Who is She?

Razmišljajući o razgovoru koji me očekuje u glavnom uredništvu, zaključila sam da bih trebala znati odgovor na pitanje – Tko je Bela?

Kako opisati jednu normalnu djevojku koja je u jednom trenutku shvatila da život nije puko buđenje iz dana u dan i silovito hvatanje za granje dok je brza rijeka vodi u nepoznato (koje je definirano onim jako poznatim) da bi tek ponekad zastala i zablistala u trenucima istinske sreće?

Zapravo, cijela moja priča započela je već puno ranije. Putovanje kroz život do ove godine otkrivenja uvijek je bilo praćeno gomilom pitanja koja su neumorno ostajala bez odgovora. Njihova posebnost bila je u tome što su, bez obzira na svoj sadržaj, uvijek bila vezana za istu stvar. Što je život i je li moguće da je on zaista putovanje u kojem ja nisam glavni kapetan? Čiji je to život? Zašto ga ne vozim sama? Prividno je izgledalo da vozim neke dionice (da, sama sam odabrala fakultet, sama sam na neki način odabrala posao, sama sam odabrala ljude koji me okružuju).

Iako i to je često izgledalo tako da sama sebe moram uvjeriti u istinitost te tvrdnje.

Uvijek sam se pitala zašto život, poput ekspresnog mlinca, melje moje vrijeme? Izgledalo je da ga nikako ne mogu zaustaviti, iako je to samo moje vrijeme i ničije više. Na to pitanje nisam imala odgovor. Koliko sam samo puta radila nešto zato jer moram, bila uljudna i pristojna zato jer je to „način“ da se takav bude, koliko sam se puta zadržavala na mjestima s kojih sam poput rakete htjela biti ispaljena negdje drugdje i koliko sam puta ja htjela biti netko drugi? Ona prava ja.

U zoru svog 33. rođendana počele su se otvarati nove spoznaje u mojoj glavi. Počela sam vjerovati da ću napokon preuzeti kormilo. Zaista je počelo izgledalo tako.  Ja sam počela vjerovati. Vjerovati u svoju snagu i žarku želju da napokon odem na ono mjesto za koje, u svom srcu, znam da mi je namijenjeno. Počela sam vjerovati da ću napokon izrasti u onu sretnu ženu. Ženu koja radi što voli, ženu koja živi na mjestu na kojem joj je njena duša došapnula da se osjeća sretno, ženu koja susreće ljude koji su nevidljivim nitima povezani s njome iako ih nikada u životu nije vidjela? Ženu koja radi s ciljem da bude sretna? Ženu koja zbog svoje sreće napokon ima priliku pomoći drugima? Ženu koja je dopustila svojoj duši da nesmetano putuje životom koji joj je dan na ovoj planeti, ženu koja je napokon shvatila što su značile sve one godine koje je proživjela, svi ljudi na koje je naišla i svaka suza i radost koju je doživjela. Ženu koja je shvatila na svoj 33. rođendan da njezin život tek počinje i zahvalila svima koji su je dopratili do tog rođendana i pomogli joj da to shvati. Pogotovo svima onima koje zapravo nikad nije ni htjela u svom životu, a najviše su joj pomogli da shvati da nikad ne želi biti poput njih.

I mislim da sam željela poručiti….

b6b7216caead3d1fc60d8dc12250af10.jpg

Draga putnice,

Vidim ove tvoje spakirane kofere iza vrata i nećeš vjerovati, znam da još uvijek skupljaš za avionsku kartu koja će te odvesti u TVOJ život koji te, sigurna sam, očekuje iz ugla. Isto tako znam da ne skupljaš novce nego snagu. Želim ti se predstaviti. Ja sam Bela. Sasvim obična žena koja je živjela neobičan život.

