Jutarnji blogging srijedom

Hoćeš da idemo u New York? Pt.3

„Želiš li da prođemo Bruklinskim mostom?“ – zadnjim atomima snage Miro pokušava izvući maksimum iz dana koji je dosegnut već prije nekoliko sati, a traje toliko dugo da počinjem imati rupe u kratkoročnoj memoriji.

„Daaa!!!“ – pretvaram se da ću izdržati do tamo. Na Bruklinskom mostu ja spavam kao top, a čini mi se da je u trenutku zastoja na mostu i Miro malo pridrijemao za volanom, ali pravit ću se da možda nije bilo tako. Pogađate, od Bruklinskog mosta nisam vidjela ništa osim da sam vozeći se njime dobro odspavala.

The essentials-

Drugo jutro se vozimo podzemnom željeznicom ponovno do Times Squarea. Promatram ljude u podzemnoj i pronalazim neku ljepotu u onome što mnogi gledaju s kritikom, pa čak i porugom. Ne možeš izbrojati koliko se ljudi  vozi podzemnom željeznicom, jedva da svi i stanu, nitko nema prostora za sebe onoliko koliko bi mu trebalo, a opet u svakom od njih pronalazim individue koje u ovom dijelu Svemira imaju sebe upravo onakve kakvi jesu. Nosili jednu cipelu, ili dvije, vozili se u kanotjerici usred ljute njujorške zime, ili pjevali iz sveg glasa usred vlaka – nije ih briga hoće li ih netko čudno pogledati. A vjerujte mi, nitko ni neće. Jednostavno ih i apsolutno nije briga. Pitam se kako je moguće da u ovom prenapučenom, višemilijunskom gradu svatko ima mjesta da izgradi svoj Svemir. Koji se nekome može svidjeti, a nekome ne. Jedan dečko pleše break dance na sredini vlaka. Nitko ga ne gleda. Tip koji sjedi ispred njega čita knjigu bez naznake da ga je breakdancer u tome imalo dekoncentrirao.

Potpuna nezainteresiranost koja ovdje odiše nečime što se meni jako sviđa. Live and let live!

Sip. Laugh. And...

Ok, možda zbog toga što ja baš i nisam neki mediteranski tip koji bi pola dana sjedio na piazzi, glasno pričao i sa Luigijem se preko trga dovikivao iz trattorije u trattoriju.

Zamislim hrvatski autobus i  performans koji bi izvodila npr. neka gospođa koja pjeva. O toj senzaciji bi se pričalo danima, a lokalni tisak bi to popratio, pa barem fotkom i komentarom na Facebooku, ili Instagramu.

Strašno me opterećuje mentalitet naših ljudi koji je poput skenera, ne promakne mu ništa, pogotovo ono loše i bez komentara propušta samo one koji odgovaraju tvorničkim postavkama koje odišu prosječnošću i neupečatljivošću – sinonimima za „normalno“.

Lutamo Times Squareom, penjemo se na Empire State Building, pijemo litarsku kavu i jurimo ulicama. Jedemo debele palačinke i voćnu salatu. U hodu se  izmijenjuju ulice i blokovi i s vremena na vrijeme ne razlikujete više ništa i zahvaljujete na promatračnicama u visinama njujorških nebodera kako biste s vremena na vrijeme mogli pobjeći iz šume nebodera, popesti se na stablo i uživati u pogledu. Put nas nanese na moj apsolutni njujorški favorit, komadić raja između pete i šeste avenije – Bryant Park.

start

Naručujem najveći i najšareniji muffin u maloj i šarmantnoj slastičarnici u parku. Muffin ne valja ništa, ali barem je fotogeničan pa ga ovjekovječim jednom fotkom.

Food, Fun, Friends

Tih dana posjetili smo sve klasične nujorške znamenitosti i ovoga puta bili pravi pravcati turisti. Nismo slijedili upute kako se ponašati kao putnik, a ne turist i druge fancy savjete, jer zašto ne bih uživala u Rockfeller centru, napravila 100 fotki sa Top of the Rock-a, obilazila Kip slobode, poznate njujorške robne kuće, Guggenheim, Metropolitan i ostale muzeje? Bez obzira što smo posjećivali baš one znamenitosti koje slove za one koje biraju neinventivni turisti, ja sam između ostalog došla u New York kako bih otkrila ima li šanse da se moja zaljubljenost, onaj crash prema tom gradu pretvori možda u ljubav.

Iako sam ovim putovanjem tek lagano zagrebala njegovom površinom, otkrila sam mnoge male stvari koje su mi rekle velike stvari o tom gradu. Neodoljivo mi je mirisao na samoću. U toj pretrpanoj košnici najrazličitijih ljudi u njemu se jasno ocrtava linija samoće.

What goes best with a cup of coffee-

Osvojile su me sve njegove velike nepravilnosti, mane i kontrasti – blještavi sjaj nebodera koji vrijednost broje u milijunskim ciframa i ulica neposredno do njega koja izgleda kao da se nalazite u najzapuštenijem kvartu nekog bezimenog grada.  Ta ljepota puna mana i krhotina. Osjećaj samoće i ujedno velike povezanosti. Osjećaj izgubljenosti u nepreglednim mogućnostima. I naposljetku samo osjećaj mogućnosti. Osjećaj da ćete na svakom uglu naići na novo iznenađenje. Ponekad dosta loše, a ponekad jako dobro. Grad miriše na sve one mogućnosti „između“. One neizgovorene. One nevidljive. One koje možete, a ako želite ćete ih i pronaći.

Mjesto u kojem te različita lica koja susrećeš vode u najudaljenije dijelove svijeta i mjesto na kojem osjećaš da tom svijetu pripadaš.

I da. Rodila se ljubav. Koja traje od tada. I čeka, strpljivo čeka na novi susret  i neku našu novu priču.

Fourth of July

 

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s