Off to See the Wizzard

S velikim stupnjem koncentracije gledam u svoj hotelski ormar i šareni kutak odjeće koju sam jučer nabavila. Znam, znam, kupovina nije lijek, ali ja se osjećam kao da sam bila na jednom od najboljih tretmana ikad! Što vam može ispeglati lice bolje od oduševljenja kad uđete u Bloomingdales gdje sve miriše po najljepšim parfemima, a vi jednostavno počnete lebdjeti negdje u međuprostoru sna i jave. Mislim da nema bolje tablete od one koju sam ja jučer popila na potezu od 3. Avenije i 59. Ulice, računajući naravno i na povremene pauze u Starbucksu, Magnolia Bakery-u i taverni preko puta Bloomingdalesa.

Ah… život je lijep. Da, lijep je!! Jeste li dobro čuli?

Nemojte da vas ponovno počnem izazivati da povjerujete u to, jer računam da smo s tim uvjerenjem stigle već barem do pola puta.

Dok smo žvakali sočno meso, odaslala sam službeno priopćenje:

– “Dakle, ako sutra moj sastanak u uredništvu prođe u redu, vrijeme je da se ostvari jedna moja stara želja.”

Lotar, ne dižući pogled sa svog steaka na tanjuru, promrlja između dva zalogaja:

– “Znam, Daniel.”

daniel

Odjednom me uhvati smijeh i neka toplina oko srca. U ovom multimilijunskom gradu sjedim u maloj taverni s nekim tko zna da želim ići u taj preskupi francuski restoran s posve dječjim razlogom – jer svi smo mi vrijedni življenja na visokoj nozi, ne zbog visoke noge i mahanja u smjeru skrivene kamere već zbog osjećaja da smo kraljice i kraljevi. Da, svi smo mi kraljevska obitelj koja zaslužuje da joj se ponekad ostvare i one želje koje ne odišu nekom dubinom, ali baš su nam nekako želje. Baš, baš.

– “Sjeti se samo prošlog puta. Daniel, ja i crveni skafander. Molim te, podsjeti me samo da prilikom rezervacije u autu imam spreman frak. Najmanje frak.” – oglasi se Lotar.

Ponovno me uhvati urnebesan smijeh kad se prisjetim naše vožnje u džipu i potrage za „onim prekrasnim restoranom koji izgleda kao iz filma“ (da, zove se Daniel). Kad smo ga napokon pronašli u mračnoj 65. ulici, Lotar je u svom crvenom skafanderu optimistično ušao u restoran s namjerom da rezervira termin za večeru unutar par dana koliko još ostajemo u New Yorku. Nakon par minuta, kroz staklo, uočila sam kako se isti crveni skafander približava  i sjeda u auto.

– “Dobili smo termin 25. veljače. Rekao sam joj da nas predbilježi. I da, sasvim sam siguran da tamo nitko nikad, ali nikad,  nije ušao u crvenom skafanderu.”

Iako junački spreman da potrošimo pola bogatstva namijenjenog za lutanje New Yorkom samo da bih ja ušla u malo kraljevstvo Daniela i uzela sa sobom za uspomenu taj pečatić na srcu, oteo mu se uzdah olakšanja što smo dobili termin za dva mjeseca kad ćemo već u dubokoj sigurnosti  sjediti kući ispred svog televizora.

– “Zašto si nas predbilježio?”  – upitala sam ga začuđeno.

-” Za bolju sreću drugi put” – odgovori čudeći se sam sebi.

I evo nas. Drugi put. Stvarno se nadam da će nam se ovog puta Daniel nasmiješti.

Iznenada se trgnem iz luckastog razmišljanja  o Danielu i shvatim da mi je preostalo samo dvadeset minuta da osmislim završnu verziju sebe i izađem osvojiti svijet. Ok, časopis. Dobro, uredništvo.

Na ulasku u zgradu skoro se spotaknem o Tima koji me veselo pozdravi i snažno me potapša po ramenu:

– “Hej, Doroty! Jesi li spremna?” – veselo usklikne i otvori mi vrata zgrade.

Zastanem na tren i razmislim. Jesam li? I potvrdim si jednu lijepu misao koja mi se vrti u glavi otkad smo kročili na njujorško tlo, a glasi:

„Kažu da sve ono što uporno tražimo, zapravo traži nas, i da će nas, ako uspijemo ostati smireni, konačno i pronaći…“

– “Jesam. Prespremna” – odgovorim samouvjereno i shvatim da sam ja njihov dar isto onoliko koliko su i oni moj, a kroz mene prođe neočekivani val samopouzdanja.

