Pukotina i svjetlo, zaljubljeni par – naputak o sreći

Duboko sam udahnula i rekla sama sebi: „Možeš ti to, možeš ti to…. možeš doći do aerodroma po Aretu, popiti s njom čašu vina – makar je pila naglavačke, dojuriti u hotel i odmah pronaći savršenu haljinu za večeras i svježa i odmorna se pojaviti u Danielu večeras. Da, da, možeš ti to.“

Zapravo, drago mi je da Areta vjerojatno u ovom trenutku gleda Manhattan iz sigurne udaljenosti sjedeći u avionu i da će me njezin dolazak razvozati po gradu, i da ću o večerašnjem čudu zvanom Daniel početi razmišljati vjerojatno tek kada budem sjela u taxi. Od same pomisli na to srce mi divlje zakuca, a ja se primirim kad pomislim da ću s Aretom maznuti dvije čaše vina!

Lotar, Ian i ja uskačemo u naš iznajmljeni džip i uputimo se prema zračnoj luci JFK.

JFK… Kao i uvijek, prenatrpana košnica ljudi, a ja tražim samo jedan šešir!

Pomislivši na ovu golemu količinu sreće i neprekidnog uzbuđenja koje me prati već neko vrijeme, prisjetim se Tima i njegove opaske da je sreća ljudima zapravo dosadna. Nitko ne treba priručnik kako se nositi s previše sreće, kako pobijediti sreću i kako zauvijek prestati biti sretan. Sreća je onaj osjećaj koji ne treba nikakav naputak koji nam opisuje kako je prekinuti. Napokon je pokucala na naša vrata, pripremate joj svilenu posteljinu, tretirate je kao kraljicu, brzinom svjetlosti zaključavate sva vrata, zatvarate prozore, jer nesretnica se samo izmigolji i nestane kada to najmanje očekujete.

Je li uistinu poanta sreću stavljati  u okove? Realno, naravno da to ne možete napraviti, ali ono što možete – nemojte to niti željeti.

Istina, zaista je dosadno neprestano čitati kako netko ponavlja koliko je sretan jer sreća naizgled nema dubinu, u njoj nema prostranstava, ona je poput savršenog proljetnog dana, transparentna, prozračna, s naletima toplog vjetra i intenzivnog mirisa nekog cvijeta. Što bismo zapravo o tom osjećaju mogli i pisati? Što nas u sreći tjera naprijed ili je sreća zapravo posljednja postaja?  Nismo li stremili prema sreći? Čemu stremiti nakon nje? O sreći je uzbudljivo razmišljati, ali ruku na srce – sreća je samo jedan od osjećaja koji čini mrežu našeg života. Mislim da su jako sretni oni koji su to spoznali i koji sreći daju isti značaj kao i drugim osjećajima koji čine bogatstvo našeg života.

Ljeto. Kemoterapija. Vrućina. Mama. Umor, ali ljubav. Prisjetim se tog ljeta dok pogledom intenzivno tražim Terminal 5 i neki šešir koji proviruje kroz masu. U trenutku osjetim val vremena kako je prešao preko mojih ramena. Poput vremenskog stroja misao me ponovno vrati u to ljeto. Dok je mama sjedila na kemoterapiji, ja sam znala sjediti ispred „žute kućice“ – kako smo je zvali i u ciklusima od tri tjedna uvijek bih prvo pogledala je li žuti cvjetić koji je izrastao pokraj zidića još uvijek tamo. Usred svježe pripremljene zemlje na kojem je prpošno rasla trava, održavao se samo taj jedan žuti cvijet. Znala sam sjediti pored njega jer sam se tamo osjećala dobro. Bio je toliko žut da je vrištao iz zemlje, bio je pravi  tračak svjetlosti. Bio je sreća. Nije bio sreća kakvu osjećam sada, ali tada, u tim okolnostima, bio je i više od sreće.  Nedugo nakon odrađenih ciklusa mamine kemoterapije na internetu sam sasvim slučajno uočila sliku žutog cvijeta izraslog ispod kamena ispod kojeg je pisala misao legendarnog, upravo preminulog Leonarda Cohena:

