Motivacija

Dogodilo se jedne nedjelje

Dok sam ulazila u restoran zapitala sam se koji je uopće danas dan? Mislim da je nedjelja. Nedjelja? Ma nemoguće. Nedjeljom se ne događaju ovakve stvari. Zamislite nekoga tko kaže da mu se jedne nedjelje promijenio život? Srušio bi sve mitove vezane uz taj dan u tjednu.

Na brzinu bacim računicu – je, nedjelja je!

 „Jebena nedjelja“ – otpuhne Randy na našoj nedjeljnoj kavi.

Sjedimo u kafiću u poznatoj nedjeljnoj depri. Sve je tiho, nigdje nikoga. U zraku je tiha napetost. Toliko tiha da iritantno piskuta u ušima. Prividno nudi mir i mogućnosti. Toliko prividno da guši. Osjećam se kao da sjedimo u zatvorskom dvorištu. Samo čekamo da se oglasi zvono i da nas ponovno strpaju u ćeliju. Ćeliju ponedjeljka. Nemamo vremena iskopati tunel za bijeg i odustajemo ni ne pokušavši.

Teškim korakom izlazimo iz kafića u ostatak nedjelje. Napeto iščekujemo zvono. Zagrlim Randy koja ne prestaje pričati o svom glupom poslu i ostavljam je iza sebe ušavši u auto. Vozim se nedjeljnim krajolikom prema kući. U gradu je nedjeljna evakuacija. Ulicama lutaju samo neka izgubljena lica koja vjerojatno ni ne znaju koji je dan. Više im nije važno. Zamišljam one ostale kako u svojim domovima stoje iza barikada naoružani do zuba spremni pucati u ponedjeljak čim im se učini da se nazire iza nekog brda. Uzalud pokušavaju dobiti bitku, a kamoli rat. Barem tako izgleda na prvi pogled.

Nedjelja. Taj bolni podsjetnik. Što smo sve htjeli, a nismo napravili. Opet nismo uspjeli. Nismo uspjeli strpati cijeli život u ova dva dana vikenda. U petak je nekako sve izgledalo puno optimističnije. Trepnuli smo i opet nam je život procurio. Procurio u trčanju da nadoknadimo posljedice tjedna. Posvetimo se svojoj lojalnoj pretjerano velikoj hrpi neopeglane robe koja nas čeka poput carskog pingvina, vjerna i mirna stojeći s pognutom glavom čekajući svoj komadić hrane za ovaj tjedan –peglu.

Zašto mi toliko smeta nedjeljni mir? Mislim da me opominje i proziva. Gura me s kauča s kojeg gledam neke isforsirane zabavnjake koji nas nutkaju da se s njima ljuljamo u ležernom nedjeljnom ritmu. „Nema ničeg ležernog u nedjelji!“ – zagrmim u sebi. Gura me i obraća mi se glasom koji pomalo podsjeća na glas Golluma iz Gospodara prstenova: „Digni se! Kreni! Počni!“ – unoseći mi nemir u popodnevni mir. Zapitam se zašto mi se mirna nedjelja obraća tako jezivim glasom.

Nedjelja je prilika da stanemo i razmislimo. Ispričamo se hrpi neopeglane robe i zatvorimo joj vratima ormara pred nosom. Prilika da razmislimo o onome što jesmo, što radimo i jesmo li zadovoljni? Prilika da se zapitamo idemo li prema svojim snovima? Vidimo li voljene ljude oko sebe? Posvećujemo li im se?  Zašto uvijek tim pitanjima zatvaramo vrata? Zašto ih gušimo? Zašto bježimo? Lake note nedjeljnog televizijskog programa pružaju nam idealnu priliku za bijeg od svih pitanja. Kao da to rade namjerno.

Na nedjelju smo ljuti što nam daje toliko vremena za razmišljanje. Tjednom trčimo glavom bez obzira, subotom smo rezervirani za prijatelje koje nismo vidjeli, utakmice, rođendane, izlaske , a onda dođe tiha nedjelja i dočeka nas na istom mjestu s kojeg nas je prošlog tjedna pozdravila. Na mjestu naših osobnih praznina.

Iz razmišljanja me prene glas voditeljice koji prpošno objavi dobitak na lotu. Neki milijuni su u pitanju. Pomislim na sretnika koji je doživio prvu sretnu nedjelju u životu. Zamišljam ga kako naglo ustaje s kauča i pritom skoro ugane  gležanj jer je skočio prenaglo za nekoga tko je pola poslijepodneva proveo sjedeći sa zdjelicom napolitanki u krilu.

Nešto zaiskri u meni. Možda zbog novog milijunaša, a možda i zato jer iznenada neke stvari u nama sazriju. Sazriju za promjenu.

Ustanem s kauča i potrpam prljavo posuđe u pećnicu. Da ga ne vidim.  Krenut ću u ponedjeljak s prljavim posuđem ali s barem jednim odgovorom na sva ona pitanja koja me opsjedaju.

Bacim pogled pun nade na svoj laptop koji mirno spava na mom stolu prekriven finim tankim slojem prašine. Posegnem za krpom, ali u istom trenutku je bacim i palim laptop. Kad ga podigneš, prašina se ionako ne vidi. Ona prašina na našem srcu puno je opasnija. Nikakva krpa od mikrofibre je ne može očistiti.  Krenem pisati i skidati prve slojeve prašine sa svih svojih pitanja. Pisati. Ono što sam oduvijek htjela i odgađala. Zbog jebene prljave padele. Zbog svega što moram, a ne moram. Zbog toga što je to red. Zbog toga što je svima tako. Zbog toga da u ponedjeljak ujutro budem vjeran sugovornik hrpi nezadovoljika oko sebe. Zbog toga što ću to sigurno stići sljedeće nedjelje.

Učinite taj prvi korak. Prestanite se skrivati iza nedjeljnih barikada jer su to ionako samo barikade podignute oko vaših vlastitih praznina. Pogledajte duboko u sebe i zapitajte se – što je to što toliko dugo odgađate? Izvucite tu prašnjavu spoznaju iz sebe i bacite je na stol. Kada se slegne oblak prašine, okrenite prvu stranicu. Ono što ste nekad željeli, ono što o čemu ste nekada sanjali, ono o čemu sanjate danas, ono što ludo želite danas, što je to? Krenite prema tome. Korak po korak. Dan po dan. Krenete li odlučnoću koja korijenje vuče iz vašeg srca, bit ćete nezaustavljivi.

Krenite jedne nedjelje. Jedne tihe nedjelje čija tišina iritantno šumi u ušima. Opominje vas.

Nakon bezbroj nedjelja koje su prošle od tog dana, ulazeći u restoran u kojem mi se promijenio život, shvatim da je nedjelja.

„Jebena nedjelja“ – pomislim i nasmijem se.

970453e478b2a37a7405a094447de683

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s