Ušavši u lift pomislim na svog malog Iana i koliko bi sretan bio da se sada sa mnom može voziti na 89. kat nebodera. U sebi mu zahvalim što mi je toliko puta do sada pokazao koliko sreće može sadržavati jedan jedini trenutak.

Iz razmišljanja me prene zvono lifta, vrata se otvore, a pogled mi zabljesnu brojna staklena vrata i ljudi koji se u žurbi mimoilaze, a ja se osjetim kao da sam ponovno na jednoj od užurbanih manhattanskih avenija.

Provirim kroz jedna od vratiju iza kojih mi se osmjehne simpatična žena četrdesetih godina i pozove me da uđem.

– “Hi, I’m Sally,nice to meet you.”

– “Sally!!!” – pomalo neurotično povičem sjetivši se u trenu onog prekrasnog perioda kada sam od nje dobila sretne vijesti o svom blogu.

– “Sorry, I am just so happy to finally meet you, I have a feeling that I know you for decades.”

Ona mi uzvrati osmjehom a u tom trenutku kroz vrata uđe visoka žena, od kojih 55 godina, oštrih linija obraza i čela, čvrste prošarano sijede kose i odlučnog hoda.

Pomislila sam, sad li nikad. Izgleda da je ovo moj „vrag“, a dala bih se i okladiti da nosi Pradu. Napokon sam stigla u Oz!

Razgovor je iznenađujuće kratko trajao. Uspjela sam. Mags je rekla svoje, veliki čarobnjak zaželio mi je dobrodošlicu. Postala sam kolumnistica časopisa Weekly Break in the City. Just like that. Prije nego što je ta nevjerojatna vijest uopće pronašla prave struje da joj pomognu naći primjereno mjesto za pohranu u mom mozgu, ponovno sam se našla na aveniji na kojoj me zaslijepio odsjaj sunca, a buka  zaglušila um.

Samo još negdje u daljini čula sam Magsine riječi – postaješ ponosna vlasnica tjedne kolumne, ali zadatak ti neće biti nimalo lak. Uz kolumnu, uključit ćemo te i u projekt za poboljšanje kvalitete života koji će trajati godinu dana. Sudjelovat će uglavnom žene. Nisu isključeni poneki poznati ljudi s dobrom pričom. Svečano ćemo ga predstaviti u vrijeme božićnih blagdana ove godine. Tvoj zadatak je da osmisliš kako natjerati žene da povjeruju i krenu u ostvarenje svojih snova. Očekujem od tebe prijedlog na sljedećem susretu. Morat ćeš produžiti ostanak. Dobrodošla u Weekly.

I samo tako, moje crvene cipelice krenule su u novu pustolovinu.

cbe2874239853a8967948920d117badf

Posted by

Moje ime je Jana Krišković Baždarić. Imam 35 godina i autorica sam bloga 33 etc. Blog se razvio iz dnevnika dviju mladih žena. Bele i mene. Jedna je stvarna, a druga nije. Nemojte me pitati koja je koja – jer to ne znam ni ja. Na ovom mjestu možete pronaći savjete kako ići naprijed u životu, kako krenuti prema svojim snovima. Sretna Belina priča će vam svakako biti od pomoći na tom putu. Belin i svoj dnevnik volim nazivati chick lit self helpom – ženskom literaturom sa začinom samopomoćnice. Bela juri prema svojim snovima, a što reći o meni? Najjednostavnije – ja sam ona koja uvijek nešto propitkuje. Otkad znam za sebe. Ona koja paralelno čita više knjiga i traga za odgovorima. Mogu vam reći – knjige su ih prepune. Otud se razvio i Bookhelp – moj mali projekt u kojem istražujem kada i na koji način vam neka knjiga može pomoći. Ponekad im se prepustite i vjerujte onima koji su promišljali o sličnim stvarima kao i vi. Uštedjet ćete na vremenu ako su došli do nekih odgovora prije vas. Mislim da se tako pojavila i Bela – kao odgovor na neka moja pitanja. Moj uspjeh je već u tome što se još uvijek pitam tko je izmišljeni lik u cijeloj ovoj priči – ona ili ja. Naposlijetku, nije ni važno – putujemo zajedno, a odgovor na ovo pitanje doći će kad budemo spremne. Putujte s nama. Čitajte. Propitkujte. Tražite odgovore. Živite život. Makar udvoje – sigurna sam da vas je najmanje toliko 🙂

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s