Mr. Miracle Part 3

„Smrdiš po cigaretama“ – dočeka me Timova opaska prije  nego što sam se uspjela spustiti u sjedeći položaj. Pogleda u Mr. M-a koji sjedi s njegove desne strane i nađe se u središtu duhanske zagonetke.

„Nemoj mi reći da ste zajedno pušili vani kao srednjoškolci koji se skrivaju u školskom WC-u. Dorothy, zaista sam impresioniran. Tko bi rekao da ćeš odmah prijeći na stvar!“

Htjela sam automatski izlanuti „Stvarno je bila samo luda slučajnost!“ – ali odavno sam prestala vjerovati u slučajnosti. Jedino slučajno u slučajnosti  jest naš osjećaj da se nešto dogodilo samo od sebe, bez ikakvog razloga. Taj varljivi osjećaj. Zapravo sve one stvari koje se čine slučajnima,  uzrokovane su itekakvim slučajem koji je u našoj svijesti imao jaču motornu snagu od onih drugih.

Iz umnih visna izbaci me Mags svojim prirođenim glasom vođe. Odjednom se oglasi s novom idejom netom skrojenom sa Simone, piaricom Weekly Break-a. „Bela, mnogi su se pronašli u tvojim tekstovima. Znam da se uskoro vraćaš u Hrvatsku. Zašto ne bi postala ambasadorica promjena na svom terenu? Bela, ti si idealna osoba za to. Nisi li o ovakvome nečemu i ti sanjala? Nije li ti se ostvarilo? Nema bolje osobe kojoj će vjerovati više nego tebi. Slažete li se s idejom? Bela, što misliš?“ – zaiskri Mags na kojoj sada samo vidim oči koje sjaje poput dvije krijesnice i naočale koje joj vise na dnu nosa suzdržavajući se da ne otklize nekim svojim putem.

Odjednom osjetim vrućinu i neko neprirodno svjetlo koje mi tuče u oči poput reflektora, ali onda shvatim da imam samo fatamorganu od brojnih pogleda uperenih u mom smjeru. Fatamorgana se nastavi kad u daljini ugledam svoj povratak na posao nakon godišnjeg odmora i poput Alise iz Zemlje čudesa slijedeći zeca upadam u zečju rupu, ovog puta onu pogrešnu, u apsurdan svijet koji naseljavaju brojni čud(es)ni likovi. Osvrćem se oko sebe, oko ogromnih gljiva i čudnih likova sa šeširima i crvenom kosom, patuljastih bića u prugastim odijelima. Okrećem se oko sebe i pitam se tko li me je samo ponovno ovdje povukao? Osvrćem se oko sebe, ali zeca više nema, sama sam među njima, tim neobičnim  ljudima.

Ipak, shvatim – potrebno je samo dignuti pogled kako bih  vidjela svjetlo i izlaz iz zečje rupe, a intenzivan val topline udari mi ravno u glavu. Nasmijem se Mags i pristanem na taj izazovni zadatak već vidjevši sebe kako poput svjetlećeg misionara propovijedam dobru vjeru među povećom skupinom nevjernih lica. U istom trenutku se zapitam – postoje li zaista možda dvije stvarnosti? Ova u kojoj sam sada i u kojoj je sve moguće i ona druga, ne tako daleka u kojoj je skoro sve nemoguće, osim uobičajenih i očekivanih situacija. Zaiskri mi još jednom pred očima moje zlatno odijelo na vrhu brda i skupina nevjernika na podnožju koji su došli žudeći za istinom, ali budne se protiv nje najžešće što mogu. „Bože, ovo će biti teže nego što se čini“ – pomislim, a pred očima mi se stvori slika moje stvarnosti koja je ostala negdje daleko iza mene. Stvarnosti iz koje sam došla, daleko od ovog restorana (u kojem by the way sjedi Mr.M – Mr. M!!!), daleko od širokih avenija mojih snova, hotela s pogledom na Queensboro most i velikog staklenog nebodera časopisa Weekly Break. Vraćam se u svoju stvarnost iz koje sam nekim čudom uspjela izgraditi sve ovo. Oblije me znoj i ponovno posegnem za onim griješno pretjeranim gutljajem vina.

