Kad srce kaže da (ili ne) – hoćeš li ga poslušati?

Poslušajte ga. Dosta smo razumu dali prostora. I uopće, tko je taj? Taj gospodin razum koji nas tjera da prihvaćamo, ili ne prihvaćamo nešto dok nam u prsima nešto škripi?

Razmisli! Stani! Prespavaj!

Zašto?

Da bismo razumu koji je vrijeme uzeo za saveznika dopustili da utiša želje našeg srca? Da nas navodi na put koji je prihvatljiviji drugima nego nama? Jer moramo opravdati svoj nestalan položaj u društvu koji postaje još nestalniji ako slučajno odlučimo drugačije? Jer moramo biti puzla koja svakodnevno glanca svoje rubove da bi se idućeg jutra ponovno glatko uklopila na svoje mjesto? Čiju sliku na taj način činimo čvršćom? I što da odustanemo od tog marljivog glancanja svojih rubova i sljedećeg jutra nas pokušavaju utisnuti, ali jednostavno više nismo puzla koja odgovara tom mjestu na ploči? Tko u cijeloj toj priči gubi? Slika koja je ostala krnja za jednu puzlu, ili mi koji ćemo glancati onako kako mi to želimo i pronaći novo mjesto, ono mjesto gdje se sami želimo položiti?

Istina je da si često ne možemo priuštiti srcu dati primat nad odlukama. To je jednostavno činjenica. I ne trebamo se sada uživljavati u neke utopije da tomu nije tako.

No moramo li baš uvijek odlučivati razumom?

Toliko smo mu  prostora dali da smo si u neko doba čak počeli međusobno savjetovati da i odluke koje se tiču našeg intimnog i emotivnog života prepustimo u ruke tom proračunatom pametnjakoviću. Budući da već dugi niz godina vrlo intenzivno surađujemo s razumom u donošenju (pa skoro svih) svojih odluka, nekako nam je otupio onaj srčani dio.  Potpuno je iščeznuo i u onim beznačajnim odlukama koje su za naš život daleko od presudne važnosti.

Postavlja se pitanje, znamo li uopće više koristiti svoje srce?

Kad smo ga posljednji put isprobali? Jednostavno ga poslušali? Bez obzira što ćemo možda izgubiti, što smo krivo odlučili, što nije profitabilno, što bi nam netko mogao zamjeriti? Bez obzira na sve to, jer u trenutku kad smo odlučili u sebi smo osjetili mir. Nije bilo ni jednog pitanja, grča, samokritike i nismo osjetili ni mrvicu samorazočaranja. Osjetili smo da je to prava odluka i nismo razmišljali o pogubnim posljedicama koje će nas dočekati iza prvog ugla.

Kao npr. možda one da vas više neće htjeti na ulici pozdraviti osoba koja vam je zapravo potpuno nepodnošljiva.

Odlučivanje srcem zahtijeva hrabrost!

Kad otvorenog pogleda prođete pored te osobe vjerojatno ćete se iznenaditi jer je bilo lakše nego što ste mislili. Ionako ste u svojim mislima već sto puta proživjeli taj horor od susreta. Vjerujte, nije moglo biti gore od onoga kako ste to proživljavali u vlastitoj glavi. U mnogo slučajeva je to baš tako.

Biti hrabar ponekad ne zahtjeva ni preveliku hrabrost! Odlučiti srcem u većini slučajeva je jedina zdravorazumska odluka!

Koliko god kontradiktorno to zvučalo.

Nikad nisam voljela savjete koje ne mogu primijeniti. Kao da svi mi ne znamo kako bi bilo odlično kad bismo ovo, ili ono. Ma nemojte? Stvarno?! I onda odlijepite oči od mudrih savjeta i imate osjećaj kao da vas je netko opet lansirao u malo tamno seoce svog skučenog života jer ne možete ništa. Ako promijenite smo jednu stvar, odu i ove ostale kao domino za njom, a vi ostanete sami na zgarištu i čini vam se da u zadnjim trzajima vatre čujete razum koji škrguće: Rekao sam ti…

Ipak, u posljednje vrijeme dala sam si ekskluzivnu priliku odlučiti srcem par puta. I to baš u onim stvarima koje su mi iznimno važne. Stvarima koje volim. Da sam mu dala priliku, razum bi vjerojatno postupio potpuno drukčije, poput računala razmotrivši postotke uspjeha različitih vrsta odluka dok na kraju ne bi došao do odluke koja ima najveći postotak prolaznosti. Naposljetku, javio bi mi rezultate svoga istraživanja a ja bih ga poslušala uz onu tihu konstataciju: Ma da, tako je valjda najpametnije.