“There is a crack in everything. That’ s how the light gets in.“

Tada mi je sinulo. Pukotine i svjetlo se vole. Tuga i sreća zapravo su jedno. Pretaču se jedna u drugu i jedna iz druge. Spajaju ih pukotine kroz koje mijenjaju svoj oblik. To je put života. To je sreća. Jedna jedina i najveća sreća jest sam život. Nepregledno bogatstvo mogućnosti i beskrajne prilike za rast. Sreća je živjeti. Sreća je spoznati jednostavnost življenja koja je dublja od svih filofofija, a na svom kraju opet tako prosta i jednostavna. Ne čekajte sreću, sreća je danas, sreća je ovdje. Ne tratite vrijeme jer sreća je da ga imate. Zgrabite ga. Radite. Mislite. Borite se. Idite za svojim snom. Uvijek će biti dana u kojima ćete se osjećati poput mene ovih dva tjedna u New Yorku, ali znajte da sreća nije u tome, sreća je u prijateljstvu sa životom. Postanite prijatelji što prije i vjerujte mi, sreća će već pokucati na vrata.  Budite prijatelj sa svojim životom i onda kada je teško, svojom ljubavlju iskopat ćete put. Put prema svjetlu. Put prema žutom cvijetu.

„Ne postoji vrijeme za dosađivanje. Postoji vrijeme za rad. I vrijeme za ljubav. To ne ostavlja nikakvo drugo vrijeme.“

Coco Chanel

Moram reći da se snažno slažem s Coco kad je riječ o našem vremenu. Ono nam je dano. Radite i volite. I sreća će putovati s vama. Radite na onome što biste voljeli raditi, intenzivno i jako. Vrijeme za ljubav je ponajprije vaše vrijeme. Vi ćete odlučiti dalje s kim ćete ga dijeliti.  Želim vam poručiti samo jedno: Živite svoj život. Život pun pukotina, magle, iznenadnih veselja i tuga, dugih perioda zastrašujuće sreće i isto tako dugih onih kada je čekate. Osjetite sve što proživljavate i dajte sve od sebe. Ne stojite po strani. Zakoračite u život i tek tada ćete znati da sreća itekako ima svoje prostranstvo i svoju dubinu. A tada samo gledajte taj žuti cvijet koji je našao put do svjetla.

20160927_111832.jpg

Posted by

Moje ime je Jana Krišković Baždarić. Imam 35 godina i autorica sam bloga 33 etc. Blog se razvio iz dnevnika dviju mladih žena. Bele i mene. Jedna je stvarna, a druga nije. Nemojte me pitati koja je koja – jer to ne znam ni ja. Na ovom mjestu možete pronaći savjete kako ići naprijed u životu, kako krenuti prema svojim snovima. Sretna Belina priča će vam svakako biti od pomoći na tom putu. Belin i svoj dnevnik volim nazivati chick lit self helpom – ženskom literaturom sa začinom samopomoćnice. Bela juri prema svojim snovima, a što reći o meni? Najjednostavnije – ja sam ona koja uvijek nešto propitkuje. Otkad znam za sebe. Ona koja paralelno čita više knjiga i traga za odgovorima. Mogu vam reći – knjige su ih prepune. Otud se razvio i Bookhelp – moj mali projekt u kojem istražujem kada i na koji način vam neka knjiga može pomoći. Ponekad im se prepustite i vjerujte onima koji su promišljali o sličnim stvarima kao i vi. Uštedjet ćete na vremenu ako su došli do nekih odgovora prije vas. Mislim da se tako pojavila i Bela – kao odgovor na neka moja pitanja. Moj uspjeh je već u tome što se još uvijek pitam tko je izmišljeni lik u cijeloj ovoj priči – ona ili ja. Naposlijetku, nije ni važno – putujemo zajedno, a odgovor na ovo pitanje doći će kad budemo spremne. Putujte s nama. Čitajte. Propitkujte. Tražite odgovore. Živite život. Makar udvoje – sigurna sam da vas je najmanje toliko 🙂

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s