Razmišljanja

Superheroji –prekidač za srce

Nemali broj ruku proteklih je dana pisao o vatrogascima koji su nadljudskim snagama gasili vatru na splitskom području. I neumorno gase i u ovom trenutku. Gdje god se okreneš nailaziš na fotografije vatrene stihije i vatrogasaca koji spavaju po cesti, kamionima, zgarištima.  Još jednom dogodilo se nešto što je ujedinilo srca. Ovoga puta zlo je ponovno od ljudi napravilo superheroje. A naše srce nekako je jače zatitralo.

To me navelo na razmišljanje… niste li i vi ovih dana gledajući te slike osjetili neki snažniji pritisak oko srca? Katastrofa koja je zamalo poprimila nepopravljive razmjere i koja još u ovom trenutku nije zaustavljena izvukla je iz čovjeka ono najbolje. Čovjek je postao ono što on duboko u sebi zapravo i jest. Supermoćan. Vođen srcem. Heroj. Njegovo srce je udahnulo. Kad bi se vatra mogla gasiti vatrom,  mogli bismo reći da su vatrenu stihiju vatrogasci gasili samom vatrom svoga srca. A mi smo to osjetili.  Oči i razum nam još stignu zavarati, ali srce beskompromisno odbacuje prijevaru. Kada srce osjeti iskrenost i život, ono reagira. Ono se budi. Ovih dana ponovno smo se svi malo probudili. S jedne strane panično gledajući  vatru i goleme razmjere požara, a s druge strane  njih – vatrogasce. Vatrogasce koji su u nama probudili nagon za životom. Koji su svojim primjerom potakli mnoge da bezglavo odjure gasiti požar. Braniti život svojim tijelom. Svime i jedinim što imaju.

Prateći reakacije golemog broja ljudi na sve što se događa u Dalmaciji ovih dana nailazim na napise da zlo ujedinjava ljude, da smo tada svi kao jedno. Borimo se kao jedan. Rekla bih ipak da nas ujedinjava dobro. U ovakvim situacijama, koje su nažalost uvijek korak do smrti, korak do katastrofe budi se dobro u čovjeku.

Dobro koje je zaraznije od bilo kojeg zla.

Dobro koje je zakopano duboko u čovjeku i pomno skrivano od drugih da bismo se mogli  održavati na životu.

 Da nas ne iskoriste.

Dobro koje uglavnom ne vidimo.

 Dobro u koje smo prestali vjerovati.

A, onda se pojavi. Iznenada. Neočekivano. U grupi vatrogasaca. Usred vatrenog ognja. Dobro poput nezaustavljive sile.

Čovjekov prirodni nagon za dobrim uvijek i iznova budi se u ovakvim situacijama. Jednostavno ga preplavljuje. Svjedočili smo tome svi ovih dana. Netko to može nazvati senzacionalizmom, ipak mislim da je onaj ponovno probuđeni osjećaj u srcu prevagnuo nad senzacijom. Vjerujem da je velika većina nas osjetila da nam je netko onaj prekidač pokraj srca ponovno pritisnuo na on. Jednostavno upalio svjetlo, a na nama po tko zna koji put ostaje hocemo li to svjetlo odrzati upaljenim.

Dragi vatrogasci, hvala vam što ovo golemo zlo pobjeđujete svojim velikim dobrom, hvala vam što ste gašenjem ove vatre, ponovno zapalili onu u našem srcu. Hvala vam što se pritisnuli taj prekidač.

I ovaj tekst nikako nije dio senzacionalističkog korištenja trenutka. Ovo je moja prilika da kažem HVALA. Hvala vam na istinskoj dobroti koju nam pokazujete.

 

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s