Razmišljanja

Prozori

Izmičući se prema nekoj zelenoj površini grada da bih kroz (koliko-toliko) čišći zrak utisnula ovu fantastičnu vijest koju sam u uredništvu upravo primila, osjećala sam se kao da moje tijelo lebdi, a luda buka zvučala je poput susjedove perilice za rublje koja se sasvim slučajno čuje kroz njegov otvoreni prozor. Bila je tu, neznatnija nego ikad.

Pomislila sam – ovo sigurno znači da trenutno odašiljem nevjerojatne vibracije! Uzbuđenje, ponos i pomalo zastrašujuća sreća nosili su me avenijom. Ja zapravo uopće nisam hodala. Ili barem nisam bila svjesna da hodam. Ovo su oni svečani trenuci kad uronite u puninu života obasjanu beskrajem. Beskrajem mogućnosti. Beskrajem ponosa što ste dio te punine koja vam jednostavno oduzima zemaljske funkcionalnosti poput reagiranja na buku, fizičke okršaje na gužvovitoj aveniji ili uuuuuf, nevjerojatnog smrada halal hrane.

Dignem pogled u nebo i zahvalim. Svima gore i svima dolje.

Pogled mi zapne za jedan neobičan prozor koji nikako nije izgledao kao newyorški prozor, već neki daleki prozor u dalekoj zemlji. Bez ikakvog razloga zapitam se tko živi iza tog prostora i je li sretan.  Nevjerojatna slijed mojih misli vrati me u moj rodni grad, u jednu kišovitu večer u kojoj sam upravo odlazila od svojih roditelja. Došla sam ih posjetiti i pomoći im jer su oboje bili bolesni, a moja pomoć im je bila neophodna.

Taj mali njujorški prozor vrati me u one teške dane koje sam podnijela kao prava junakinja. Puno puta sa očajnim suzama u očima koje peku, ali silovito tvrdoglava da zavolim svaki taj teški dan koji je iza mene ili predamnom, da zavolim sve poteškoće i sve probleme jer znam da su tu da od mene naprave bolju, suosjećajniju, nježniju, jaču, pošteniju i borbeniju mene. Uz mog malog Iana, posao, nepregledne kućne obveze i svakodnevnu fizičku i emotivnu podršku svojim roditeljima, bila sam jednostavno premorena. Dani su mi bili prekratki za sve što sam htjela a ja sam postala vezana bez osjećaja slobode da odem u svom smjeru. Onda kada to želim. Moj san ponekad se činio tako dalekim. Ipak, negdje duboko u meni tinjao je poput prave vatre. Ta vatra vodila me kroz teške dane, kada bih izmorena od igre s Ianom navečer sjela ispred računala i napisala prvu riječ i otišla u drugi svijet. Znala sam duboko u sebi da ja već živim svoj san, jednog dana, kada budem spremna, moj će život promijeniti i svoju kulisu.

4a02e65510f9594dc45b9d13fd731c90

Prisjetim se prozora tatine sobe koji sam sasvim slučajno pogledala kada sam odlazila, koji je bio zatvoren sa čvrsto spuštenim roletnama. Zamislila sam njega koji iza tog prozora spava u mraku poput bespomoćnog djeteta kojem sam sada ja roditelj. Djeteta o kojem se ja sada brinem. Osjetim nevjerojatnu toplinu oko srca i neočekivani osjećaj sreće. Osjećaj sreće naznačio je moju zrelost u kojoj prihvaćam svoj život onakav kakav je i objeručke grlim sve ove teške stvari koje me okružuju. Shvatim da je stvar u prihvaćanju. Suštinskom prihvaćanju života. Jer kad prihvatite teške faze svog života, ali istinski ih prihvatite, ili čak zavolite, to će vam dati potpuno novu dimenziju vjere da će vam život dati i sreću. Jednostavno to znate i osjećate se blagoslovljenima i probuđenima. Ja sam se zaista tako osjećala dok sam sasvim slučajno gledala u tatin prozor.  Pronašla sam sreću u onome što imam. U osjećaju da odlazim od svojih roditelja koji su i dalje tu, kakva god da situacija bila. A nije bila laka. Mislim da mi je taj prozor čvrsto spuštenih roletni koji sam pogledala na odlasku dao odgovore na mnoga pitanja koja sam si postavljala godinama unazad. Sasvim slučajno i neočekivano. Zašto je život takav kakav je? Zašto naše dragocjeno vrijeme prolazi a mi smo bespomoćni? Zašto sreća traje tako kratko i zašto je uopće moramo definirati kao luksuz? Jedan slučajan pogled u zatvoreni prozor dao mi je odgovor. Sasvim slučajno pobila sam teoriju otvorenih prozora i odgovora. Vaš život je onakav kakav treba biti. Zaista nije slučajno baš takav. Želim vam dati savjet iz dubine svoga srca:

Nikada se nemojte prestati pitati, nikada nemojte prestati razmišljati i nikada nemojte prestati očekivati odgovore. Kada budete spremni, odgovori će doći.

Uvijek znajte prema čemu stremite, uvijek i u svakom trenutku budite sigurni u ono što želite biti – jer to ste vi. Kada budete spremni, postat ćete to što jeste.

Nikada nemojte biti nestrpljivi. Svaki dan odgovor je na neko od vaših pitanja. Budite strpljivi i istinski volite sebe i svoj život. Vi putujete ovim životom i vaša je zadaća naučiti. Budite zahvalni na svim problemima i poteškoćama jer to su vaši najveći učitelji.

Budte svjesni i živite otvorenih očiju. Otvorit će se prozori, ali ne brinite, i ako ostanu zatvoreni – i to je dio života. Uvijek, ali uvijek i sasvim sigurno – otvorit će se nešto drugo.

Trudite se iz petnih žila. Uspjet ćete.

Ne bježite od života jer neke će osobe i stvari neminovno iz vašeg života kad tad pobjeći. Čvrsto stojite na tlu i budite snažni, svaki dan proživite s ljubavlju. Dajte je onima kojima je potrebna, ali najviše sebi. Tako ćete je uvijek imati i za druge.

Dok budete čvrsto stajali na tlu, budite najveći sanjar na svijetu. Otvorit ćete prozor kad prođe nevrijeme. A, proći će.

Podignem pogled prema ogoljelim zimskim stablima Central parka i odlučim otići po kavu i prošetati  par blokova. Pri samoj pomisli na to osjetim uzbuđenje i ponovno osjetim da lebdim stojeći na zemlji čvršće nego ikada.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s