Jutarnji blogging srijedom

Hoćeš da idemo u New York? Pt.1

„Hoćeš da idemo u New York?“ – bilo je to pitanje koje nikad neću zaboraviti.

Dok smo Miro i ja sjedili na kauču i planirali kratko putovanje u neki od europskih gradova, ovo neočekivano pitanje ošinulo me poput adrenalinske bombe. Ispred očiju su mi preletjele sve one situacije u kojima sam planirala to putovanje, ali ga uvijek doživljavala nekako dalekim i ne tako lakim za realizaciju. I bez da sam ikad nogom kročila u taj grad, znala sam da me za njega veže neka neobična spona, pa čak i ljubav. Ma koga zavaravam, još bolje od ljubavi – zaljubljenost. Razmišljajući često o tom putovanju koje će se desiti tamo jednog dana često sam se pitala bi li se zaljubljenost pretvorila u ljubav kada bismo se napokon susreli jedan na jedan. New York i ja. Ili bi me jednostavno prošlo, okrenula bih se i otišla ne pamteći ništa više od činjenice da sam tamo bila .

I uz to, kakav klišej!  Kao da nekom kažete da ste zaljubljeni u Georgea Clooneya, ili Clark Gablea. Ok, tko nije?  Jer u neka mjesta, kao i u ljude svi su zaljubljeni otprilike iz istih razloga. Teško je dokazati da vam se kod Georgea sviđa nešto toliko posebno što samo vi vidite. Bez brige – to je nemoguće. Ako vidite vi, vide i svi ostali. Tako je to i s New Yorkom – tim gradom klišejom koji je na neki način zbog tolikih zaljubljenika kod ovih ostalih postao omražen, a zajedno  s njim i svi oni koji ga ludo vole.

Zagreb. Prekrasan dan. Pijem kamilicu na aerodromu. Uz jake zrake sunca koje se probijaju kroz staklo prolazimo kontrolu i dolazimo u štićenu zonu  –  tik smo pred polazak.

Četiri sata kasnije i dalje se premještamo sa stolice na stolicu, po ne znam koji put brstim po policama Duty free shopa gledajući u mutno staklo iza kojeg luđački pada kiša i ne vidi se ništa osim naleta vode po staklenoj površini. Avion čeka da prestane nevrijeme koje je odlučilo raspaliti negdje između našeg ulaska na aerodrom i čekiranja putovnice.

Nekoliko sati kasnije stojimo na frankfurtskom aerodromu suočeni sa spoznajom da je naše kašnjenje od par sati rezultiralo odlaskom aviona za New York, pa smo se u dobroj vjeri predbilježili za novi let u nadi da će naši koferi izabrati isti taj avion i stići s nama na željeno odredište. Nakon što smo pojeli svoje, a moram priznati i tuđe mikro obroke koje nam je za utjehu poslala Lufthansa, napokon se ukrcavamo u golemi Boeing koji stojeći poput grdosije uopće ne odaje dojam malog letećeg autobusa poput aviona koji prelijeću Europom. Od silnog čekanja potpuno sam izgubila pojam o vremenu čak i ovdje u Frankfurtu, a o vremenu o New Yorku i  preračunavanju vremena da uopće ni ne pričam. Znam samo da je moj poziv recepciji hotela koji smo rezervirali u New Yorku malo nezgodno završio, jer recepcionar nije uopće shvatio tko dolazi, kada i zašto kasni.  Kad malo bolje razmislim, bilo bi bolje da ga uopće nisam ni zvala.

Napokon krećemo… uzbuđeno se osvrnem oko sebe i sretno uzdahnem dok se ispred nas smješta bračni par. Po prvi put nemam potrebu vaditi knjigu, slušalice i sve one dodatke koji ti prikraćuju vrijeme, jer ja želim uživati u svakom ovom trenutku.

