Piše: Život

Život “reda radi”

Ako pogledate reakcije četverogodišnjeg djeteta na većinu stvari ostat ćete zabezeknuti. Jednostavno  je odlučilo da ne želi čekati broj šest na kockici da bi započelo igrati Čovječe, ne ljuti se, preglasno protestira ako mu slučajno podvalite grudvice u jutarnjem grizu, toliko glasno da ih sumanuto tražite povećalom da biste sačuvali vlastitu psihičku stabilnost, svaku emociju proživljava toliko intenzivno da imate osjećaj kako je preko vas prešao tsunami i dok skupljate svoje ostatke razorene tsunamijem ono je već u potpuno drugom raspoloženju, smije se kao ludo nekoj gluposti koju samo ono vidi. S druge strane, mi pametniji, odrasli ljudi ne protestiramo ničemu, nekako kao da nam je sve u redu, prihvatljivo i uglavnom nemamo komentara na život oko sebe. Čast iznimkama, naravno, koje u većini slučajeva samo potvrđuju ovo pravilo. Nikada nam ne bi palo da protestiramo grudvicama u grizu jer je to nepristojno, prožvakali bi ih s kiselim izrazom lica i prešli preko toga. Nekako, nije red buniti se. Kako za grudvice u grizu tako ni za mnoge druge svari.

Nekako nam je postalo u redu potiskivanje i njegovanje nereda u vlastitom životu. Uzmite za primjer obiteljske ručkove, rođendane, krizme, prve pričesti, Božiće, Uskrse i druge vesele prigode . Navedene prigode prilika su da se okupi obitelj i da taj dan vlada veliki red u našim odnosima, što znači da ćete nered u svojoj glavi morati staviti pod veliku kontrolu, po mogućnosti, zaključati ga dva puta ne bi li nepozvan iskočio usred ručka, baš u vrijeme kad se reže purica.

Uvijek naravno postoje tampon zone među prešutno zaraćenim stranama, pojedinci kojima je nakon obiteljskih druženja potrebno uplatiti toplice za oporavak i koji se uvijek iznova i iznova muče i sanjaju o danu kada će njihov Božić izgledati kao onaj iz Podravkine reklame: punog stola, nasmijanih lica, šećera u prahu koji leti zrakom i slike savršene sreće.

Eh, pa i svi oni se u nekom trenutku dignu, otresu šećer u prahu s odjeće i odahnu udaljavajući se sa seta za snimanje s kojeg jedva čekaju pobjeći. Mislim da nam je jedina zajednička stvar s obiteljima iz reklama  olakšanje kad se ugase svjetla….Iznova iz godine u godinu obitelji žele dostignuti ideal savršene Persil obitelji, u kojoj ne znate je li im bjelji stoljnjak od zubiju i lakoće života poput rublja koje se suši na laganom povjetarcu. Koliki je tek teret na našim ramenima u pripremama nečega što nam se uopće ne da raditi. Srušit će se svijet ne odemo li na taj božični obiteljski ručak, dinamit će otkucati svoju zadnju sekundu i raznijeti sve umjetne odnose u zrak koje čak ni onaj tamponac neće moći ponovno sastaviti, ma koliko se požrtvovno trudio. Kao obavijeni nekom magijom, vozimo se u kolonama prema trgovinama, trošimo sulude iznose novca, nabijamo minuse na karticama, čuvamo ta tri dana godišnjeg odmora i plaćamo najvišu cijenu kako bismo održali red u tom cijelom kaotičnom neredu. Jer, red je ubiti se od traženja poklona, red je peći kolače kao sumanut do 2 ujutro, red je sudjelovati u euforiji. Zamislite samo tu tragediju da taj dan odlučite ostati doma u piđami, ne otvarati vrata nikome i raditi ono što vas je volja! Ništa!

