“All Jazzed Up”

Vozeći se Queensborro mostom u smjeru Manhattana uhvatila sam Aretu za ruku koja je drhtala. Njeno uvijek otvoreno biće puno ekspresije često prekriveno strpljenjem, čak i nekom neobičnom grubošću prema bezobzirnim životnim podmetanjima  u ovakvim trenucima sreće vratilo bi se u zahvalno strahopoštovanje prema trenutku ljepote u kojem sudjeluje. Oko mene je ponovno lebdio oblak samokontrole ispod čijih slojeva je neka raskalašena djevojka plesala jive.

Obje leđa zalijepljenih za sjedalo automobila u čudu smo gledale Lotara koji je razgovarao s Timom glasom koji je u potpunosti izdao njegovo stanje blagog šoka. Crni terenac grabio je ulicama u kojima se prebrzo izmijenjivao mrak sa svjetlima neonskih reklama. U isprekidanom žamoru Lotarovog i Timovog razgovora i prebrzog španjolskog na kojem je punašni Meksikanac telelefonom dogovarao naš doček ispred jednog od njujorških jazz klubova, pokušavala sam iskonstruirati neku suvislu rečenicu koja bi me vratila u zbilju.

„Parkirat ćemo ispred stražnjeg ulaza u klub, Luis će vas odvesti do našeg separea, a ja ću vam se pridružiti za par minuta.“ – priopći nam Mr. M brzim glasom dok je automobil već skretao u mračnu uličicu koju je rasvjetljavala tek blaga treperuća reklama iznad jednog od ulaza. „Stigli smo“ – ležerno izjavi Lotar kao da smo na jednoj od uobičajenih tura  kafićima našeg dalekog i sada tako malog grada. Na zvuk automobila na stražnjem ulazu u klub pojavi se visoki muškarac odavajući dojam da nas očekuje.

„Hajde Dorothy, izvuci cipelice, idemo zapaliti klub“ – pjevnim glasom dobaci mi partijaner Tim u žurbi trljajući ruke poput tinejđera, dok visoki muškarac koji nas je dočekao otvara vrata automobila s Aretine strane. Njena štikla spusti se u bljuzgavi snijeg na ulici a naš ulazak u klub pomalo podsjeti na kratki isječak turneje nekog poznatog rock benda. Prolazeći kroz tamni hodnik na leđima osjetim Aretin pogled pun zgražanja, ali na vratima ga naglo prekine nevjerojatna unutrašnjost kluba. Na dugačkom šanku preko puta ugledam neonski natpis „Light Note“ koji prekriva saksofon a ja si dopustim da proživim svoju malu katarzu. U jazz klubu smo – obratim se svom srcu koje zatreperi od radosti….

Zadivljujućim talentom bešumnog autoriteta Luis nas doprati do našeg separea s kojeg se pruža očekivano najbolji pogled na klub. Smjestim se pored Arete i Lotara koji je i dalje u živahnom razgovoru s Timom potpuno smetnuo s uma okrenuti se prema meni razgoračenih očiju i tražiti da mu probam objasniti što se to ovdje događa?! Ponekad se divim našim razlikama i njegovoj brzoj adaptaciji na nove situacije i prilike u kojima se nađe. Okrenem se prema Areti i napokon nahranim njenu strpljivu znatiželju o cijeloj ovoj večeri.

„Bela, pod hitno moramo nešto popiti inače će nam cijela ova večer proći u nevjerici. Zajebi Luisa, njegovo dirigiranje i  živi zid od horde obožavatelja, ja idem za šank.“ – odjednom se digne, a ja šutke krenem za njom, kao i uvijek, potpuno suglasna s izrečenim nagovještajući nevolju. Na putu do šanka odlučim otpustiti kočnicu i uzeti od ove večeri najbolje što mogu. Dok sam privodila dogovor sama sa sobom kraju, na neonsko plavom šanku zasvijetlile su dvije tekile. Jedna od njih već je bila u Aretinoj ruci koja je značajnim pogledom bez riječi nazdravila i nagnula tekilu do dna. Dok je gorka ljutina tekile tekla  mojim grlom osjetila sam nečiju ruku na mom ramenu. Okrenuvši se ugledam Mr. M-a koji na sebi više nije imao odijelo već bio zamaskiran u traperice, običan t-shirt,  glave sakrivene pod kapom.

„M, ovo je moja prijateljica Areta, došla je u New York prije nekoliko dana.“ – požurim upoznati Mr. M-a i Aretu kako bih prekinula zrakoprazan prostor među nama.

„Zaista sam jako sretna što te upoznajem.“ – ispruži ruku prema Mr.M-u svom poznatom damskom stilu srdačnim glasom prekrivenim slojem hladnog odstojanja. Mr. M joj odvrati čistom srdačnošću već pružajući ruku kako bi nas upoznao sa muškarcem i iza njega.

„Michele! Odlučio si nam se pridružiti!“ – zadovoljno se nasmijem sretna što ću iz druge ruke saznati više detalja o našem projektu.

„Areta, upoznaj Michelea, potpredsjednika međunarodne udruge People, udruge nositeljice našeg projekta“ – izgovorim dok u istom trenutku krajičkom oka na njenom licu primjetim odbačenu ljusku onog hladnog odstojanja.

Michele bi prvim skeniranjem po svim karakteristikama trebao biti baš njen tip muškarca. Možda i previsok, ali pretpostavljam da to ne bi trebao biti problem. Ne pretjerano sportske građe, ali ipak snažan u onom prirođenom kodu, prototip muškarca zaštitnika.

