Razmišljanja

Jesu li i tvoje želje tek dobar “accessory”?

Koliko sam puta čula nešto poput:  Eh, kad bih imala više vremena, novaca – gdje bi mi kraj bio?

Ništa rjeđe  čujem i:  Da imam drugačije uvjete života, da sam mlađa, da sam zdravija… da sam ovo, da sam ono….- a onda ja u sebi nastavim: Da si ti ovo, ili ono – opet ništa  ne bi bilo od tebe.

Okrutno, možda, ali iskreno. Uvijek me fascinirala činjenica koliko ljudi mogu biti maštoviti u traženju opravdanja za svoj nerad, nepokušaje, netrud, a s druge strane ta ista  mašta im redovito zakaže kad bi se trebali pokrenuti, potruditi i pomaknuti svoju guzicu s mjesta na kojem upravo sjedi.

I samoj mi ponekad one antologijske rečenice koje počinju sa Da sam…. ili Kad bi… prelete preko usana, ali uspjela sam se natjerati da razmišljam drugačije. Uspjela sam sjesti sama sa sobom, otvoreno porazgovarati (isto tako sama sa sobom) jer sam se u jednom trenutku jako prestrašila da će većina mojih razgovora na kavama u dogledno vrijeme  biti prepuna omraženih rečenica navedenih u prvom ulomku. Što sam više razmišljala o onome tko sam, što želim, kuda želim ići i naposljetku stići, došla sam do nekih zanimljivih zaključaka.

Znate li koliko je teško odgovoriti na pitanje  Što želiš? Pokušajte si ga postaviti. Hajde!

Osim onoga Želim kupiti auto, stan, vikendicu, otići na putovanje koje sam uvijek želio/la i sličnih stvari, što vam drugo preostaje? Postoje li iznad ovih i neke druge želje? Jeste li se i koliko puta zapitali: Što želim biti? Kako želim živjeti? I koliko često razmišljate o kojim željama? Razgovarajući s ljudima i gledajući oko sebe –o ovim drugima  iznenađujuće malo.

Suočila sam se sa spoznajom da ljudi ne znaju što žele.

Istovremeno, svi su redom nezadovoljni s onime što jesu, ili gdje se trenutno nalaze. Dan danas teško razumijem tu činjenicu. Kad  počnem ispitivati: A što bi želio raditi? Gdje se vidiš? Kako bi voliko da ti život izgleda?, redoviti odgovori su: Šta to ima sad veze, ionako tako ne može biti, glupo je uopće o tome razmišljati, a kad tvrdoglavo inzistiram na odgovoru shvatim da odgovora nema. Shvatim da je odgovor: Ne znam. Nisam o tome razmišljao.

Razmišlja se o autima, stanovima i putovanjima, razmišlja se o svemu onome što bi nam moglo poslužiti kao dobar bijeg i predstaviti svjetlu stranu nas i našeg života. Razmišlja se o životnim accessoriesima – najčešće kako bismo sebi i drugima pokušali dokazati da smo se ostvarili i živimo sretnim i uspješnim životom.

S druge strane – o onome što smo zapravo mi, što želimo biti u svom životu, kako živjeti i što raditi – ne razmišlja se uopće. Zašto je tome tako? Osim one izlizane isprike da živimo u materijalnom svijetu, mislim da većina ljudi gaji lažnu predodžbu o tome da si želje iz kategorije materijalne sfere može ostvariti. Za njihovo ostvarenje postoji instrument, a zove se novac. Nevažno hoće li biti vaš ili od banke. Nevažno radi li se o iluziji sreće i kupljenim željama – postoji određeni dojam da su ostvarive.

Nesvjesno u glavi kategoriziramo moguće od nemogućega, a iz nekog razloga želje koje se tiču isključivo nas kao osobe svrstali smo u kategoriju nemogućih.

Toliko nemogućih da više ni sebi ne znamo dati odgovor o tome koje su.

Znamo što ne želimo, ali istovremeno ne znamo što želimo! Ludo, ako se mene pita.

Osim u slučaju da želite biti princeza, lik iz Zvjezdanih staza ili pilot u 90. godini, postoji relativno dobra šansa da ostvarite ono što želite. Za početak je dovoljno upitati se tek Što je TO što želim? Ako mi do sada niste povjerovali, uočit ćete koliko teško ćete na to pitanje sami sebi odgovoriti.

Smatram da je u procesu samoostvarenja najteži početak. Kao i u gomili drugih stvari, najteže je slomiti blokadu u glavi nametnutu dijelom od nas samih, a dijelom od okoline. Iznenađujuće koliko sami teško možemo povjerovati da nam se može ostvariti to što želimo. U tome se i krije ona iznenađujuća činjenica da velika većina ljudi ne zna što želi.

Uzalud je razmišljati o nečemu za što smo sigurni da je nemoguće. I tu svaka priča prestaje.

Ili, možda ne?

Istina je da priča  tu tek počinje.