Ovoga puta dala sam srcu prednost. Zašto? Jer sam osjetila da je tako najispravnije. Ako je odlučilo krivo znači da nije ni bilo za mene. Ako sam se ja nakon te odluke osjećala toliko spokojno, a ona se pokazala krivom znači da moram tražiti dalje, neku novu priliku.

Tada se pojavilo pitanje:

Što je veći uspjeh/neuspjeh?

Odlučiti razumom, dobiti ono što smo htjeli, ali zajedno s tim i srce koje je nesretno?

Odlučiti screm, izgubiti, ali biti u miru sa svojom odlukom?

Neka na ovo pitanje odgovori svatko za sebe.

Ja se u zadnje vrijeme sve više priklanjam ovoj drugoj definiciji (uspjeha).

Možda iz razloga što nemam više baš toliko vremena za krive odluke – one koje ne dolaze iz mog srca već se pogađaju i cjenkaju s razumom dok ja stojim sa strane, donešenu odluku ovjerim, pečatiram i pustim je u promet.

Možda iz razloga što sam napokon pronašla u sebi nešto što iznimno volim. Znate ono – baš volim. Ne ok je, može proć’. Volim. Odlučivanje srcem je jednostavno must do! Potpuno je neozbiljno prepustiti razumu da me svojim kalkulacijama odvede na krivi put.

Možda iz razloga što sam shvatila da je odlučivanje srcem iznimno zreli čin. Opet, koliko god čudno vam to zvučalo!

Savjet: Pokušajte! Stavite srce ponovno u promet. Napravite mali eksperiment i jednu od sljedećih odluka prepustite svom srcu. Ono što garantiram, osjetit ćete da ste slobodni. Odahnut ćete. Osjetit ćete mir.

Rekli ste svoje i otpustili. Ni jedan zaostatak od zašto? možda? a jesam li trebao? a sad je gotovo!  i sl. neće vam kopati po unutrašnjosti. Osjetit ćete se lagano poput pera.

Nije li i to već uspjeh sam po sebi? Možda i najveći? Mogu vam reći da je meni bio.

 

 

Posted by

Moje ime je Jana Krišković Baždarić. Imam 35 godina i autorica sam bloga 33 etc. Blog se razvio iz dnevnika dviju mladih žena. Bele i mene. Jedna je stvarna, a druga nije. Nemojte me pitati koja je koja – jer to ne znam ni ja. Na ovom mjestu možete pronaći savjete kako ići naprijed u životu, kako krenuti prema svojim snovima. Sretna Belina priča će vam svakako biti od pomoći na tom putu. Belin i svoj dnevnik volim nazivati chick lit self helpom – ženskom literaturom sa začinom samopomoćnice. Bela juri prema svojim snovima, a što reći o meni? Najjednostavnije – ja sam ona koja uvijek nešto propitkuje. Otkad znam za sebe. Ona koja paralelno čita više knjiga i traga za odgovorima. Mogu vam reći – knjige su ih prepune. Otud se razvio i Bookhelp – moj mali projekt u kojem istražujem kada i na koji način vam neka knjiga može pomoći. Ponekad im se prepustite i vjerujte onima koji su promišljali o sličnim stvarima kao i vi. Uštedjet ćete na vremenu ako su došli do nekih odgovora prije vas. Mislim da se tako pojavila i Bela – kao odgovor na neka moja pitanja. Moj uspjeh je već u tome što se još uvijek pitam tko je izmišljeni lik u cijeloj ovoj priči – ona ili ja. Naposlijetku, nije ni važno – putujemo zajedno, a odgovor na ovo pitanje doći će kad budemo spremne. Putujte s nama. Čitajte. Propitkujte. Tražite odgovore. Živite život. Makar udvoje – sigurna sam da vas je najmanje toliko 🙂

7 thoughts on “Kad srce kaže da (ili ne) – hoćeš li ga poslušati?

  1. Meni pravo neugodno koliko sam počela odlučivati srcem, odnosno mom razumu 😛 Pa se svako malo obreca na me; Jao, to ti se ne isplati, jao to je tako nelogično, sanjarski, djetinjasto… A onda se sjetim gdje su me sve te godine razumnog odlučivanja dovele pa odmahnem rukom 😀 Vidjet ćemo tko je u pravu, u svakom slučaju želim svaku; eh što nisam, pretvoriti u onu; pokušala sam…

    Liked by 2 people

    1. E, bravo! U pravu si! Razum je ionako postao ravnopravni clan bezlicne mase! Ja sam nekako tek sad krenula… nadam se dobrom zamahu😅😅 Hvala ti!❤❤

      Like

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s