Mr. Miracle Part 2

Dok i dalje pogled ne odvajam od njegovih cipela, rukom za koju sad već imam osjećaj da je dugačka poput selfie štapa Areti tipkam poruku u mraku svoje torbice.

„Mr. M sjedi sa mnom za stolom. Ja sam nijema i ako me Mags nešto upita, neću moći govoriti. Jer sam nijema. A pitat će me kad tad jer me nije pozvala na večeru da blejim u strop i fino se najedem. Mr. M je ovdje. Ubost ću se nožem pa ću vidjeti je li to stvarno. Javim ti se nakon što se ubodem.“

Pomislim na tren je li stvarno pametno da se sad slučajno ubodem nožem i odlučim da ću umjesto toga napokon dignuti pogled s tih vražjih cipela i pogledati čovjeku u glavu izgledajući pritom vrlo neutralno i profesionalno. Nabacim negovoriništasmješak, ali usnica mi počne neprirodno podrhtavati, pa se odlučim ipak odustati od smješka i čekati na svoj red za akciju u ovoj neobičnoj večeri.

Tim mi se unese u uho, nakon što sam krajičkom oka par puta primijetila da me iznenađeno pogledao, i šapatom upita:

„Dorothy, što je s tobom? Izgledaš malo unezvjereno. Zašto stalno gledaš u pod? Digni tu glavu.“ I drmne me nogom ispod stola.

„Oprosti, ali što Mr. M radi ovdje?!“ – procijedim nekim čudnim zvukom i odmah otpijem gutljaj vode kako bi mi se vratio moj izvorni glas.

„Nemam pojma. Znam jedino da Mags stalno u svojoj sobi vrti Cry me a river u njegovoj izvedbi. Bit će da ju je netko jednom gadno zajebao.”

„Pa nije ga pozvala jer sluša Cry me a river u svom uredu i pritom se zalijeva vodkom!“ – prosikćem kroz zube i vratim mu nogom ispod stola.

Sa sigurne udaljenosti na suprotnoj strani stola, Mags dostojanstveno podigne elegantnu čašu u kojoj se nazire pjenušac kako bismo nazdravili „našem prvom susretu i početku krasnog projekta koji će nas odvesti – tko zna sve kuda!“

Hm, sviđa mi se Mags – pomislim – prava je pustolovka.

„Dragi moji“ – započne Mags, a ja se osjetim baš nekako sretno – i ja sam njena. Sa svim ovim ljudima koji sjede za stolom biti njen je zaista velika čast i priznanje.

„Još jednom vam svima želim dobrodošlicu u ime časopisa Weekly break i međunarodne organizacije People sa sjedištem u New Yorku kojoj je glavno poslanje i misija podizanje svijesti čovječanstva i kvalitete života – u svakom pogledu. Dobili smo važan zadatak, i važnu ulogu.“ – zaiskri joj u očima.

„Ove godine susrest ćemo mnogo ljudi – jer ljudi su poanta svega ovoga. Te iste ljude pokušat ćemo probuditi, iz njih izvući njihove strasti, skrivene snove, potaknuti ih da počnu živjeti punim plućima, počnu raditi ono što vole. Izvući ćemo prokleto dobre priče. Pokušat ćemo ove godine malo prodrmati svijet. Opasno je zaspao.“ – objavi i pobjedonosno se nasmije.

Sjetim se svog posla. Moram drmati svijet, a imam još tjedan dana godišnjeg odmora. Bože, što da radim? Sally uhvati moj uspaničeni pogled, nasmije mi se i namigne još uvijek vidno razočarana što na mjestu Mr. M-a ne sjedi Adam Levine.  Odlučim se ne zamarati sada tim tričarijama i prepustiti se veličanstvenoj prilici da sa Mr M-om drmam svijet sljedećih godinu dana.