Red je i da osjetite predblagdansku depresiju. S vama nešto zaista nije u redu ako vas ne opali neka depra pred Božić. Dužnost vam je sjetiti se svega onoga što nemate, spustiti koju suzu na spomenik svojih porušenih nada i neostvarenih snova. Sjediti tjeskoban ispred televizora i gledati sva ona sretna lica koja imaju sve ono što vi nemate, sve ono što bi bilo red da je i vaše. To je normalno, svi to prođu, otresu suzu iz oka i upute se na set na kojem će odglumiti da je sve baš tako kako treba biti. U redu. Skupo će platiti da sve izgleda onako kako bi trebalo, a u siječnju još jednom shvatiti da je ipak bilo koju tisuću previše. Ah, što se može, glavno da je prošlo.

Sada zamislite situaciju u kojoj se suočavate s nekom teškom emocijom. Npr., izgubili ste sebi dragu osobu i osjećate kao da ćete se raspasti, ili –  dobili ste otkaz. Pustimo sada emocije po strani i prihvatimo se društveno prihvatljivog ponašanja. Ili čak dobronamjernih savjeta koje ćemo dobiti od drugih. Uglavnom se to svodi na  zaokupiraj se nečime da ne misliš, preusmjeri misli negdje drugdje, pregrizi, pregrmi, reprogramiraj, budi jaka… rijetko kada ćemo čuti: suoči se…

Jer, u redu je biti pribran. U redu je biti junak koji krvari iznutra. Glavno da krv ne probija na površinu. Može krvariti koliko god hoće, samo da se ne vidi.

Smrtni slučaj. Dobili se par dana plaćenoga dopusta, taman dovoljno da u njih utrpate histeriju oko sprovoda i beskrajnih pregovora s komunalnim društvom, propustite sto ljudi kroz stan od 50 kvadrata i večer prije novog radnog dana donekle pospremite nered kako biste sutradan mogli pristupiti barem jednom čistom tanjuru i vilici. Dobili ste taman onoliko dana koliko vam je bilo potrebno da obavite sve ono što je bio red da obavite. A što je s vama? Koliko je vama dana potrebno da se oporavite? Red je da to bude nekako u hodu, ionako je bolje što prije se vratiti na posao i nasilno prebaciti fokus sa svoje tuge i boli na nervozu oko šefova ponašanja. Bit će vam lakše. Zamislite samo da zaplačete usred sastanka jer vam je tako došlo? Jednostavno vas je preplavila zakašnjela emocija zaostala negdje između slaganja čajne kobasice i rinfuzo maslina nakon sprovoda za gomilu ljudi u stanu od kojih mnogi  izgledaju poput nepoznatih sjena koje su se pojavile jer je to bio red.  Mislim da bi se već u sljedećem trenutku iz susjedne sobe začuo zvuk printera koji izbacuje vašu novu etiketu. Nešto poput barcoda sa šifrom koja znači da niste baš svoji. Nitko to neće reći naglas, ali točno se zna što znači šifra ispisana na vašoj etiketi. Jednostavno je red da budete pribrani i doprinosite ravnoteži kontroliranog izražavanja i bivanja. Svaki pomak od toga ukazuje na blagi oblik društvenog poremećaja.

Ponekad dok hodam gradom promatram ljude i zamišljam kako bi izgledala ulica kada bih na njoj umjesto njih vidjela emocije i stanja koja pomno skrivaju ispod svoje vanjštine. Kada bi iz svakoga od njih počela izlaziti sve do jedna njihova potisnuta emocija i skriveno nezadovoljstvo. Mislim da bi svijet bio u izravnoj opasnosti od prijeteće emotivne katastrofe koju smo, kao i sve ostale stvorili sami.

U filozofskom smislu ne vidim baš pretjeranu razliku između spomenute potencijalne emotivne katastrofe od bilo koje katastrofe druge vrste. Duboko suosjećam sa činjenicom da slonovima prijeti izumiranje, ali kriza čovjeka koja ga trese iz temelja trebala bi dobiti svoj komadić prostora za ozbiljno razmatranje. Mainstream svega što nas okružuje posvećuje dužnu pozornost krizi čovječanstva, ali i to izgleda nekako reda radi, a mi ponovno ostajemo sami sa sobom, u borbi da budemo normalni i društveno prihvatljivi.

Možda bismo ipak trebali biti malo više prihvatljivi samima sebi, a manje društvu koje nas je zanemarilo. Na posljetku, ono nam duguje puno više nego mi njemu.

 

2 comments

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s