Budiš li se ujutro, juriš na posao, susrećeš li ljude koje, da si mogla birati, vjerojatno nikad ne bi izabrala? Osjećaš li se nekako prazno,pa čak i ljuto? Gledaš li u svoje vrijeme, u svoje dane nad kojima nemaš baš nikakvu kontrolu? Krade li ti sve oko tebe nekako vjeru u život tako da sad kad bi te netko i pitao gdje bi zaista sada voljela biti – više ni na to nemaš odgovor. Nisi se stigla ni zapitati.  Juriš li kući gdje te čekaju oni koje voliš, ali nikako se ne uspiješ opustiti jer moraš kuhati ručak, onda moraš prati robu, onda (kad prije) moraš pod tuš jer sutra radiš, a oni koje voliš najviše za nagradu dobiju tvoju nervozu nakon koje ti je toliko žao i brišeš rukavom suzu koja također nema vremena da otklizi niz tvoj obraz do kraja. Neograničeno „moranje“ pojelo je još jedan tvoj dan. Ponovno nisi stigla napraviti nešto što želiš i ponovno nisi uživala u onima koje imaš i voliš. Ponovno. I opet je jutro. S lošim ostacima prethodnog dana među zubima ti ponovno grabiš prema istome onome prema čemu si grabila jučer?   Nekako tužna, ali s iskrom vjere da će današnji dan ipak biti drugačiji jer duboko u sebi vjeruješ da je život puno bolji od ovoga.  Stani!  Uhvati tu iskru. Imaš je. To je tvoj plamen. To je tvoja karta. Sada je vrijeme da je iskoristiš.

Moj život bio je upravo toliko neobičan.  Sada sam blagoslovljena da živim sasvim običnim životom. Ostavila sam onu hrpu beznačajnih poslova iza sebe. Ostavila sam sve one prema kojima sam grabila svaki dan. Stala sam i zapitala se: što ja uopće želim?  Jednostavno sam otkazala ugovor vlastodršcu svog života. Život sam tako vratila sebi i onima koji su na mom putu izabrali biti sa mnom, svom Lotaru,  Ianu i svojoj najdražoj čupavoj njuškici, onima s kojima sam ja odabrala biti, sa svojim roditeljima i onima s kojima su me povezale nevidljive niti ljubavi i prijateljstva – svojim prijateljima. Drago mi je što ti mogu reći da sam sada spisateljica koja ti piše iz svog malog stana u New Yorku i da me, kad stavim posljednju točku na ovo pismo, čekaju jedino cipele koje ću obući i koje će me odvesti u novi izazov mog života.

Želim ti pokloniti ove stranice i zahvaliti što si mi ukazala povjerenje da ti pomognem da počneš živjeti svoj sasvim običan život. Život pun vatrometa i ludosti. Da budeš što želiš biti i da budeš najbolja u tome, da svakoga dana na izlasku iz kuće zakoračiš na crveni tepih i kreneš u smjeru u kojem samo ti želiš. Da budeš zvijezda. Jer ovo je tvoj film, a ti si glavna junakinja. Da ti jednostavno budeš – ti.

Sretno!

Posted by

Moje ime je Jana Krišković Baždarić. Imam 35 godina i autorica sam bloga 33 etc. Blog se razvio iz dnevnika dviju mladih žena. Bele i mene. Jedna je stvarna, a druga nije. Nemojte me pitati koja je koja – jer to ne znam ni ja. Na ovom mjestu možete pronaći savjete kako ići naprijed u životu, kako krenuti prema svojim snovima. Sretna Belina priča će vam svakako biti od pomoći na tom putu. Belin i svoj dnevnik volim nazivati chick lit self helpom – ženskom literaturom sa začinom samopomoćnice. Bela juri prema svojim snovima, a što reći o meni? Najjednostavnije – ja sam ona koja uvijek nešto propitkuje. Otkad znam za sebe. Ona koja paralelno čita više knjiga i traga za odgovorima. Mogu vam reći – knjige su ih prepune. Otud se razvio i Bookhelp – moj mali projekt u kojem istražujem kada i na koji način vam neka knjiga može pomoći. Ponekad im se prepustite i vjerujte onima koji su promišljali o sličnim stvarima kao i vi. Uštedjet ćete na vremenu ako su došli do nekih odgovora prije vas. Mislim da se tako pojavila i Bela – kao odgovor na neka moja pitanja. Moj uspjeh je već u tome što se još uvijek pitam tko je izmišljeni lik u cijeloj ovoj priči – ona ili ja. Naposlijetku, nije ni važno – putujemo zajedno, a odgovor na ovo pitanje doći će kad budemo spremne. Putujte s nama. Čitajte. Propitkujte. Tražite odgovore. Živite život. Makar udvoje – sigurna sam da vas je najmanje toliko 🙂

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s