U dolini bučne tišine

Promatram grad u mekano plavim večernjim odbljescima s našeg balkona. Nedostaje bistrine, izgleda kao da je netko stavio mutni filter na panoramu. U zraku je neobičan spokoj, tako poznat za ovaj grad. Neprestano se  čuje buka koja kao da je pristala na to da bude tiha.  Čuje se da se nešto događa, ali nitko ne zna o čemu se radi. U cijeloj toj tihoj buci koja do kraja dana ne kaže ništa važno dan se primakne svome kraju i donese blagoslov tišine. Trenutak u kojem kao da se grad prestane pretvarati i prizna da nema ništa važno za reći. Do sutra ujutro kada će nas opet pokušati prevariti tom svojom čudnom tihom bukom. Zateknem se kako nakon svega što smo doživjeli u New Yorku ponovno slušam tihu buku grada koji me sputava i ponovno mi se vrati onaj osjećaj. Osjećaj u kojem sam nebrojeno puta pokušala utišati tu buku i pobjeći od nje gradeći u sebi neki novi svijet. Svijet koji mi se naposljetku ponudio i u prekratkom roku ostavio zatečenu. Svijet iz kojeg sam se vratila u dolinu svoje bučne tišine koju poput gromova prepadaju moja pitanja jedno za drugim. Svijet koji mi je otvorio svoja vrata i čeka moju objavu da u njega uđem. Da zakoračim. Da razriješim pitanja.

U kutu naše sobe stoje naši neraspremljeni koferi. Koferi koje me je strah otvoriti jer će me u njima dočekati miris novog života. Na stolu spokojno leži moj laptop zatvoren onoga dana kad smo otišli. Laptop u kojem spavaju moji snovi strpljivo kao i svih proteklih godina. Snovi iz kojih sam doletjela prije nekoliko sati u svoj život. Odlučim da ga večeras neću otvarati i iz torbe sa stola izvadim papir pronađen onog jutra u Central Parku nakon lude noći u Lighit noteu. Tu zgužvanu pozivnicu u novi život. Provirim i ponovno pročitam njezin sadržaj: Happy December with Mr. M. Preko mene ponovno prijeđe val uzbuđenja nošen daljinom. Odlučim ga položiti na svoj laptop nadajući se da će njegova moć susresti sa svim snovima koji u njemu spavaju i po ne znam koji put u životu kažem si: Jutro je pametnije od večeri i u zagrljaju te poznate laži odlučim otići na spavanje.

Probudi me zvuk budilice dok mutnim pogledom skeniram sobu. U kutu ponovno ugledam naše kofere i ponovno se prekorim zbog olako shvaćene one jutro je pametnije od večeri dok na satu već vrišti moje sigurno kašnjenje na posao prvi dan nakon godišnjeg odmora. Shvatim da  ću ponovno morati posegnuti za metodom desetominutnog spremanja kako bih u zadnji tren stala na startnu poziciju moje voljene šetnje prema gradu. Pomalo uzbuđena i obuzeta znatiželjom o sadržaju svojih misli tih pola sata spremim se nekim čudom i prije i iza sebe ostavim uspavane Lotara i Iana dok zatvaram vrata tihim poznatim šumom.

Već nekako iz navike vadim slušalice i automatizmom odabirem uvijek isti album za slušanje. Onaj Mr.M-a.  U trenutku pomislim kako je sve ono bio san i umjesto da se uštipnem za ruku kako bih se uvjerila u suprotno, na mobitelu munjevitom brzinom prelistam popis poziva dok ne stignem do onoga spremljenog u 3:52 ujutro prije samo 72 sata. Još uvijek je tu. Kontakt Mr.M-a.  Bjesomučno počnem brisati sve pozive nakon njega da ga sama memorija telefona ne bi brisanjem pospremila u prošlost koja je ostala negdje iza mene.

S Mr. M-om u ušima počne me ponovno opsjedati tisuću pitanja. Kako će izgledati danas moj dan na poslu? Koliko ću još na tom poslu ostati? Hoću li uopće ostati? Kako da odem? Gdje ja to zapravo idem? Pitanja me na kraju toliko izbezume da odlučim izvaditi slušalice iz ušiju i prepustiti se danu koji je tek započeo. Grčevitim traženjem instant rješenja ionako neću ništa postići. Prebacim misli da novu mene i preplavi me uzbuđenje što ću vidjeti Val i prigrliti privilegiju da potrošimo kavu na naše poznato filozofiranje. Jedva čekam da joj sve ispričam!

