Nedavno sam pročitala Hygge – Danski recept za sretan život i počela razmišljati o ritualima koji bi nam život trebali učiniti ljepšim, ugodnijim i toplijim. Što sam više držala tu toplu knjižnicu u ruci čije čitanje već stvara ugođaj pravog hyggea, razmišljanje me odvelo daleko od Danske i zaustavilo ovdje, u našoj Hrvatskoj. Počela sam razmišljati bismo li i mi, Hrvati, mogli usvojiti hygge način života. Osim virtualne stvarnosti Facebooka, Instagrama i inih virtualnih družionica na kojima sve češće uočavam fotografije koje na neki način odišu hyggejem – šalice toplog čaja okružene vunenim rukavicama, čisti radni stolovi na kojima odmaraju knjige okružene tulipanima, tanjur s kolačićima i kavom na nemarno razbacanoj bijeloj plahti na krevetu, znamo li mi zaista uživati u vizualnosti koju stvaramo i kojom se predstavljamo drugima? Je li to uistinu naš način života, ili se izvan okvira tih slika zapravo kriju naši pravi rituali, naš pravi život?

Zamislila sam se pred nekoliko danskih ritualnih zakona i pokušala ih uklopiti u našu stvarnost.

Pristutnost – Budite ovdje, sada. Isključite telefone.

Dok Danci očigledno uživaju u zajedništvu, razgovoru i prisutnosti u trenutku, pretpostavljam da četvero od šestero ljudi u ekipi ne skrola po Facebooku dok provode zajedničku večer. A što je s nama? Ionako se rijetko družimo, a i onda kada se uspijemo nekako okupiti, mobiteli svijetle poput neonskih reklama na stolu, moramo provjeriti newsfeed svakih 10 minuta i umjesto da uživamo u toplini zajedničkog vremena pokušavamo se sakriti iza svjetlećih zaslona ne dozvoljavajući nikome da nam se dovoljno približi, odstranjujući svaku mogućnost stvaranja međusobne prisnosti.

Poruke koje odašiljemo svojim govorom tijela dobile su novi entry – skrolanje pametnim telefonom. Poruka? Tu sam, ali zapravo nisam. Ne približavaj se previše i ne ulazi u privatni prostor između mene i mog telefona! I nije baš neki hygge!

Sklad – Nije riječ o nadmetanju. Već nam se sviđate. Nema potrebe razmetati se svojim postignućima.

Ono što u našim druženjima uočavam više od međusobnog nadmetanja jest njegovanje nekog čudnovatog bondinga – neprestano kukanje i dijeljenje vlastitih nezadovoljstava za koja mislimo da nas nekom čarolijom spajaju. Visoki stupanj nezadovoljstva kao da nas je istrenirao da se neprestano žalimo i iako možda trenutno ni nemamo neki konkretan razlog, na sve na što se naš sugovornik požali, mi solidarno pristanemo biti ravnopravnim sudionikom. Ne moramo se čak žaliti niti na privatne probleme, možemo razgovarati o lošoj situaciji u zemlji, ili se dotaknuti  neke osobe (po prirodi stvari odsutnoj na druženju) po kojoj ćemo verbalno mlatiti satima. Jednostavno osjećamo da smo solidarni ako pristanemo sudjelovati u onoj da nam je svima loše. Onaj koji se ne uklapa u takvu vrstu razgovora, odmah iskače sa svojim avangardnim i napuhanim stavom, jer tko je sad taj kojemu je dobro dok je svima nama loše? Taj je definitivno tema za drugi susret, nadajući se da ga na njemu neće biti.

Jer, nas spajaju razgovori o nezadovoljstvu na poslu, o lošim kolegama, još lošijim šefovima, manjku novaca, vremena, zdravlja i svega za što se možemo dosjetiti da bi moglo biti loše. Kimanje glavom u znaku dubokog razumijevanja u nama stvara osjećaj potpunog hyggea i topline druženja.

Sve dok ne sjednemo u auto. A onda tek nastupa pravi hygge:  Jesi vidio kakva je njima situacija? Nama je još dobro. Ne znam kako to izdržavaju! Trebamo biti sretni što nam je ovako kako je! Ne daj Bože da nam se dogodi što i njima!

Utješeni gorom situacijom kod drugih spokojno odlazimo kući veseleći se novom susretu.

