Deva, lav i jedno janje

„Are, je li on mene zaista pitao da mu budem guest host u emisiji?! – upitam Aretu zureći u  zelenu daljinu Central Parka popraćenu zvukovima Ianova smijeha koji je u pješčaniku počeo stvarati važna međunarodna poznanstva vičući svako malo: hello, i sa tim istim hello odgovarajući na svako pitanje.

„Što si tražila, to si dobila…“ – dobijem odgovor u njenom poznatom ležernom stilu, a ja nastavim gledati kroz kroz zeleno bijele krošnje parka.

U tom trenutku željela sam ostati sjediti na toj klupici i kao u nekom bestežinskom stanju uživati u spoznaji da sam dotakla komadić svoga sna. U ovom trenutku daleko od bilo kakve akcije i plana, bilo kakvih misli što i kako naprijed, u ovom trenutku mira i čiste sreće.

Valjda tako izgleda sreća – pomislim okrenuvši se prema Areti koja je u nekom čudnovatom miru ispijala svoju ogromnu kavu  dok su se Lotar i Ian valjali po travi umrljanoj snijegom. Pogled na njih koji su uz mene stalno, pa i danas, kada sam dotakla rub svog srebrnog mjeseca i pomisao na Mr. M – koji negdje u svom svijetu provodi ovaj dan vrati me u neke davne dane kada sam beskomproisno vjerovala da ćemo se jednom sresti. I jesmo. Baš onako kako sam zamišljala. Baš na onoj razini za koju sam osjećala da će biti ispravna .

Neobično topao zimski dan čije su sunčeve zrake  nježno milovale ostatke kristalnog snijega na zelenim površinama parka natjerao me da pomislim da bih željela da traje vječno, no pogled mi odvuče poznato lice, lice koje mi izgleda kao da sam ga sinoć vidjela. Pogledam Aretu kroz čije sunčane naočale shvatim da je odlučila malo odspavati i drmnem je toliko jako da me u sljedećem trenutku pogodi njen vrisak uzrokovan vrelom kavom koja se prolila po njenom kaputu. Skočim s klupe shvativši da sam ponovno malo pretjerala dok gledam njezin voljeni kaput boje deve obogaćen ogromnom mrljom kave koja pomalo izgleda kao glava velikog lava.

Zauzeta skakanjem oko njezina kaputa s kojeg se lavlja glava boje kave ne prestaje smiješiti bez obzira na sve pokušaje njene eliminacije, shvatim da je mjesto na našoj klupici prekrila neka sjena, a sudeći prema njenom obliku, sasvim sam sigurna da odgovara čovjeku. Izbezumljeno se okrenem i umalo vlastitim licem zapnem za Micheleovo  koji nas je, očito privučen vriskom, primijetio pa u konačnici i došao pozdraviti.

Ovoga puta nježnije, iako i dalje odlučno, povučem Aretu za rukav kako bih je upozorila da svoju histeričnu scenu privede kraju i zadrži ugled fine i zanimljive Europljanke koji je stekla sinoć u Blue Noteu. Da je netko mogao snimiti usporeni okret  njene glave prema Micheleu vjerujem da bi upoznao široku paletu ljudskih emocija u punom sjaju njene ekspresije. U tom naglom okretu uspjela se iz zvijeri pretvoriti u janje u manje od jedne sekunde.  Kad malo bolje razmislim usporene snimke ovako složenih procesa kao što je bio ovaj mogle bi nam otkriti puno toga o prirodi ljudskog ponašanja.

„Koja je slučajnost da se uopće ovako sretnemo?“ – vidno oduševljen vikne Michele, a meni se učini da je njegovo oduševljenje ipak stupanj-dva prejako. Ali, spojivši Aretin nevini stav i njegovo ushićenje uzrokovano našim slučajnim susretom, shvatim da je moj analitički um proveo dobru početnu analizu oko njihove nagle, iako očekivane međusobne naklonosti.

„Bela, čestitam ti na suradnji koju si dogovorila s M.-om. Mislim da će to biti velika stvar! Pogotovo zato što će biti velika podrška našem projektu. Mags će biti oduševljena!“

„Hvala, Michele“ – kažem pomalo sramežljivo pitajući se do kojeg stupnja objave je dogovor između Mr. M-a i mene jučer došao. Nekako mi se čini da svi ostali znaju puno više o našem dogovoru nego ja sama.

„Nema na čemu. Iako sam ga tek jučer upoznao, mislim da je M sjajan momak!“

„Je, je, slažem se, zaista je sjajan!“ – odgovorim zamišljeno pitajući se uopće tko će koga nazvati prvi?

Vratim fokus na Aretu i Michelea kojima očigledno moja pažnja nije bila presušno potrebna i koji su već veselo čavrljali o vrstama kave koje piju i uz moj odbitak njihovog pristojnog poziva na istraživanje daljnjih vrsta uputili se prema obližnjem Starbucksu na novo eksperimentiranje.