Htjedeći pobjeći od crnih slutnja , uzmem ponovno svoj mobitel u ruke iz kojeg ispadaju Aretine poruke, pa čak i Lotarovi pozivi. „Bože“ – pomislim – „Lotar nema pojma kakva je ovo luda večer!“

Dok sam žvakala zadnje vlati trave sa svojeg deserta sve sigurnija da one zapravo uopće nisu namijenjene žvakanju, okrenem se prema Timu – „Tim, hoćemo li na piće? Treba mi odmak od svega ovoga.“  –  govoreći to shvatim da nas zapravo nikad nitko nije pripremio na sreću u životu. Ne da vam se ni pokušati jer znate da neće uspjeti. Osjetim se ponovno poput nesigurne djevojčice koja će radije pobjeći od svoje sreće  odgađajući je kako bi je sa svojim prijateljicama u piđami zamišljala i o njoj maštala. Kad se dogodi da ne uspijete potpuno vam je poznato što dalje napraviti – vratiti se u svoj prirodni habitus koji se zove ma rekla sam ti, nema šanse i utabanim putem nastaviti dalje. A što ako uspijemo? Koji je nastavak te priče? Kojim putem tada dalje? Poput djevojčice  i ovog puta htjela sam još samo malo odgoditi sreću i veseliti joj se u predprostoru njenog dolaska. Nisam znala kamo dalje. Znala sam samo da mi treba neki klub sa preglasnom glazbom, neko mjesto na kojem ću se izgubiti da bih ponovno došla k sebi. U tom trenutku na mobitelu mi zavibrira podsjetnik za rezervaciju avionskih karata za naš povratak. Brzo ga poklopim praveći se da ga nisam vidjela.

Dok sam smišljala plan bijega, prisjetim se Mr. M-ovog poziva na piće, ali sama u sebi odmahnem rukom i bacim se na realniji dio posla tipkajući Areti i Lotaru upute kako da dođu do obližnjeg jazz kluba.

Zamislim Aretino ozareno lice i Lotarov avanturistički duh koji uvijek izađe na vidjelo kada nismo kod kuće i osjetim neopisivo uzbuđenje. Ako sve propadne, Areta će biti moj projekt za početak, a ja njezina ambasadorica promjene s kojom ću  započeti već večeras dok raspuštene budemo ispijale brojne koktele na nepoznatoj adresi. U sekundi riješim svoju prvu kolumnu.

U očekivanom američkom duhu večera se u pristojnom roku privede kraju, a da nismo ni došli do točke u kojoj  nas izbacuju iz restorana dok iz kuhinje ne počnu stizati zvukovi posuđa koje se priprema za sljedeći dan. Ono što bi bila uobičajena slika hrvatskih razularenih poslovnih večera. Oprezno presložim slojeve svoje suknje od tila pri dizanju sa stola čvrsto se držeći Tima kojeg iz nepoznatog razloga već sada doživljavam kao brata koji će me spašavati iz brojnih kritičnih situacija koje slijede. Još jednom pogledam u cipele Mr.M-a u koje s nevjericom blejim pola večeri i sigurnim korakom krenem prema izlazu.

„Bela!“-oglasi se Timov prijeteći glas koji je ostao iza mene. Okrenem se dok mi se on i Mr. M približavaju, a ja si u glavi objašnjavam da me ne zovu zbog onog M-ovog poziva na piće upućenog  ispred restorana jer je on, naravno, u međuvremenu dobio još 37 poziva za puno važnije stvari toga.

Ispred mene se na mig Mr. M-ovog oka stvori punašni Meksikanac koji nas diskretnim ali odlučnim pogledom usmjeri prema izlazu restorana i rukom koja pomalo izgleda kao zaštitna ograda pokaže smjer prema crnom terencu parkiranom ispred restorana. Bez ikakve pripreme ugledam svoju nogu koja se penje prema sjedalu predimenzioniranog crnog automobila i probudivši se iz sna začujem sve glasniji Timov glas koji me požuruje svojim laktom kako bi mogao uskočiti u automobil. Osjetim se poput zatočenika vlastite sreće kojeg su bez njegove dozvole odlučili odvesti baš tamo gdje želim.

„Bela, oprosti na ovom uguravanju u automobil, to nam je već neki uigrani način na koji nestajemo s mjesta da ne bismo stvorili neželjenu strku među ljudima“ – ispriča mi se Mr.M dok na zatamnjenom staklu već ugledam dvije djevojke razjapljenih ustiju  shvativši da je i taj kratki prijelaz od restorana do automobila bio dovoljan da Mr. M ne prođe nezapaženo.

