Povratak u Nigdjezemsku

Iako u polusnu, vidim neko plavo-zeleno bljeskanje oko svoje glave popraćeno zvukom prašume i šuma mora. Na prvi pokušaj pomaka i identifikacije zvučno-vizualnog elementa koji kruži oko moje glave, vrat mi ostane ukočen na mjestu a zvuk prašume u skoku se preseli na drugi kraj sobe. Kroz zavjese stidljivo se naziru zrake sunca, a nametljivi zvukovi popraćeni automobilskim sirenama s ulice bivaju sve glasniji i polako preuzimaju  zvuk prašume koji me je probudio.  New York.

Iako moj dan još nije ni započeo, užurbanost koja dopire s njegovih ulica natjera me da otkočim vrat i podignem se barem u poluležeći položaj. Okrenem se prema stoliću na kojem stoji naš laptop i ugledam Lotara kako sa uzmemirujuće velikom šalicom kave prebire po tipkovnici dok Ian na drugoj strani sobe oduševljeno  razgovara sa svojom zelenom kapom iz koje proviruje crveno pero. Iako je moje vidno polje ograničenog dometa, uvjerena sam da je istu takvu kapu nosio i Petar Pan. Uočivši moj prvi pomak, brzinom (rekla bih Petra Pana) Ian se zaleti na naš krevet i proskvići: „Vidi mama, ja sam Peta Pan, ja sam Peta Pan!!!“ još uvijek ignorirajući slovo r kao obvezni dio abecede. Pomislim na prošlu noć u kojoj je Ian bio u društvu očaravajuće genijalnih teta čuvalica u hotelu i spavao u šatoru u zemlji Petra Pana usred Nigdjezemske a meni se poput bljeskova počnu vraćati slike nevjerojatne noći u jazz klubu i posljednja slika mene kako na pozornici zavijam poput vuka pjevajući At last Ette James.

Ugledam svoju crnu suknju od sto slojeva tila kako nemarno visi sa stolice i mali rokovnik odložen na rubu stola kad zazvoni telefon pored kreveta.

„Dobro jutro“ – začujem Aretin glas kao da je miljama daleko zaključujući da je nazvala čim je otvorila oči. „Idemo li na kavu? Dolazim kod vas.“ Ne uspijevajući ni odgovoriti, na drugoj strani slušalice začujem samo tupi zvuk prekinute veze. Oprezno se spustim s kreveta i upužem u papuče zateknuvši Lotara kako me gleda sa smješkom koji u svojoj pozadini nosi čitavu priču. Vjerojatno onu od sinoć.

„Trebam li zbog nečega biti zabrinuta?“ – prestrašeno ga upitam pokušavajući na silu složiti puzle sjećanja koje nedostaju u mojoj glavi.

„Pa, zapravo i ne“ – ponovno se nasmije. „Možda jedino oko toga što ćemo kad se vratimo doma. Stvari su poprilično izmakle kontroli“ nastavi kroz smijeh. Poznavajući njegov ležeran pristup stvarima koje ja uvijek i redovito doživljavam puno ozbiljnije, prođe me neka jeza pomislivši na slijetanje u naš stvarni život i pitanje veličine nebodera koje lebdi iznad moje glave: „Što će biti s nama? Kako se život mogao promijeniti u samo dva tjedna?“

„Mislim da mi stvarno treba kava prije bilo kakvog razgovora“ – izgovorim dok mu ulazim u zagrljaj koji prekine pomalo nasilno kucanje na vratima.

Učini mi se kako kucanje još nije ni završilo, a vrata se širom otvaraju dok kroz njih ulazi Areta korakom koji priziva izvanredni sastanak  užeg kabineta.

„Čudim se da si uopće mogla spavati.“ – izgovori skenirajući moj nemaran izgled sa pomalo optužujućim pogledom kao da kasnim na obranu vlastite diplome. „Ne govori ništa dok ne dođem k sebi i popijem dozu kofeina. Još uvijek nisam sigurna jesam li spremna složiti sinoćnju slagalicu do kraja.“ – dobacim joj kroz šum vode iz kupaonske špine. Nasmiješi mi se svojim šeretskim osmijehom, a ja i dalje nisam sigurna što stoji iza njega. Pomislim na izlazak iz hotela u gradsku vrevu i srce mi odmah poskoči od uzbuđenja a moje tijelo radosno uskoči u odjeću koja i nakon dva tjedna  i dalje stoji na vrhu moga kofera.