Više od svakog nadmetanja koje Danci ne vole, Hrvati uživaju slušati o tuđim nevoljama, tek nakratko se s njima solidarizirati kako bi na koncu osjetili zadovoljstvo što postoje neki kojima je i gore nego njima. Konzumiraju to poput slow fooda, strpljivo i s pravom dozom apetita i skrivene pohlepe.

Primirje – Bez drame! O politici ćemo neki drugi dan!

Zamislite Dance koji se sastanu, okupe se oko vatrice držeći čaj rukama omotanim onim istim vunenim rukavicama koje viđate na Facebooku i Instagramu kako spokojno pregovaraju o namirnicama koje su donijeli kako bi tu večer zajedno napravili nekoliko vrsta džemova od različitog voća. Ljudi to valjda zaista tamo rade! Možete li to zamisliti? I još da se ne dotaknu teških tema, a kamoli politike. Neće politika u njihovu kuću dok se radi džem i ispijaju mirisni čajevi.

A mi? Okupljeni oko roštilja, bolje reći rastavljeni od roštilja koji nam služi kao tampon zona između onih koji vrteći meso žustro polemiziraju o politici i onih koji pripremajući salatu od pomidora, krastavaca i paprike slabašnim glasom pokušavaju intervenirati na smirivanje potencijalnih sukoba oko roštiljske vatre. Tek nakratko, spašava nas blaženstvo ćevapa i pljeskavica u kojem pohlepno uživaju skoro zaraćene strane, a rezači salate odahnu u  ovom neprocjenjivom hygge trenutku koji traje koliko i zadnji ćevap u zdjeli.

Spasi nas na kraju ono što nas sve više rastavlja. One neonske reklame na stolu koje su uhvatile bezbroj fotografija s nadopisanim čarobnim hashtagovima na profilima naših društvenih mreža.

Fotografije koje su nekada služile kao uspomene koje ćemo prelistavati u našim domovima mameći nam osmjeh na lice, danas služe kako bismo dokumentirali svaki naš susret pokušavajući izazvati zavist kod drugih. Na kraju, ostaje samo priznanje samom sebi koliko smo osjetili taj hashtag koji stoji iznad naše fotografije i je li bitnija istina onoga koji ga gleda ili onoga koji ga je proživio.

I nije li možda vrijeme da spremimo mobitel u torbu i uz smijeh zamješamo taj džem u zdjeli, dozvolimo  druženjima da nas napokon počnu spajati, a ne razdvajati?

Nije li vrijeme da ubacimo  malo hyggea u svoj život? Barem polovicu od onog koji vrijedno gradimo  na svom Facebook profilu!

 

Posted by:33etc

Moje ime je Jana Krišković Baždarić. Imam 35 godina i autorica sam bloga 33 etc. Blog se razvio iz dnevnika dviju mladih žena. Bele i mene. Jedna je stvarna, a druga nije. Nemojte me pitati koja je koja – jer to ne znam ni ja. Na ovom mjestu možete pronaći savjete kako ići naprijed u životu, kako krenuti prema svojim snovima. Sretna Belina priča će vam svakako biti od pomoći na tom putu. Belin i svoj dnevnik volim nazivati chick lit self helpom – ženskom literaturom sa začinom samopomoćnice. Bela juri prema svojim snovima, a što reći o meni? Najjednostavnije – ja sam ona koja uvijek nešto propitkuje. Otkad znam za sebe. Ona koja paralelno čita više knjiga i traga za odgovorima. Mogu vam reći – knjige su ih prepune. Otud se razvio i Bookhelp – moj mali projekt u kojem istražujem kada i na koji način vam neka knjiga može pomoći. Ponekad im se prepustite i vjerujte onima koji su promišljali o sličnim stvarima kao i vi. Uštedjet ćete na vremenu ako su došli do nekih odgovora prije vas. Mislim da se tako pojavila i Bela – kao odgovor na neka moja pitanja. Moj uspjeh je već u tome što se još uvijek pitam tko je izmišljeni lik u cijeloj ovoj priči – ona ili ja. Naposlijetku, nije ni važno – putujemo zajedno, a odgovor na ovo pitanje doći će kad budemo spremne. Putujte s nama. Čitajte. Propitkujte. Tražite odgovore. Živite život. Makar udvoje – sigurna sam da vas je najmanje toliko 🙂

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s