Velika većina ljudi cijeli se život skriva iza pokušaja da vanjskim manifestacijama svoj život učini smislenim. Jedno nadomješta drugim, treće četvrtim. I tako unedogled. Naučeni smo živjeti obrnutim procesom od onog prirodnog. Naučeni smo živjeti izvana prema unutra umjesto obrnuto. Ta moćna sila vanjskog preuzima svu našu energiju, koncetraciju i vrijeme i udaljava nas od samih sebe toliko da se na kraju plašimo sebi vratiti. Plašimo se postaviti si najobičnije pitanje na koje  svaki klinac u parku zna odgovor: Što želiš?

Plašimo se suočavanja jedan na jedan –  ja i ja. Ogoljeni, bez gomile životnih dodataka iza kojih se skrivamo. Što ćemo vidjeti, koga ćemo tu zateći? Hoćemo li uopće prepoznati tu osobu koja sjedi nasuprot nas? Jesmo li to više uopće mi? I za kraj – tko smo to mi?

Ovo bi mogao biti jedan od najtežih, ali ujedno i najljepših susreta u vašem životu. Nemojte ga propustiti, kao ni čarobno putovanje koje će nakon njega uslijediti.

 

8 comments

  1. …Da, vrlo je teško odgovoriti na ta pitanja, a jedan od razloga zašto smo svi tako lijeni i općenito neaktivni, je u činjenici da živimo u kriminalnom i sebičnom društvu gdje svatko gleda svoj osobni probitak, a tu smo svi u banani. Jer ako te to isto društvo odmalena uči, bolje rečeno programira da u svakom dijelu života moraš obaviti određene stvari (završiti školu, faks, zaposliti se, imati obitelj, raditi do penzije itd.) i ako to ne napraviš i ne tim redoslijedom, ti si za društvo mrtav, klošar, ne postojiš. S time se ja borim cijeli život, jer ono kako ja razmišljam i radim ne slaže se uvijek s društvom i okolinom u kojoj živim, počevši od svojih roditelja, rodbine itd. Tako da sam siguran da je većina ljudi lijena da se uhvati u koštac sa svojim problemima upravo zato jer im je to isto društvo cijeli život “solilo pamet” o tome što je ispravno, a što nije, i kako stvari treba raditi, da su u određenom trenutku života odustali od svega, od svojih snova, želja i vizija. Zatvorili smo se u svoje čahure i molimo Boga da nas nitko ne dira. Osobno, i ja sam odustao od mnogih svojih želja kao rezultat neprijateljski naklonjenog društva i loših životnih situacija (za neke je krivo vrijeme i drugi ljudi, za neke sam si sam kriv)…

    Završiti ću s tekstom iz jedne Metallica-ine pjesme:
    “Doesn’t matter what you see
    Or into it what you read
    You can do it your own way
    If it’s done just how I say”

    Like

    1. Društvo je uvijek neprijateljski naklonjeno, zato se ne treba na njega obraćati pažnju. Uvijek ima dušebrižnika koji misle da bolje od nas znaju što trebamo napraviti.

      Liked by 1 person

    1. Hvala Dunja! Slažem se s tobom. Kad se svlada prvi korak to najčešće znači i da se počinju otvarati vrata za koja nismo ni znali da postoje…:)

      Liked by 2 people

  2. Odličan tekst! Pogodila si u samu srž. Ljudi uvijek traže izgovore za svoje neuspjehe, a razlog su najčešće oni sami. Ili ne znaju što žele, ili se boje pokrenuti, a mnogima zapravo i paše biti tamo gdje jesu..u zoni ugode ali uživaju u kukanju kako ništa ne valja. Ono što sam uočila je da ljudi koji znaju što žele i imaju viziju o tome kako žele da im život izgleda, obično i ostvare svoje želje. I ništa ih u tome ne može spriječiti jer su fokusirani na svoj cilj, a ne na okolinu i isprazne izgovore.

    Liked by 2 people

    1. Hvala Ivana 😊🌸 sve si rekla. To je slika stvarnosti oko nas. Mene i dalje fascinira vrijedno uzgajano i odrzavano nezadovoljstvo i osjecaj ugroze pri samoj pomisli od pomaka i promjene kod mnogih.. 😘

      Liked by 1 person

  3. Nemam što dodati, Ivana je rekla sve što mislim 😀 Osobno, primjetila sam da je zapravo jako velik postotak ljudi koji ne znaju što je to što žele, a nezadovoljni su onim gdje jesu i što imaju i sve što rade je da kukaju. S druge strane ni ne moraju znati… Znaš onu pjesmu od Baz Luhrmanna – everybody’s free to wear sunscreen? Ima tamo jedan stih, ide ovako:
    The most interesting people I know didn’t know at 22 what they wanted to do with their lives. Some of the most interesting 40-year-olds I know still don’t.
    Ima istine u tome, Nije toliko ni tragično ako zaista ne znamo što želimo, bitnije je naučiti biti zahvalan, razviti sposobnost življenja u sadašnjem trenutku. Prihvatiti sebe i život onakav kakav jest. ❤

    Liked by 1 person

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s