Mr. Miracle

Areta je uskočila u svoje krpene papuče i poput normalne osobe (za razliku od mene) odlučila ispoštovati gospodina Jet Lega te se povukla u svoje hotelske odaje odmoriti par sati. Gledajući pomalo čeznutljivo kako će se mirne duše strovaliti na hotelski krevet, dok mene s druge strane čeka jedna od najuzbudljivijih i najnapetijih večera u životu, povučem se prema svom ormaru i po prvi puta nakon dužeg vremena osjetim strah.

Odjednom osjetim hotelsku sobu kako se vrti oko mene, a iza nje kao i da cijeli ovaj grad s milijunskom rasvjetom pleše ispred mog ormara. Gdje ja to idem? Je li moguće da zaista idem u restoran u čije sam slike gledala sa svojeg starog računala na mom poslu koji je ostao daleko negdje iza mene.

Odjednom me probode činjenica da ja službeno i dalje pripadam tom poslu kojeg se, u ovih tri tjedna, nisam sjetila nijednom. Bože, ja imam posao – udari me strijela i sumanuto otvorim kalendar na mobitelu da se uvjerim da je datum onaj koji mislim da je i da službeno imam još tjedan dana godišnjeg odmora nakon kojeg se vraćam i apsolutno ne znam što dalje radim.

“Ok, o tome ću razmišljati sutra”, progovori iz mene Scarlet O’Harra.

“Mogu li te nešto pitati? Jel’ tebi dosadno?” – i sada vrlo živo vidim Val koja me na jednoj od naših jutarnjih kavi iz vedra neba pogodila ovim pitanjem. U tom trenutku, ne znajući kontekst pitanja koje mi je postavila, zabacila sam čelo unatrag i skupila usnice u formu razmišljanja „Isuse, jel ja stvarno izgledam kao da se nasmrt dosađujem?!“  No prije nego što sam uopće krenula lamentirati o svojoj dosadi i njenim uzrocima, živo je nastavila svoju misao: „Ma ne, pitatm te zato jer je meni užasno dosadno. Moj život je toliko dosadan, a kada pričam Patriku o tome, on sjedi kao trut i blijedo me gleda, a da ne kuži pet posto o čemu pričam, uopće ne moram spominjati. Zapravo sam shvatila da ovo što radim me uopće ne ispunjava (ma daj Val, ne misliš valjda ozbiljno?! – proškgrćem kroz smijeh u sebi i sjetim se za što je sve pokazala interes u posljednje tri godine otkad smo se obje vratile s porodiljnog: profesionalno bavljenje pokerom, šivanje, organizacija evenata, pčelarstvo, masaža, patologija, agroturiazm, slikanje paunova u fazama depresije itd.)  Moram isto tako reći da je Val bila (Isuse, još uvijek je – Bela ti još uvijek radiš na tom poslu, prihvati to!!!) jedna od mojih najdražih kolegica. Iako ne mogu reći da smo prijateljice, naše brojne jutarnje kave pamtim po vrlo sažetim i  iskrenim životnim priznanjima u stilu – gore navedenog. Zaista sam bila sretna što mogu popiti kavu s nekim tko mi kaže da se nenormalno dosađuje u životu.

Sjedam u taxi. Isuse, ovo je filmska scena. Izgledam, tj. osjećam se fenomenalno. Mirisno, svježe, novo, preporođeno! Iako kupujući u trgovinama na ulicama milozvučnih njujorških imena, moram priznati da je moja večerašnja kombinacija imitacija mojih omiljenih fotografija s Pinteresta iz albuma snova zvanog Fashion Passion. Albuma pomnog slaganih fotografija Ovo ću ja obući onog dana kada budem išla…

Crna suknja od sto slojeva tila šuška dok jurimo manhatanskim avenijama, a moj kaput od lažnjaka s debelim pojasom s metalnim zakovicama vraća me u moju realnu liniju skrivajući pomalo romantično-sanjarsku dušu. Ponovno se sjetim Val. Voljela bih da me sada vidi. U mom crnom tilu i kaputu s pojasom s metalnim zakovicama. Viknula bih joj kroz prozor taxija: „Val, više mi nije dosadno!!!“

Nasmijem se dok zamišljam Tima i Sally kako sjede u baru restorana i ispijaju neki koktelčić, ali više se nekako pribojavam Mags i potpuno nepoznatih ljudi koje će dovesti i s kojima ćemo razgovarati o „tom nekom“ projektu. Tek sam neki dan ispala iz one staklene zgrade u potpunoj nevjerici da su me osim kao autoricu kolumne ubacili i u još neki projekt, a već u ovom trenutku taxist se zaustavlja ispred restorana mojih snova. Ok, vidjet ćemo hoće li to biti i kad izađem.

Dok sa čežnjom gledam taxista kako se udaljava niz ulicu, ulazim u restoran i prvo što ugledam je visoka žena koja stoji na recepciji i izgleda otmjenije od 90 posto svih žena koje sam vidjela u svim restoranima do sada. S nepovjerenjem pogledam u svoj til, ali odmah razvučem osmjeh jer izgleda savršeno. Nakon kratkog razgovora, uputi me u bar a ja nabasam baš na onakvu sliku kakvu sam očekivala: Sally u bijeloj haljini do koljena i Tim u odijelu i svojim neizostavnim tenisicama ispijaju koktel. Sally me ugleda i veselo mahne u mom smjeru,a ja ponovno osjetim veliku naklonost prema toj prekrasnoj ženi. Na brzinu se ukrcam između njih dvoje i uskočim na pola razgovora i nagađanje o mogućim sudionicima večerašnjeg skupa. Iznenađeno ih pogledam u nevjerici da su stavljeni u istu poziciju neznanja kao netko tko je tek prije tri dana uopće vidio njihovu staklenu zgradu. Pridružim se nagađanjima, ali realno, nemam pojma o čemu pričam. Sally se nagne prema Timu i meni, pogleda lijevo i desno  špijunskim okom i ispod glasa kaže:

