Razmišljanja

Dnevnik jedne ljepote

Dok sam se spremala za večeru, pogledala sam se u ogledalo i pomislila kako već dugo vremena nisam izgledala ovako lijepo.  Kad stvari sjednu na svoje mjesto, to se odražava na našem licu. Kao i sve suprotno. Naše lice pokazuje sve.  Razmišljajući o ljepoti i što ona zapravo jest, sjetila sam se svog malog dnevnika kojeg sam vodila jednom, ne tako davnom prilikom, kako bih sama sebi objasnila promjene na svom licu koje se događaju tijekom dana. Uvijek sam se nekako pritajeno pitala.. zašto jutarnja svježina na mom licu ne može potrajati barem do podne? Kao da me napadnu neke sile i svaka od njih na meni ostavi neki mali trag. Odlučila sam istražiti što se to događa.

Dnevnik je išao nekako ovako:

Budim se… Dogegam se do kupaonice i prvi pogled u ogledalu ne budi prevelike nade. Sasušena maskara od sinoć. Špangica na vrhu glave (koja doslovno drži jednu dlaku), piđama na snoopyja (hm, ovaj gornji dio je čak i dobar) i donji dio neke piđame iz sedmog razreda osnovne škole koji neprirodno visi do koljena. Izgledam kao nula bodova.

Plan mi je stići ubaciti se pod tuš ako Ian ustane na desnu nogu i pristane pojesti doručak. Ovo je jedno od pitanja koja ujutro doživljavam poput ruskog ruleta. Prestravljeno molim da ne opali metak. Pristao je! Zadovoljno trčim u kuhinju i pjevušeći otvaram frižider. Sranje – nema mlijeka! U piđami iz sedmog razreda trčim kod super bake kat ispod (ona uvijek ima tri mlijeka jer – nikad se ne zna) i odmah trčim natrag kako bih napravila super kašu za Iana. Nagovaram ga da probudi svoje plišance koji spavaju na stolu u dnevnom boravku. Računam – ima ih 17, taman imam 6 minuta da se ubacim pod tuš i vratim normalne obrise same sebe.

Izlazim iz tuša. Sada sasušena maskara izgleda još gore. Ne znam zašto. Valjda zbog pare u kupaonici, tko će ga znati. Ian je probudio plišance i još pola stvari u stanu. Zamotana u ručnik, trčim mičući sve te stvari koje su se u onih 6 minuta našle na podu.  Odijevam Iana okrečući ga kao lutku i ponovno trčim ispred ogledala. Napokon skidam sasušenu maskaru i moje lice je sada čisto. Ali i nekako masno?  Ian me u čudu gleda dok brojim do 30 kako bi  moje lice upilo mlijeko za skidanje šminke da se nakon pudera ne presijavam na suncu kao vampir.  Trpam u vrećicu knjige, naranče, kivije, Ianove papuče, uzimam torbu i prepadam sama sebe još jednom u ogledalu prije nego što izađem. Hm, dobro je. Izgledam nekako svježe i lijepo. Kosa mi stoji na mjestu, maskara se još nije razmrvila, a i šminka izgleda nekako baš dobro. Ponosno izlazim iz kuće u dugi dan osjećajući se lijepom.

Izlazimo iz auta ispred vrtića. Sranje – zaboravila sam Ianove papuče! Ostale su visiti na vratima kupaonice kad sam se zadnji put pogledala u ogledalo. Nekako žalosnog lica ostavljam ga u vrtiću. Bez papuča. Strese me neka sitna tuga. Ulazim u auto i bacim pogled na ogledalo. Neka mrvica mi je ispod oka, a šminka se nazire samo na rubovima. Nema veze – pičim dalje.

Računam koliko sati imam do posla. Trčim po mamu i tatu. Oboje moraju na neko medicinsko vještačenje. Tata jedva ulazi u auto. Dok mu pokušavam pomoći, oblijeva me znoj. U žurbi su mi kosu  zakačila vrata automobila i na desnoj strani napravila čudan val pored uha. Jurimo prema nekoj nepoznatoj adresi, upadamo u nemoguću gužvu. Nakon što mama i tata izađu iz auta ja se još pola sata pokušavam parkirati oko jedne od najprometnijih cesta u gradu. Oblio me znoj još pet puta. Pogledam se u ogledalo, šminka je potpuno nestala, val kraj desnog uha postojano stoji i čini mi se da ne izgledam više tako svježe kao jutros na izlasku iz kuće.

Vještačenje traje dva sata. Sjedim, pijem kavu i pušim cigaretu. Razmišljam samo o tome kako ću zakasniti na posao. Kada napokon dođem na posao, sjedam za stol i dolazim k sebi. Kosa mi je splasnula, a oči su mi nekako crvene. To je od računala. Valjda. Po ne znam koji put se pitam kako neke žene uspiju očuvati svoju ljepotu cijeli dan? Rijetko posežem za korekcijama tijekom dana. Nisam navikla špatulati znakove dana na svom licu. Valjda.

Kad navečer izlazim sa posla, blijeda sam k’o krpa, a oči mi nekako žare. U takvim situacijama volim reći da se kao brod osjećam spremno za remont. Ponovno sve ispočetka. Od jutra. Kada izgledam svježe i nekako puna nade. Onda te pokosi dan, a nada padne poput šminke na licu.

Prije nego što zatvaram ured, shvatim da sam na stolu ostavila rokovnik i trčim po njega. Sjetim sa da je na unutarnjoj korici rokovnika malo ogledalo pa  odlučim baciti oko prije nego što krenem kući. Otvorim ga i ponovno ugledam zaboravljeni natpis ispod ogledala koji glasi: ž

Bože kako sam lijepa!

Nasmijem se i uhvati me neka toplina.

Da, baš sam lijepa. Ove oči koje žare znače da sam budna od ranog jutra, ovaj postojani val kose kraj mog desnog uha znači da sam bolesnom tati pomagala da izađe iza auta, ona crna mrvica ispod oka znači da mi je kriomice kapnula suza na izlasku iz vrtića zbog Ianovog tužnog izraza lica, blijeda sam kao krpa jer sam se par puta danas baš zabrinula nad nekim stvarima. Da, svaka neravnina na mom licu navečer znači da sam proživjela dan. Sa sto padova i uspona. Onih malih – samo mojih.

Sretno zatvorim rokovnik i blijeda k’o krpa, ljepša nego ikad, krenem kući.

2 comments

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s