Dva sata kasnije uživamo u istom, identičnom trenutku. Sjedimo u avionu koji već dva sata kruži aerodromom dok ga nekim prskalicama pokušavaju odlediti od snijega koji neumorno pada. Imam osjećaj da ovaj dan traje 48 sati. Najmanje. A kraj mu nije ni blizu. Kad dođemo u Ameriku, još ćemo mu dodati 6 sati, a ne znam hoću li se moći nositi s tim rekordom.

Izgleda da krećemo. Trenutak koji neću nikada zaboraviti. Uzlijetanje i to ne bilo kakvo. Ono prema New Yorku.

Iz kratkog sna probudi me neki prigušeni ton ljutnje. Pogled mi zarobi neobična scena. Miro u čijem krilu leži gospodin sa sjedala ispred. Bio je toliko slobodan sjedalo pomaknuti  u ležeći položaj do one točke u kojoj osobi iza njega izravno ne oštećuje vitalne organe, a sudeći prema stjuardesi milozvučnog glasa,  to je sasvim normalno i u skladu s pravilima tvrtke. Putnik se smije ispružiti onoliko koliko mu to njegovo sjedalo dozvoli. Hm.

JFK. Sletjeli smo. Iako na aerodrom koji nije bio predviđen za slijetanje. Ne znam koji je bio razlog te promjene, a ni ne zanima me iskreno. Ono što me više brine jest to što smo stigli u 1:30 ujutro, a trebali smo stići u 16:00 sati – jučer. Ne znam kako će se onaj gospodin sa recepcije ponijeti prema toj činjenici. Na ulazu u Obećanu zemlju nema doslovno nikoga osim putnika iz našega aviona. Svi izgledamo toliko izmučeni kao da su nas netom oslobodili iz otetog aviona. Za Grad koji nikada ne spava, atmosfera je prilično uspavana.

Red za ulazak. Provjere. Pitanja. Tko ste vi? Gdje idete? Zašto idete? Zašto ste došli? Zašto ćete otići? (posljednje pitanje nije žalosnog predznaka, već žele provjeriti imate li razlog vratiti se u svoju zemlju, jer ako razlog nije dovoljno dobar – postoji šansa da je ovo zadnji put da vas vide, a vi ste i dalje u njihovoj zemlji).  Da, ta nezgodna situacija.

Približavam se šalteru dok Miro gospođi na šalteru revno odgovara na sva gore postavljena pitanja. Razgovarajući sa simpatičnom  Afroamerikankom uočim da ona iznenada približava svoju glavu njegovom uhu i govori mu nešto gledajući pritom u mene.

Nakon što su se uvjerili da nažalost nismo u mogućnosti ostati duže od 8 dana, pogledam Mira i upitam ga: Zašto ti je službenica sa šaltera šaptala na uho i gledala u mene?

Pitala me zašto smo tu, pa sam joj rekao da smo došli proslaviti zaruke. Savjetovala mi je da kupim bocu dobrog šampanjca i unajmim kočiju u Central parku. Ali, da uzmemo i deku i da bi bilo bolje da smo došli na proljeće, na što sam joj ja rekao da znam, ali da se s tobom čovjek teško može dogovarati.

Smrznutog pogleda nastavljam prema izlazu. Oni ljudi iz aviona jednostavno su nestali. Imam osjećaj da smo sami na izlazu, čak ne vidim ni jedan žuti taxi. Grad je valjda večeras zaspao. Baš tu jednu večer kad smo mi odlučili doći. Nesnosno je hladno i nemamo pojma kako ćemo doći do hotela. Miro prevrće neku kartu po rukama, a meni se učini da u daljini vidim svjetla. Ona koja sam tako dugo željela vidjeti. Ona koja su mi u sekundi popravila raspoloženje i vratila leptiriće tamo gdje im je mjesto – u moj trbuh. Hladno mi je i spava mi se, ali osjećam se opet zaljubljeno. U međuvremenu Miro razgovara s nekim ljudima koji tvrde da imaju taxi. Tek po ulasku u automobil, ozbiljno se upitam sjedimo li zaista u taxiju.

 

One comment

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s