Piše: Život

Anatomija jedne želje i ponešto o hrabrosti i strahu

 

Ispred vratiju ostvarivanja želja stoje naši najveći strahovi. Otvorite vrata, pružite svom strahu ruku i uđite. Jer što je strah, nego mi sami? Ispratit ćemo ga jedino budemo li prema njemu blagi. Jer to znači da smo blagi prema samima sebi. Mudrost prepoznavanja trenutka utihnut će sve strahove u nama. Budite strpljivi. Neupjeh nije kraj puta, on je najčešće posljednja stanica prije uspjeha.

Nedavno sam se susrela s osjećajem neodobravanja sebe i nekih svojih odluka. S osjećajem teškog prihvaćanja odluke koju sam sama  donijela, i usprkos tome što mi je u većini vremena djelovala kukavičkom – ja je nisam promijenila.  Imala sam osjećaj kao da me netko vratio barem dvije godine unatrag i odjednom porušio sve ono na čemu sam radila od tada – na zagovaranju iskoraka u svijet koji te čini sretnijim, poticanju na hrabrost, različitost, „svojost“, korak naprijed, nikad nazad. Prije par dana učinilo mi se kao da sam sve napravila naopako. Da sam napravila korak natrag umjesto naprijed, da sam zažmirila pred hrabrošću, odustala od nečega što me raduje preplavljena strahom i odustala. Nakon dugo vremena vidjela sam sebe starim očima koje su ovoga puta s većom dozom podozrenja gledale na moje postupke. Na neki način osjetila sam se  ponovno na početku.

Ipak, od odluke nisam odustala iako je na prvu mirisala na neuspjeh.

Vjerujem da se ponekad mnogi tako osjećaju. Kao razočaranje sami sebi. Ponekad jednostavno napravite nešto što izgleda kao odustajanje. Lako što ste odustali od tog nečega, najviše vas boli što ste time odustali od sebe jer vam je to nešto baš jako puno značilo. A vi ste to pustili kao da je preko vas prešla neka nevidljiva sila i odluku donijela umjesto vas. Kao da gledate same sebe po strani i nemoćni ste napraviti bilo što. Žalite za svojom hrabrošću koja je nenajavljeno otišla i ostavila vas potpuno nemoćne. Svatko od nas ponekad se osjeća kao kukavica i razočaranje samom sebi,  prepun pitanja:

Pa zar nisam mogao/la drugačije?

 Zašto nisam to prihvatio/la?

Toliko sam to želio/la i sad kad sam nadomak tome tako lako puštam!

Zašto jednostavno nisam skočio/la?

Zašto? Zašto? Zašto?

S ovakvim pitanjima i mislima susretali smo se svi. Iako to nećemo priznati, uvijek krivnju potajno svaljujemo na sebe. Za manjak hrabrosti, avanturizma, rizika, spontanosti i svih inih vrlina. Sjednete popiti kavu, a iz svakog časopisa koji ste uzeli za prelistati tek  iz relaksacije, neprestano iskače:

Učini to! Hajde! Odvaži se! Skoči! Ti to možeš! Radije učini nego žali kasnije!

Svugdje nas bodre na tu neku ludu hrabrost koja tako dobro zvuči. Isto kao i ona pozitiva koja je svuda oko nas, a zapravo je tražiš mikroskopom – prvo kod sebe, a onda i kod ostalih.

Život bez rizika nije život. Život bez bacanja u bezdan s neprovjerenim  padobranom nije ni  nalik životu! Iz suočavanja sa strahom izlaziš pročišćen, očišćen i preporođen!

No, je li borba sa strahom uistinu pravi put?

Izbombardirani smo pozitivnim odnosom prema preuzimanju rizika do te mjere da, ako ga ne preuzmemo odmah smo okarakterizirani kao gubitnici. Teško prepoznajemo pravu prirodu svoga straha i manjka hrabrosti. Strah je uvijek predstavljen kao jedan od najvećih protivnika, dok je on zapravo samo jedna od emocija u nizu koja je sastavni dio našega života. Emocija koja mora dobiti ravnomjerno mjesto među svim ostalima i koju, baš poput svih ostalih jednostavno treba prihvatiti. Emocija koja nas, nerijetko upozorava i preusmjerava.

Umjesto što krivite sebe jer ste posustali, utrošite to vrijeme kako biste shvatili i promislili o tome što se dogodilo. Ako tako postupite, ovo što smatrate svojim  neuspjehom pretvorit će se u vrlo važnu lekciju za vaš daljni razvoj. Ako strahu još nadodate i krivnju i pokušate taj natempirani paket što brže i dublje zakopati u sebe, sljedeća situacija i poziv na vaše sudjelovanje u njoj neće biti puno drugačija od ove koja je završila neuspjehom. Ponovno ćete se povući. Sa još većim paketom straha i krivnje u sebi.

U takvim trenucima strah postaje naš neprijatelj. Uskratili smo sebi mogućnost suočavanja sa situacijom, njenog shvaćanja i na kraju prihvaćanja. A to je ono što čini naš razvoj. Bez tih koraka nažalost teško da možemo ići dalje.  Tako je to sa strahom i odustajanjem, a usudila bih se reći i sa mnogim drugim stvarima u životu.

Budemo li kroz život neprestano preskakali stepenice, kad tad ćemo za jednu zapesti, pasti i vratiti se par koraka unatrag.

Ponekad se dogodi da nešto silno želimo, a to se jednostavno ne dogodi. U trenutku kada se ne dogodi, mi ponovno glavnu riječ dajemo sudbini, koja to za nas jednostavno nije predvidjela. Spuštamo pogled i nastavljamo dalje. Ili ipak ne? Možemo li ipak ponuditi alternativni odgovor i izazvati sudbinu postavivši pitanja kao:

 Jesmo li uistinu, ali baš uistinu to željeli? Ili smo samo mislili da želimo?

Je li možda ovo što se nije ostvarilo samo jedna od stepenica na koju smo morali zakoračiti da bismo došli do nečega još boljeg?

Je li ovo bio pravi trenutak?

Mogu li, i što iz ovoga naučiti?

Mislim da su ovo pitanja na koja treba tražiti odgovor. Jer, iako se gospođa sudbina vjerojatno s ovim ne bi složila, duboko vjerujem da u životu postoji savršeni trenutak za sve. To što se nije dogodilo ne znači da nam nije suđeno. Daleko od toga. Ako uistinu želimo, pronaći će put do nas. Možda u nekom drugom trenutku, u nekom drugačijem obliku. Na nama je da aktivno sudjelujemo u tom procesu. U procesu u kojem ćemo se oči u oči morati susresti sa svojim strahovima i cijelom paletom emocija jer jer je to jedini put da izrastemo i zakoračimo na sljedeću stepenicu.

Na ovom dijelu većina ljudi nažalost odustaje. I više ne vidi. Opire se toliko snažno da je jedini krajnji rezultat onaj natempirani paket unutar njih koji sije krivo sjeme u njihovom umu. Sudbina je rekla svoje.

Na koncu ostaje spoznaja da najvažnije stvari u životu ipak moramo naučiti sami.

Kako biti blagi prema sebi?

Kako biti strpljivi?

Kako naučiti prihvaćati stvari oko sebe?

Kako osjetiti trenutak?

Sljedeći put kad vas tekst nekog portala ili časopisa bude ponovno brojnim parolama učio da sreća prati hrabre (sa čime se potpuno slažem), razmislite nisu li sva ova gore postavljena pitanja dio te iste  hrabrosti.  Doduše, ne one koja se  baca padobranom, već one koja jako dobro zna kada treba skočiti.

 

2 comments

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s