Odlučim otpustiti sve brige i pitanja koje je Michele potaknuo svojim dolaskom i vratiti se u onaj trenutak opuštenosti prije ekscesa sa vrelom kavom na kaputu boje deve i dotrčim do Iana kompletno spremna za gradnju snjegovića od ostataka snijega koji sunce danas nemilosrdno topi.


 

„Mislim, zaista se već do sada trebala vratiti! Ili, barem nazvati!“ – uzrujano se okrenem prema Lotaru koji se po običaju potpuno ležerno odnosi prema stvarima koje ja doživljavam kao golemi problem, štoviše katastrofu.

„Najveći uspjeh će biti ako se uoće ne vrati!“ – kroz iskreni smijeh dobaci Lotar, a ja pogledam na hrpu njenih stvari razbacanih po sobi koje bi netko trebao ugurati u kofer i spremiti za naš sutrašnji povratak kući.

Povratak u našu realnost. No, hoće li ona ikada više biti ista? Na trenutak osjetim sitnu dozu straha i neke neobične čežnje za onom sigurnom predvidljivošću u kojoj smo živjeli. Mojim prenatrpanim danima, prekasnim odlascima na spavanje i krađom vlastitog sna zbog silne želje za pisanjem i maglovitih jutra u kojima sam se jedva uspijevala posložiti sama sa sobom i krenuti u novi dan. Potpuno jednak onom prethodnom. Dana sigurnim od ikakvih promjena i ovakvog nepoznatog straha.

Pogledam na sat, a ono što na njemu ugledam utjera mi još veći strah u kosti. Izvan našeg prozora prostire se samo noć popraćena automobilskim sirenama i vječnom bukom njujorške gladi za životom. Po stoti put posegnem za mobitelom na kojem u tom trenutku zasvijetli Aretina poruka. Olakšanje koje sam osjetila naprasno prekine neočekivani sadržaj.

„Ne brini se. Dobro sam. Ma što dobro, bolje nego ikad! I ne brini se zbog mojih razbacanih stvari (znam da te one najviše zabrinjavaju), jer ostat će na tom mjestu još neko vrijeme. Bela, ostajem! Hvala ti što si moju statičnu guzicu dovukla u ovaj grad. A sad se spremi za put. Doći ću na vrijeme da vas pozdravim!“

Očiju prikovanih za poruku pokušam izustiti koje slovo, ali u našoj sobi se i dalje čuju samo daleke automobilske sirene.  Sasvim nijemo dovučem se do Lotara i pružim mu poruku na pregled, a one automobilske sirene na trenutak utiša njegov glasni osmijeh.

„Rekao sam ti da se nemaš oko čega brinuti. Lav je napokon pronašao svoje janje.“ – neočekivano poetično  izusti Lotar hodajući prema koferu rastežući hlače od trenerke. Osjetim sreću, ali i neku neočekivanu prazninu. Prazninu neke neobične boje. Možda baš boje deve, boje njezinog kaputa.

Posted by

Moje ime je Jana Krišković Baždarić. Imam 35 godina i autorica sam bloga 33 etc. Blog se razvio iz dnevnika dviju mladih žena. Bele i mene. Jedna je stvarna, a druga nije. Nemojte me pitati koja je koja – jer to ne znam ni ja. Na ovom mjestu možete pronaći savjete kako ići naprijed u životu, kako krenuti prema svojim snovima. Sretna Belina priča će vam svakako biti od pomoći na tom putu. Belin i svoj dnevnik volim nazivati chick lit self helpom – ženskom literaturom sa začinom samopomoćnice. Bela juri prema svojim snovima, a što reći o meni? Najjednostavnije – ja sam ona koja uvijek nešto propitkuje. Otkad znam za sebe. Ona koja paralelno čita više knjiga i traga za odgovorima. Mogu vam reći – knjige su ih prepune. Otud se razvio i Bookhelp – moj mali projekt u kojem istražujem kada i na koji način vam neka knjiga može pomoći. Ponekad im se prepustite i vjerujte onima koji su promišljali o sličnim stvarima kao i vi. Uštedjet ćete na vremenu ako su došli do nekih odgovora prije vas. Mislim da se tako pojavila i Bela – kao odgovor na neka moja pitanja. Moj uspjeh je već u tome što se još uvijek pitam tko je izmišljeni lik u cijeloj ovoj priči – ona ili ja. Naposlijetku, nije ni važno – putujemo zajedno, a odgovor na ovo pitanje doći će kad budemo spremne. Putujte s nama. Čitajte. Propitkujte. Tražite odgovore. Živite život. Makar udvoje – sigurna sam da vas je najmanje toliko 🙂

2 thoughts on “Deva, lav i jedno janje

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s