Sama sebe prisilim  da se priberem dovoljno da izvadim mobitel iz torbe i pročitam Aretine i Lotarove poruke dok automobil već odmiče širokom avenijom.

„Tim, moramo nekako stići po Aretu i Lotara, čekaju moj poziv!“ – zajaučem prema Timu, mom spasitelju.

„Bela, nema problema. Otići ćemo po njih u hotel, tako je najsigurnije“ – izusti Mr. M, dok njegov vozač već skreće u smjeru Queensboro mosta. Dok samo nakratko napuštamo Manhattan, tipkam Areti poruku: „Izađite ispred hotela. Dolazimo. Odmah. Ne pitaj. Kreni po Lotara. Bože. Ne vjerujem. Izlazi van.“

Dok se vozimo mračnim ulicama Queensa, uočim poznatu ulicu i skretanje prema hotelu. Dok vozač usporava, na ulazu u hotel ugledam Aretu i Lotara koji ni najmanje ne odaju dojam da misle kako je automobil koji se približava ulazu došao po njih.

„Možda je bolje da ja izađem po njih, Tim. Mislim da baš ne očekuju Mr. M-a i njegov XL terenac kao prijevoz do jazz kluba.“ – izgovorim dok mi ruka već poseže za vratima automobila ispred kojeg me ošine oštar zimski zrak koji mi pomogne da mi se mozak barem malo razbistri od omamljenosti koju u ovoj mjeri regularno može izazvati samo jača doza narkotika.

„Hej!“ – poviknem prema Lotaru i Areti koji gledaju u mom smjeru vidjevši samo približavajuću siluetu kroz jaka svjetla automobila. „Jaaa sam!!“  – podignem glas i u daljini začujem Aretin krik potvrde. Krenem prema Lotaru i bacim mu se u zagrljaj dok Areta s nepovjerenjem gleda u smjeru upaljenog automobila iz kojeg sam izašla. „S kim si došla Bela? Nismo li se trebali naći u Midtownu?“ – zapita Lotar dok mu pravo pitanje izleti prije nego što sam uopće uspjela udahnuti za odgovor – „Čiji je ovo auto, Bela?!“

„U autu je Mr.M.  Nemam sad vremena objašnjavati… samo uđite i procesuirajte to putem.“ – kažem u hodu približavajući se automobilu dok za  mnom hodaju prigušeni Aretini krikovi. Uhvatim Lotara za ruku pomalo žaleći što neću imati vremena vrištati na ulici i zaželjeti dobrodošlicu sreći. Onako kako se to radi u mom svijetu.

 

Posted by

Moje ime je Jana Krišković Baždarić. Imam 35 godina i autorica sam bloga 33 etc. Blog se razvio iz dnevnika dviju mladih žena. Bele i mene. Jedna je stvarna, a druga nije. Nemojte me pitati koja je koja – jer to ne znam ni ja. Na ovom mjestu možete pronaći savjete kako ići naprijed u životu, kako krenuti prema svojim snovima. Sretna Belina priča će vam svakako biti od pomoći na tom putu. Belin i svoj dnevnik volim nazivati chick lit self helpom – ženskom literaturom sa začinom samopomoćnice. Bela juri prema svojim snovima, a što reći o meni? Najjednostavnije – ja sam ona koja uvijek nešto propitkuje. Otkad znam za sebe. Ona koja paralelno čita više knjiga i traga za odgovorima. Mogu vam reći – knjige su ih prepune. Otud se razvio i Bookhelp – moj mali projekt u kojem istražujem kada i na koji način vam neka knjiga može pomoći. Ponekad im se prepustite i vjerujte onima koji su promišljali o sličnim stvarima kao i vi. Uštedjet ćete na vremenu ako su došli do nekih odgovora prije vas. Mislim da se tako pojavila i Bela – kao odgovor na neka moja pitanja. Moj uspjeh je već u tome što se još uvijek pitam tko je izmišljeni lik u cijeloj ovoj priči – ona ili ja. Naposlijetku, nije ni važno – putujemo zajedno, a odgovor na ovo pitanje doći će kad budemo spremne. Putujte s nama. Čitajte. Propitkujte. Tražite odgovore. Živite život. Makar udvoje – sigurna sam da vas je najmanje toliko 🙂

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s