemo samo naučiti se nositi s takvim situacijama i reći sebi da smo napravili najbolje što smo mogli u datom trenutku i pustiti to iza sebe.

      Liked by 1 person

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s