Na izlasku iz hotela oštar zimski zrak ošine mi obraze, a ledene zrake sunca vrate me u život. Dok Ian veselo skakuće do našeg unajmljenog džipa, pomislim da nije ni bitno što se sinoć dogodilo, u New Yorku sam – za tren mogu postati netko drugi, na primjer pjesnik lutalica koji dane provodi na ulici beskrajno inspiriran ovim iskričavim gradom zapisujući stihove u svoju malu bilježnicu koja čini svu njegovu imovinu. Osmijeh mi se razvuče licem a ja poskočim poput dječaka pomislivši kako je čovjeku malo potrebno za sreću kad je na pravom mjestu. Maštajući o lutanjima gradom, Aretin odvjetnički ton vrati me u zbilju – u klupu u sudnici gdje se očekuje moj iskaz.

„Jesi li pogledala svoj mobitel jutros? Tim te zvao jedno tisuću puta, a tada je nazvao mene i sam se pitajući otkud mu moj broj.“ – upita me sa zanimanjem.

„Nisam još…“ – odgovorim vadeći mobitel iz kojeg zaista iskače neobično veliki broj propuštenih poziva. Dok ih listam dolazeći do kraja popisa, naiđem na propušteni poziv upućen sinoć memoriran pod imenom Mr.M. U trenu smetnuvši Tima s uma, oči mi se zadrže na memoriji ovog neobičnog kontakta. Dok se Lotar pokušava uključiti u pomalo histerični promet Queensboro mosta moje oči i dalje prikovano gledaju u kontakt pohranjen noćas u 3:52.

„Hej, ljudi, je li moguće da u mobitelu imam pohranjen broj Mr.M-a?“ – upitam oprezno skriveno se nadajući pozitivnom odgovoru.“ Lotar okrene glavu prema zadnjem sjedalu, a Areta me s nevjericom pogleda kroz malo ogledalo pomoću kojeg upravo popravlja šminku, ostavljajući me u odgovoru nepoznate tišine.

Izašavši iz automobila koji smo parkirali u garaži plativši cijenu parkiranja dostojnu cijeni pristojnog ručka, Areta i Lotar se upute prema prvom Starbucksu po XL dozu kofeina. Okupirana Ianom koji nekontrolirano mijenja smjer svoga kretanja osjetim sreću koje mi to malo biće daruje svojim nestrpljivim otkrivanjem svijeta i odlučim sjesti na klupu na samom jugu Central parka. Pogled koji se prostire kroz šumu usred gradske vreve smiri moje tijelo i dok rukom ponovno tražim mobitel u svojoj torbi, pogled mi se zaustavi na malom papiru ispisanom tekstom sljedećeg sadržaja:

Happy December with Mr. M. – Guest host Bela Lang, a jedna slika prošle noći otkrije mi se u svom punom sjaju.

—————————————————————————————————————————————

„Kako stigneš ostati tako normalan?“ – upitam ga kroz buku, kad me on iznenađeno pogleda. „Kako ti stigneš ostati tako normalna?“ – uputi mi naizgled banalan odgovor popraćen smješkom koji je rekao puno više od riječi.  Zaista, kako stignem? Stidljivo se nasmijem pokušavajući pronaći pristojnu granicu razgovora. Kad malo bolje razmislim, samim time što smo ovdje, granice su za mene pomaknute do krajnjeg ruba i odlučim ih ne vraćati. Ne večeras.

„Zapravo nije tako komplicirano. Jednostavno sam sretan. Usprkos svemu.“ – nastavi svoj odgovor, a ja u njegovim očima ipak pronađem komadić tuge. Probudi se moj analitički um i pokušam se suzdržati od empatične, ali i istraživačke želje da zagrebem u taj komadić njegova oka.

„Koja je tvoja priča?“ – upita povukavši me na mirniji dio šanka, zapravo toliko miran da shvatim da smo ponovno u VIP zoni u kojoj su čak i konobari odijeveni drugačije, a glazba s pozornice pretvara se u finu nijansu ambijentalnog zvuka nekog restorana. „Pa…“ – pokušam barem započeti nešto poput priče dok mi pogled ne otme sigurni korak konobara koji nam se približava s (pretpostavljam) nekom zaista dobrom bocom vina.