„Načula sam Mags neki dan dok je razgovarala telefonon s nečijim nenadžerom. Ok, prisluškivala sam.  Iskreno, ne znam tko bi to iz naših novina uopće mogao imati menadžera“

Tim otpije gutljaj svog koktela koji mu iznenada zapne u grlu dok mu ruka usiljeno poleti u znaku pozdrava prema vratima. Iz nekog razloga intuicija mi došapne da na vratima bara stoji Mags. Oprezno se okrenem i dostojanstvenim pokretom glave pozdravim glavnu zvjerku. Na neki čudan način podsjeća me na spoj Mirande iz filma Vrag nosi Pradu i neke snježne kraljice. Utjehu strogoj liniji njenog držanja pružaju blage bore oko usana koje daju nadu u dašak topline. Prije nego što smo uopće otpili svoj koktel do kraja, kao vojnici u okomitoj liniji krenuli smo prema vratima ususret Mags i nekim crnim odijelima koja su stajala iza nje. Nakon kratkog i srdačnog pozdrava uputili smo se prema stepenicama na kojima su me zabljesnuli otmjeni stupovi restorana Daniel. Krajičkom oka uočila sam jedno poznato lice. Sasvim je sigurno da se s nama prema stolu kretao spomenuti menadžer, ali poznato lice bio je niski punašni Meksikanac kojeg sam u vrtlogu uzbuđenja pokušavala smjestiti u neki poznati kontekst. Kada smo se svi smjestili za velikim okruglim stolom pogodi me poput metka – to je tjelesni čuvar Mr. M-a! Prije nego što sam uopće mogla procesuirati njegov lik u ovom restoranu i iskreno se zapitati je li moguće da si njegovi tjelesni čuvari zaista mogu priuštiti večerati ovdje pogled mi se zalijepi na stepenice restorana kojima se upravo spuštao Mr. M u smjeru našeg stola. Prije nego što sam uopće odledila svoj  duboko zaleđeni pogled, Mags se uzbuđeno digla sa stola i s raširenim rukama pohitala u pozdrav Mr. M-u koji joj je odvratio svojim poznatim djetinjim osmijehom. Pogledam prazno mjesto za stolom i u nevjerici shvatim da je to mjesto namijenjeno njemu a Sally  mi namigne vidno zadovoljna zbog svojih vidovitih sposobnosti.

„Dragi moji, drago mi je što vam, tek sada, mogu sa sigurnošću potvrditi da smo na samom početku projekta zbog kojeg smo se večeras ovdje i okupili dobili pristanak ovog divnog gospodina – kojeg svi, vjerujem, jako dobro znate za sudjelovanje u našim aktivnostima sljedećih godinu dana.”

Mr. M nas otvorenim smješkom pozdravi i krene se rukovati redom sa svima. Pruži mi ruku i nasmije se.

„Hi, I’m Bela. So incredible thrilled to meet you“ izleti iz mene poput napamet naučenog teksta.

Stropoštam se pored Tima a pogled mi ostane prikovan za cipele Mr. M-a koji je sjeo s Timove druge strane. U žamoru koji se razvio za stolom sjetim se malog kafića pored svog posla i Val koja možda baš sada u ovom trenutku pije kavu i dalje traži smisao. Osvrnem se na svoju ruku koja kao da se odvojila od ostatka moga tijela i već neko vrijeme premeće po torbici tražeći mobitel sa izgarajućom željom da Areti javi da Mr. M danas ima odlične cipele – koje upravo sjede za mojim stolom!!!

Posted by

Moje ime je Jana Krišković Baždarić. Imam 35 godina i autorica sam bloga 33 etc. Blog se razvio iz dnevnika dviju mladih žena. Bele i mene. Jedna je stvarna, a druga nije. Nemojte me pitati koja je koja – jer to ne znam ni ja. Na ovom mjestu možete pronaći savjete kako ići naprijed u životu, kako krenuti prema svojim snovima. Sretna Belina priča će vam svakako biti od pomoći na tom putu. Belin i svoj dnevnik volim nazivati chick lit self helpom – ženskom literaturom sa začinom samopomoćnice. Bela juri prema svojim snovima, a što reći o meni? Najjednostavnije – ja sam ona koja uvijek nešto propitkuje. Otkad znam za sebe. Ona koja paralelno čita više knjiga i traga za odgovorima. Mogu vam reći – knjige su ih prepune. Otud se razvio i Bookhelp – moj mali projekt u kojem istražujem kada i na koji način vam neka knjiga može pomoći. Ponekad im se prepustite i vjerujte onima koji su promišljali o sličnim stvarima kao i vi. Uštedjet ćete na vremenu ako su došli do nekih odgovora prije vas. Mislim da se tako pojavila i Bela – kao odgovor na neka moja pitanja. Moj uspjeh je već u tome što se još uvijek pitam tko je izmišljeni lik u cijeloj ovoj priči – ona ili ja. Naposlijetku, nije ni važno – putujemo zajedno, a odgovor na ovo pitanje doći će kad budemo spremne. Putujte s nama. Čitajte. Propitkujte. Tražite odgovore. Živite život. Makar udvoje – sigurna sam da vas je najmanje toliko 🙂

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s