Ulazim u zgradu. Poznata tišina. Tišina mog života nekada. Danas mi se čini puno glasnija. Puno tiša nego inače. Osjećam se kao tinejđerica koja se iz kluba vratila kući u 5 ujutro i pokušava zaspati. Umorna, ali od zaostale buke u ušima budnija je nego ikada. Kao i ja jutros. Buka doduše ne dolazi iz mojih ušiju nego iz predjela prsnog koša. Nešto unutra lupa i ne prestaje. Uzbuđenje, strah i neopisiv nagon za trčanjem. Pobjeđujem nagon i ulazim u ured. Smiješe mi se poznata lica, a onda ugledam i Val. Prisjetim se kako sam je htjela nazvati iz taxija koji me vozio u Daniel na večeru, prisjetim se svoje crne suknje od tila i kaputa sa metalnim zakovicama. Ipak, nisam joj se nijednom javila, a sad ne mogu dočekati da se zavučemo u naš kafić i da pred njom ispustim dušu.

„Hej ti, pa bilo ti je i vrijeme da se vratiš!“ – Izgovori Val blago podignuvši glavu iznad ekrana svog računala u svom kulerskom stilu, ali uvijek sa prodornom iskrom u pogledu. Obrušim torbu na stol kao i svakoga jutra i strovalim se na stolicu.

„Isuse, Val…“ – pogledam je sva zadihana od pješačenja, a i onog lupanja u prsnom košu od maloprije.

„Što je, jesi dobro?“ – izusti frajerski ni ne sluteći što sve stoji iz moga uzdaha.

„Jesam. Dobro sam. Nisam nikada bila bolje i sad ne znam što da radim s tim. Val… život mi se okrenuo u dva tjedna. Sve se promijenilo. Sve.“ – zazvučim si zabrinuto i osjetim kako me ova poznata okolina u tišini počinje opominjati prijekornim pogledom koji govori više od riječi. Ponovno sam zatočena u svijetu koji ne podnosi promjene, koji odobrava samo ustaljeni red i raspored, koji svako skretanje s puta kažnjava strahom od propasti. Dozvoljava sve, ali zna se što odobrava. Otvara vrata svemu, ali zna se tko je dobrodošao. Ja se više ne osjećam dobrodošlo. Osjećam se poput pobunjenika među svim ovim korektnim i racionalnim ljudima. Odraslim ljudima koji poštuju ovu okolinu sigurnosti i ne ljute je svojim djetinjastim ispadima poput mene. Ne provociraju je svojim nezadovoljstvom. Ne izazivaju je traženjem novih mogućnosti. Ponovno se okrenem prema Val, jedinom preostalom tihom pobunjeniku ovdje i nasmijem se.

„Val, baš si mi nedostajala!“

„Znam. I ti meni. Ajmo u ćumez pa ćeš mi sve ispričati!“ – spremno odbaci papire, zgrabi torbu i krene prema vratima.

Krenem za njom osvrćući se oko sebe još uvijek osjećajući one tihe prijekore na svojim leđima.

Posted by

Moje ime je Jana Krišković Baždarić. Imam 35 godina i autorica sam bloga 33 etc. Blog se razvio iz dnevnika dviju mladih žena. Bele i mene. Jedna je stvarna, a druga nije. Nemojte me pitati koja je koja – jer to ne znam ni ja. Na ovom mjestu možete pronaći savjete kako ići naprijed u životu, kako krenuti prema svojim snovima. Sretna Belina priča će vam svakako biti od pomoći na tom putu. Belin i svoj dnevnik volim nazivati chick lit self helpom – ženskom literaturom sa začinom samopomoćnice. Bela juri prema svojim snovima, a što reći o meni? Najjednostavnije – ja sam ona koja uvijek nešto propitkuje. Otkad znam za sebe. Ona koja paralelno čita više knjiga i traga za odgovorima. Mogu vam reći – knjige su ih prepune. Otud se razvio i Bookhelp – moj mali projekt u kojem istražujem kada i na koji način vam neka knjiga može pomoći. Ponekad im se prepustite i vjerujte onima koji su promišljali o sličnim stvarima kao i vi. Uštedjet ćete na vremenu ako su došli do nekih odgovora prije vas. Mislim da se tako pojavila i Bela – kao odgovor na neka moja pitanja. Moj uspjeh je već u tome što se još uvijek pitam tko je izmišljeni lik u cijeloj ovoj priči – ona ili ja. Naposlijetku, nije ni važno – putujemo zajedno, a odgovor na ovo pitanje doći će kad budemo spremne. Putujte s nama. Čitajte. Propitkujte. Tražite odgovore. Živite život. Makar udvoje – sigurna sam da vas je najmanje toliko 🙂

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s