Nakon neizrecivih slijedova hrane božanstvenog Daniela, pred nas stigne anđeoski aranžirani desert a Mags po Sally pošalje svima primjerke projektne dokumentacije i popis članova. U grlu mi zapne vlat neke trave sa deserta kada na papiru uočim svoje ime i prezime…

Bela Lang, European blog writer, Weekly break in the City columnist, inspirational writer, women lifestyle presenter, full project member.

Griješno otpijem pretjerano veliki gutljaj vina i nemoćna od ovoliko uzbuđenja naslonim se na Tima kao na starog ratnog druga.

„Bela! Smiri tu svoju torbicu! Vibrira mi po nogama već dvadeset minuta, pogledaj taj svoj jebeni mobitel!“  – ukori me Tim poput starijeg brata, a ja pomislim na Aretu koja bjesomučno tipka i vjerojatnoo naziva moj broj u potpunom šoku.

Ugrabeći dobar trenutak, ispričam se i krenem prema toaletu sa svojom vibrirajućom torbicom, ali u posljednji trenutak poput munje skrenem prema izlazu i fino ignorirajući manekenku na recepciji i izlazim ispred restorana. Udaljim se malo od ulaza i usidrim  pokraj nekog ogromnog  crnog terenca, vadim cigaretu, ali naravno, po ne znam koji put u svom životu – nemam je čime zapaliti! Okrenem se oko sebe odajući dojam slučajnim prolaznicima kao da patim od kronične manije proganjanja i u posljednji tren uočim punašnog meksikanca Mr. M-a kako dežura malo podalje od restorana i čini li mi se to ili on.. puši! Nakon nekoliko trenutaka oklijevanja, odlučim se uputiti prema njemu i posuditi upaljač.  Zahvalim mu se uz ispriku da moram obaviti telefonski razgovor. Udaljim se i pozovem Aretin broj. Javlja se i vrišti na telefon. To je jedan od njezina dva izričaja šoka. Drugi je muk i potpuna tišina.

„Jesi li ti normalna? Zovem te već sat vremena da provjerim jesam li dobro shvatila. Mr. M je u restoranu?! Za tvojim stolom?! Što radi tamo?? Slušaj me, nažicaj ga za selfie, stavit ćemo ga na Facebook i izmisliti neku priču, svi će popadat’ na guzicu!“ – iznese mi Areta svoj pomno rađeni plan koji je kuhala posljednjih sat vremena, a mislim da Meksikanac, iako ne stojim pored njega čuje svaku njenu riječ i sva sreća da ju ne razumije.

„Are, Mr. M sudjeluje u projektu s nama. Mislim da smo večeras postali kolege. Barem što se ovog projekta tiče.“ – obznanim oprezno. Muk s druge strane. Potpuna tišina. Onaj drugi izraz šoka.

 Dok strpljivo čekam da Areta odradi svoju šokom izazvanu tišinu , primijetim da netko izlazi iz restorana i uvjerim se da je to Mr. M kada vidim da se kreće prema Meksikancu i odavdje mi izgleda kao da od njega uzima cigaretu. Kako je pušenje ispred ovakvih restorana definitivno zabranjeno, ne videći me, počne se opasno približavati mom mjestu za pušenje.

 „Are, slušaj, izašao je iz restorana, evo ga, ide prema meni s cigaretom, nazvat ću te kasnije i spremi se, večeras izlazimo. Bok.“ – nasilno prekinem razgovor i vidim Aretu kako baca mobitel po krevetu kao divlja zvijer.

Mislila sam da on ne puši. U zadnjem njegovom intervjuu objašnjavao je kako se pozdravio sa svim porocima kojima je bio prepušten godinama i otkad ima obitelj živi sasvim zdrav i neporočan život. Što mu onda jedan od poroka sada radi u ruci? Približeći mi se dovoljno blizu, primijeti me i mahne prema meni potuno spontano i dječački.

U tom trenutku očekujem da neki mrtvac padne s balkona kao u filmu Did you hear about the Morgans? i nasilno prekine ovoliko čudnih nemogućnosti u jednoj večeri.