„Drago mi je, Areta. Iako sam često u New Yorku, moram priznati da mi je ovo prvi put da sam u jazz klubu.“ – izgovori glasom koji se stišava vidjevši M-ov prijekorni pogled na svoje pokajničko priznanje.

U pozadini se začuje saksofon, a klub prekrije plava neonska svjetlost. Okrenem se oko sebe i ugledam klub koji se u međuvremenu napunio strastvenim obožavateljima jazza, sudeći po vrisku koji se prelomio njegovom unutrašnjošću.

„Ovo je jedan od najboljih njujorških jazz klubova!“ – dovikne mi Mr.M ponesen zvukom saksofona. Okrenem se prema pozornici još uvijek u čvrstoj nevjerici trenutne ležerne atmosfere i njezinih sudionika. Pogled vratim prema Mr. M-u i zapitam se kako je život u ovom trenutku na istom mjestu spojio dvije potpuno različite sudbine. To su valjda one nevidljive niti o kojima sam toliko puta razmišljala.  Nevidljive, a toliko čvrste da spajaju naizgled nemoguće. Mislim da ću se morati dobrano naroljati da podnesem sve ovo.  Osjetim se poput Hugh Granta u njegovoj kući s plavim vratima u Nothing Hillu, punoj skorene hrane na stolu, dok se niz stepenice spušta Julija Roberts – došljakinja s druge strane Svemira. Po čemu je naš život bolji ili lošiji od nečijeg tuđeg? Je li naša kuća s plavim vratima Svemir nekome za koga smatramo da ga već posjeduje?

Izgubljena u mislima u trenutak me vrati pogled na drugu stranu šanka na kojem Lotar konobaru živo objašnjava omjere za savršeni Spritz Aperol. U nevjerici pogledam Aretu i brzinom munje vratim pogled na Lotara i visokog afroamerikanca koji sa zanimanjem prati Lotarove naputke.

„Što sam propustila?“ – kroz zube upitam Aretu koja već pomalo šatrovačkim engleskim nabacuje komentare na radnju iza šanka na kojem se zrcale prazne čaše tekile popraćene punim zvukovima jazza.

Pogledam u Mr. M-a koji širokim osmjehom od Lotara prihvaća čašu punu narančaste tekućine. „Nije dobar kao naš kućni, ali poslužit će!“ – dovikne mu dok Mr.M otpija svoj prvi gutljaj.

„O, čovječe, ovo je dobro! Ovo sam popio jedan jedini put u svom životu u malom cafeu u Rimu u kojem je radio konobar koji je jezivo izgledao kao Frank Sinatra!“ – dovikne mu preko šanka kroz smijeh i požuri pokazati dokazni materijal sa svog Instagrama.

Dok se na šanku nizao nepregledan slijed visokih čaša punih aperola, mislim da je to posljednja čista slika koje se mogu sjetiti iz te večeri. Kroz neki mutan slijed sjećam se i svojih cipela koje su se u nekom trenutku naslanjale na neku od praznih čaša na šanku, nagovaranja Mr. M-a da se popne na pozornicu i otpjeva otprilike pedeset njegovih meni najdražih pjesama, Lotarova i Timova sakoa obješenih na stalak mikrofona i Aretinih cipela koje vise oko Micheleova vrata zavezanih za rub kravate.  Posljednja scena urezana u radno stanje moje memorije sam ja koja na pozornici pjevam At last Ette James tako snažno potaknuta nečim čega se na kraju večeri ne bih mogla sjetiti ni za milijun dolara.

All Jazzed Up – song by Mike Wilson (text taken from Music K-8 magazine)

Posted by

Moje ime je Jana Krišković Baždarić. Imam 35 godina i autorica sam bloga 33 etc. Blog se razvio iz dnevnika dviju mladih žena. Bele i mene. Jedna je stvarna, a druga nije. Nemojte me pitati koja je koja – jer to ne znam ni ja. Na ovom mjestu možete pronaći savjete kako ići naprijed u životu, kako krenuti prema svojim snovima. Sretna Belina priča će vam svakako biti od pomoći na tom putu. Belin i svoj dnevnik volim nazivati chick lit self helpom – ženskom literaturom sa začinom samopomoćnice. Bela juri prema svojim snovima, a što reći o meni? Najjednostavnije – ja sam ona koja uvijek nešto propitkuje. Otkad znam za sebe. Ona koja paralelno čita više knjiga i traga za odgovorima. Mogu vam reći – knjige su ih prepune. Otud se razvio i Bookhelp – moj mali projekt u kojem istražujem kada i na koji način vam neka knjiga može pomoći. Ponekad im se prepustite i vjerujte onima koji su promišljali o sličnim stvarima kao i vi. Uštedjet ćete na vremenu ako su došli do nekih odgovora prije vas. Mislim da se tako pojavila i Bela – kao odgovor na neka moja pitanja. Moj uspjeh je već u tome što se još uvijek pitam tko je izmišljeni lik u cijeloj ovoj priči – ona ili ja. Naposlijetku, nije ni važno – putujemo zajedno, a odgovor na ovo pitanje doći će kad budemo spremne. Putujte s nama. Čitajte. Propitkujte. Tražite odgovore. Živite život. Makar udvoje – sigurna sam da vas je najmanje toliko 🙂

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s