Što ti život poručuje?

Koliko ste se puta zapitali – „Zašto baš meni? Zašto baš ja?“  I koliko puta na to niste imali odgovor? Možda ste tražili krive odgovore. Možda ste tražili odgovore koji će vas odvesti još dalje od istine nego da se to nikada niste ni zapitali, već samo prihvatili stvari onakve kakve jesu. Zašto postavljamo pitanja, a ne želimo pronaći prave odgovore?

Ili ih tražimo na krivom mjestu? Zašto nam život ponekad nosi stvari za koje mislimo da se s njima ne znamo nositi, da su preteške za nas ili da ih jednostavno nismo zaslužili? Sve smo napravili kako treba, a ta grozna stvar događa se upravo nama. Sanjarimo o sasvim drugačijem životu, a isti taj život servira nam uporno sve ono za što se naizgled čini da nas odvlači sve dalje i dalje od života kakvog priželjkujemo. Koliko smo puta okrivili sudbinu što na naš put uporno donosi zapreke kojima se samo uporno odupiremo? Možda je vrijeme da ih prihvatimo.

Da napokon zamislimo sebe kao nekoga tko sudjeluje u utrci s preponama. Na kojoj moramo svladati jednu po jednu, jer ako na jednoj padnemo, onu drugu više nećemo imati prilike preskočiti. Diskvalificirat će nas život sam.

Promatram ljude oko sebe i uviđam da svi sudjelujemo u istoj utrci, jedino što se razlikuje su naše prepone. Kao da nam je svima namijenjeno da savladamo nešto svoje. Nešto što je potrebno da dođemo do svog cilja. Kakav god on bio jer istina je da su nam svima ciljevi različiti. Istina je također da ih svi imamo. I oni koji su ih potpuno svjesni, kao i oni čija je svijest o njima vrlo niska. Njihove su prepone puno više od prepona ovih prvih. Toliko visoke da ne vide cilj. Pogled im je kratak, preskaču jednu po jednu, a jedino što vide ispred sebe je ona sljedeća. Oni svjesni, s druge strane, iza svih tih prepona vide traku koju raširenih ruku trebaju pretrčati. Njihov pogled seže dalje, tamo gdje znaju da im je mjesto, a prepone preskaču savjesno, znajući pravila igre.

Kao i utrka, i život nosi svoja pravila, svoje zakonitosti. Da tome  nije tako, vladao bi potpuni kaos. Naš život tada ne bi bio put koji nam je namijenjen, ne kao zacrtana staza na kojoj nemamo nikakvog utjecaja, nego kao mogućnost. Jer jedino to život zaista i jest. Dana nam mogućnost da naučimo i rastemo. Dana nam mogućnost upoznavanja samih sebe i otvoren put prema ostvarenju samih sebe. I kada su sva vrata zatvorena. Najprije tada trebamo spoznati što nam se to zapravo događa. U trenucima iz kojih ne vidimo izlaz dana nam je prilika da naučimo i upoznao sebe. Što nam situacija u kojoj se nalazimo poručuje? Možemo li iščitati  što od nas iziskuje?

Strpljenje?

Snagu?

Hrabrost?

Ljubav?

Empatiju?

Odlučnost?

Prihvaćanje?

Poruku ćemo iščitati tek kada je budemo bili spremni prihvatiti.

Na svom dosadašnjem putu shvatila sam da su teške situacije u kojima sam se sama nalazila od mene uvijek zahtijevale ono  što nikad nisam htjela niti znala biti. Ono čemu sam se opirala misleći da to jednostavno nisu moje prirođene osobine koje sam godinama prihvaćala kao mane pokušavajući ih zaobići i do cilja doći zatvarajući pred njima oči. No život ih je uporno servirao. Jednu za drugom. Sve ostalo je stajalo, a sa svime time stajala sam i ja.

Suočavamo se sa različitim problemima koji izravno utječu na kvalitetu našeg života. Suočavamo se s bolestima, nezaposlenošću, financijskim krizama, mobingom, nemogućnošću stupanja u kvalitetne odnose. Suočavamo se sa velikim zahtjevima koje nam život nameće da bismo uopće mogli gurati iz dana u dan. Sve te zahtjeve odlučili smo prihvatiti kao svoju borbu. Uporno se borimo. Umjesto za, borimo se protiv. Borimo se protiv njih umjesto da se borimo za sebe. Zvuči utopijski, ali ako sagledamo širu perspektivu, vidjet ćemo da je ipak iz nekog razloga život ispred svakoga od nas postavio određene zahtjeve. Nemalo puta uporno ih i ponavlja. Ponavlja ih jer nismo naučili. I ponavljat će ih dok ne naučimo. Dok god budemo kivni na svoju sudbinu doživljavajući sebe kao nekoga tko jednostavno ima lošu sreću, jedino što će život nositi bit će baš to – loša sreća i neuspjeh. Dok god ne shvatimo da život od nas traži da se uzdignemo iznad svega što nam nosi, nećemo se pomaknuti ni koraka dalje. Ukoliko napokon u svom životu ne počnemo djelovati aktivno, nećemo se ni okrenuti, a zadesit će nas ponovno nešto sa čime se u tom trenutku nećemo biti sposobni nositi.