„Jel ti smeta? Mogu li ti se pridružiti? Bela, je l’ tako?“ – pomalo sramežljivo upita.

„Naravno, slobodno mi se pridruži. Ovo je ionako san svake obožavateljice. Pušiti na cesti s Mr. M-om“ – iznenađujuće sigurno nastupim.

Nasmiješi se, odmahne rukom i nasmije me. Zaista je onakav kakvog sam ga zamišljala. Kao veliki dječak iz susjedstva sa širokim osmjehom. Jedan od onih s kojima možeš biti ti. Jednostavno ti. Stavljajući u drugi plan da je to moj jednostavno najobožavaniji glazbenik na svijetu koji mi je do sada milijun puta izvukao osmijeh na lice kada bih se osjećala stvarno blue.

„Bela, pročitao sam neke od tvojih tekstova. Mislim da su divni i vrlo inspirativni. Mislim da će ovo biti dobar projekt. Upravo sam izašao iz teške obiteljske situacije i ovaj projekt je pravi lijek za mene. Dati nešto za druge.“

Mr. M je čitao moje tekstove?! Ogledam se oko sebe i ponovno očekujem onog  mrtvaca s balkona.

„Hvala M.“ – odgovorim pogledajući ga u oči i odlučim iskorititi ovaj trenutak :„Moram ti reći da je ova večer za mene najveće iznenađenje u životu. Ti si jednostavno moj najvoljeniji glazbenik s kojim u ušima putujem na posao svakog jutra već tri godine. Ti si zvučna kulisa mog života. Kada sam te vidjela večeras na stepenicama restorana mislila sam da ću morati posegnuti za nekom metodom nasilnog prekidanja halucijacija. U potpunom sam šoku cijelu večer što te uopće vidim, a da ne spominjem uopće cijeli ovaj projekt i sva ova čuda koja mi se događaju ovdje posljednja tri tjedna.“

M mi se toplo nasmije i uvlačeći posljednji dim cigarete uhvati me za rame i kroz dim objavi: „Bels, pozivam te na piće poslije večere! Vidm da imamo o čemu pričati!“ „Kolegice?“  –  rukom me pozove da se vratimo u restoran.

Šutke se uputim prema vratima restorana još uvijek nesigurna hoće li napokon onaj mrtvac pasti s balkona točno meni na glavu.

Posted by

Moje ime je Jana Krišković Baždarić. Imam 35 godina i autorica sam bloga 33 etc. Blog se razvio iz dnevnika dviju mladih žena. Bele i mene. Jedna je stvarna, a druga nije. Nemojte me pitati koja je koja – jer to ne znam ni ja. Na ovom mjestu možete pronaći savjete kako ići naprijed u životu, kako krenuti prema svojim snovima. Sretna Belina priča će vam svakako biti od pomoći na tom putu. Belin i svoj dnevnik volim nazivati chick lit self helpom – ženskom literaturom sa začinom samopomoćnice. Bela juri prema svojim snovima, a što reći o meni? Najjednostavnije – ja sam ona koja uvijek nešto propitkuje. Otkad znam za sebe. Ona koja paralelno čita više knjiga i traga za odgovorima. Mogu vam reći – knjige su ih prepune. Otud se razvio i Bookhelp – moj mali projekt u kojem istražujem kada i na koji način vam neka knjiga može pomoći. Ponekad im se prepustite i vjerujte onima koji su promišljali o sličnim stvarima kao i vi. Uštedjet ćete na vremenu ako su došli do nekih odgovora prije vas. Mislim da se tako pojavila i Bela – kao odgovor na neka moja pitanja. Moj uspjeh je već u tome što se još uvijek pitam tko je izmišljeni lik u cijeloj ovoj priči – ona ili ja. Naposlijetku, nije ni važno – putujemo zajedno, a odgovor na ovo pitanje doći će kad budemo spremne. Putujte s nama. Čitajte. Propitkujte. Tražite odgovore. Živite život. Makar udvoje – sigurna sam da vas je najmanje toliko 🙂

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s