Nakon dužeg izbivanja od ostatka društva, saznala sam o Mr.M.-u dovoljno kako bih sa sigurnošću zaključila da je baš onakav kakvog sam ga zamišljala. Jednostavno fantastičan! Nekim čudom i njemu se moja ideja s pisanjem i sve dogodovštine koje su uslijedile nakon nje učinile vrlo intrigantnima. Zanimljivima do te mjere da mi je priznao kako već neko vrijeme traži temu za svoju tradicionalni predbožični show kojim milijunskom gledateljstvu želi dati toplu nadu da sve one lijepe stvari i dalje postoje, samo ih treba probuditi, pronaći i njegovati.

 „Tvoja priča je vrlo posebna. Nosi poruku s kojom se može identificirati mnogo njih. Iskrena želja i djetinjasta tvrdoglavost da se ostvari ono što želiš. Što je najbolje od svega – uopće te ne zanima kako.“ – izgovori pogledom fiksiranim na nečemu za što mislim da se uopće niti ne nalazi u ovome klubu, već negdje na mjestu u njegovim mislima koje samo on vidi. Obuzme me neki čudan osjećaj od ove iznenadne neizvjesnosti koje se nadvila nad nas.

„Bela, želiš li biti moj guest host?“ – iznenada vrati pogled iz zemlje svojih misli direktno prema meni. Neobičan intenzitet neke dinamitne emocije prošao je mojim tijelom, a pred oči mi se vratila slika mene u piđami s kokicama i čašom vina u ruci kako u svom domu iza sedam mora gledam njegov show i maštam da ću ga i ja jednom doživjeti. Jednom, kad odrastem. A on je sada tu. Sa šiltericom na glavi kao momak iz susjedstva i nudi mi jedan od mojih snova na svojim rukama.  Od tog trenutka gube se slike sve do one popraćene mojom vrhunskom izvedbom Ette James. Sada barem znam da je bila neizbježna.

—————————————————————————————————————————————

Grčevito držeći papirić u ruci, osvjestim što se upravo dogodilo. I cijela ona priča oko moje izvedbe na pozornici biva mi puno jasnija – pomislim dok u daljini prepoznam Lotarov korak i zvukove koje Ian proizvodi još uvijek zarobljen negdje u Nigdjezemskoj. Baš poput mene.

Posted by

Moje ime je Jana Krišković Baždarić. Imam 35 godina i autorica sam bloga 33 etc. Blog se razvio iz dnevnika dviju mladih žena. Bele i mene. Jedna je stvarna, a druga nije. Nemojte me pitati koja je koja – jer to ne znam ni ja. Na ovom mjestu možete pronaći savjete kako ići naprijed u životu, kako krenuti prema svojim snovima. Sretna Belina priča će vam svakako biti od pomoći na tom putu. Belin i svoj dnevnik volim nazivati chick lit self helpom – ženskom literaturom sa začinom samopomoćnice. Bela juri prema svojim snovima, a što reći o meni? Najjednostavnije – ja sam ona koja uvijek nešto propitkuje. Otkad znam za sebe. Ona koja paralelno čita više knjiga i traga za odgovorima. Mogu vam reći – knjige su ih prepune. Otud se razvio i Bookhelp – moj mali projekt u kojem istražujem kada i na koji način vam neka knjiga može pomoći. Ponekad im se prepustite i vjerujte onima koji su promišljali o sličnim stvarima kao i vi. Uštedjet ćete na vremenu ako su došli do nekih odgovora prije vas. Mislim da se tako pojavila i Bela – kao odgovor na neka moja pitanja. Moj uspjeh je već u tome što se još uvijek pitam tko je izmišljeni lik u cijeloj ovoj priči – ona ili ja. Naposlijetku, nije ni važno – putujemo zajedno, a odgovor na ovo pitanje doći će kad budemo spremne. Putujte s nama. Čitajte. Propitkujte. Tražite odgovore. Živite život. Makar udvoje – sigurna sam da vas je najmanje toliko 🙂

5 thoughts on “Povratak u Nigdjezemsku

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s