Zašto uvijek riješavamo zahtjeve koje pred nas postavljaju drugi, a baš nikad one koje pred nas postavlja naš  život? Zašto suludo lovimo rokove riješavajući neke nevažne tričarije kako bismo se navečer umornih nogu strovalili na kauč iscrpljeni i prazni? Okolina koja nas nemilosrdno gura u ukalupljene obrasce rutine svakako će nam rado odmoći u učenju i promišljanju. Nudeći nam naoko nepregledne širine i mogućnosti od kojih ćemo samo površno zagrebati svaku, umorni ćemo se samovoljno vratiti u svoj mali obrazac tražeći utjehu u prividnoj sigurnosti života koji smo sagradili. Života prepunog zahtjeva prema nama samima.

Volim zamisliti da je svakome od nas pripremljen popis zadataka. Ti zadaci koji nas očekuju uglavnom sadrže teške note i ne tako lagane situacije. Ipak, postoji razlog zašto sam baš ja dobila određene zadatke. Zašto baš ja moram prolaziti nešto što netko drugi ne mora. On ima svoje zadatke, one koji nikada neće biti na mom popisu.  Ako već na početku na taj način sagledamo stvari, uočit ćemo prve naznake smisla svega što nam se događa.

Duboko vjerujem da je smisao našeg postojanja dublji nego što ćemo mi to ikada moći spoznati. Porazno je živjeti u vremenu u kojem ljudi više nemaju vremena obavljati svoje rutinske zadatke,a kamoli promišljati o smislu svoje egzistencije. Nemaju se vremena nositi sa svojim poteškoćama, a kamoli iz njih učiti i rasti. Ipak, poteškoće su ovdje upravo zbog toga.

Veliki sam protivnik vjerovanja u slučajnosti i uvjerena sam da se u životu svakoga od nas ništa ne događa slučajno. Sve to što greškom nazivamo slučajnim, povezano je čvrstim nitima sa svojim uzrokom. Takav je svaki naš problem, bol, poteškoća, nesreća – svi oni vuku čvrste niti s nečim što je već samo po sebi duboko u nama.  Nešto što čeka da bude razriješeno od nas samih.

Sve vanjske manifestacije koje se pojavljuju u našem životu postavljene su pred nas jer ono što naučimo suočivši se s njima bit će blagodat jednog dana kada nam život ponudi priliku.  Znanje koje smo usvojili iz svjesnog suočavanja s našim bolima i poteškoćama jednog dana pričinjavat će bogatstvo u postizanju možda nekih naših najvećih ciljeva. Ukoliko život budemo sagledavali na taj način uvidjet ćemo i smisao naših nevolja i aktivnog sudjelovanja u njima učeći najvažnija znanja potrebna našoj budućnosti. Zahvaljujući njima znat ćemo prepoznati i osjetiti svoj uspjeh kada budemo spremni da nam se dogodi. Još važnije od toga, znat ćemo se s njime nositi, što priznajte, ne znaju mnogi. Nositi se s uspjehom ponekad je jednako teško kao i nositi se s neuspjehom.

Izaberite biti oni koji su naučili.

Oni koji su spremni.

Posted by

Moje ime je Jana Krišković Baždarić. Imam 35 godina i autorica sam bloga 33 etc. Blog se razvio iz dnevnika dviju mladih žena. Bele i mene. Jedna je stvarna, a druga nije. Nemojte me pitati koja je koja – jer to ne znam ni ja. Na ovom mjestu možete pronaći savjete kako ići naprijed u životu, kako krenuti prema svojim snovima. Sretna Belina priča će vam svakako biti od pomoći na tom putu. Belin i svoj dnevnik volim nazivati chick lit self helpom – ženskom literaturom sa začinom samopomoćnice. Bela juri prema svojim snovima, a što reći o meni? Najjednostavnije – ja sam ona koja uvijek nešto propitkuje. Otkad znam za sebe. Ona koja paralelno čita više knjiga i traga za odgovorima. Mogu vam reći – knjige su ih prepune. Otud se razvio i Bookhelp – moj mali projekt u kojem istražujem kada i na koji način vam neka knjiga može pomoći. Ponekad im se prepustite i vjerujte onima koji su promišljali o sličnim stvarima kao i vi. Uštedjet ćete na vremenu ako su došli do nekih odgovora prije vas. Mislim da se tako pojavila i Bela – kao odgovor na neka moja pitanja. Moj uspjeh je već u tome što se još uvijek pitam tko je izmišljeni lik u cijeloj ovoj priči – ona ili ja. Naposlijetku, nije ni važno – putujemo zajedno, a odgovor na ovo pitanje doći će kad budemo spremne. Putujte s nama. Čitajte. Propitkujte. Tražite odgovore. Živite život. Makar udvoje – sigurna sam da vas je najmanje toliko 🙂

4 thoughts on “Što ti život poručuje?

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s