Svaka bajka treba – princezu!

Užurbano jutro u našoj hotelskoj sobi. Lotar se sprema u obilazak talijanskih trgovina, a Ian i ja krećemo se u smjeru Central parka. Kakvo dobro jutro! Naslušala sam se priča – ne možeš život suditi prema vremenu provedenom na godišnjem odmoru, to nije realna slika!

Onda si opušten, imaš vremena, pravi život je valjda ono suprotno. Robijaš u nekom uredu do 4 popodne i prebacuješ se kući dok u suludom tempu bacaš stvari iz mašine, u mašinu, sušiš, pereš, sušiš, jedeš… i na kraju se u besvijesnom stanju srušiš na kauč ispred televizije bez da si oprao zube, a kamoli obukao piđamu.

Dižeš se u polusnu, trpač u usta jušnu žlicu nutelle i rušiš se na drugi krevet dok te ujutro ne probudi budilica, pogledaš se u ogledalo i izgledaš kao vještica sa zakorenom flekom nutelle na obrazu. To je život!!! To!!! Otkrit ću vam i svoju definiciju: za mene je život ondje i onda kada se osjećam sretnom i slobodnom. Ne bojim se reći da je pravi život uprao ovdje i sada u ovoj hotelskoj sobi, u ovoj sretnoj žurbi i prekrasnom danu ispred nas. Svi oni koji ne misle da je tako, bojim se da će im jedina utjeha biti ona žlica nutelle prije spavanja.

Već smo pričali o tome da smo na svijet došli kako bismo procvjetali, kako bismo gradili, kako bismo učili i naučili, kako bismo ostavili neki svoj trag, a prvenstveno kako bismo bili sretni. To je naša jedina zadaća. Teško mogu vjerovati da sreću možemo naći u životu koji izgleda kao robija, u životu u kojem skrivamo svoje potencijale i poništavamo sebe i svoju kreativnost, gušimo svoju dušu i ne damo joj da slobodno putuje ovim svijetom, zbog čega je ovdje i došla. Ne, to nije život. Život je zalet , uzlet i let. To je život. Ljuto sam odlučna u tome.

Kad sam spakirala svog malog dječaka, kao pravi newyorčani zaputili smo se podzemnom željeznicom prema Central parku. Zamotani cijelom silom šalova, rukavica i kapa istrčali smo iz vlaka i nakon pretrčavanja ulice zakoračili u bijelu bajku parka. Snijeg je prekrio stabla i šetnicu, a Ian je izdržao punih pet minuta da se cijeli ne uvalja u snijeg. Mislim da će ovaj posjet parku trajati ipak kraće nego što sam mislila jer golemi komadi snijega upravo se rastapaju na njegovoj kapi. Pogledavši njega, sjetila sam se sebe kada sam bila djevojčica. Moja mama bi sigurno povisila glas zbog ovakvog budalastog ponašanja i te sige koja će mi upravo pasti s glave. Pokušavam prizvati djevojčicu u sebi i pitati je kako se osjeća. Zastanem i shvatim zastrašujuću istinu. Do sada, do svoje 34. godine, toj maloj djevojčici ja se nikada do sada još nisam obratila! A na toliko toga joj mogu biti zahvalna! Zahvaljujući njoj, ja sam danas ovdje gdje jesam. Bila je dovoljno snažna da iz moje dubine pošalje svoj jaki glas koji me je stalno podsjećao da ne odustajem, da idem naprijed, da vjerujem…Ta mala djevojčica naučila me svemu što ja sada vama prenosim. Naučila me da su djeca najpametnija na svijetu, da su njihove želje jedine ispravne i da je njihov razum jedini koji se može uopće tako nazvati.

Morala sam zastati i obratiti joj se. Pokušala sam nježnim glasom nadajući se da će mi odgovoriti.

– “Hej, jesi li ovdje?”

Tišina.

– “Hej, moram ti se ispričati. Znam da je prošlo puno vremena, ali moramo razgovarati. Tek sada sam shvatila da si me ti vodila do ovog parka i do ovog dana. Uvijek si bila puno jača od mene. Uvijek si bila u pravu. Želje postoje da se ostvaruju. Molim te, javi se.”

S druge strane začujem daleki dječji glas.

–  “Bok! Ovdje sam. Drago mi je što napokon možemo porazgovarati.”

Začula sam svoje srce kako lupa. Njezin mali glas vratio me u moju prošlost, mojim roditeljima, mom djedu, vratio me svima onima koji su na mom putu bili sa mnom kada je ova velika djevojčica bila mala.

–  “Bok! Kako si? Nikada te nisam pitala mogu li ti kako pomoći, trebaš li me. Koliko puta do sada si me samo trebala! Znam. Želim ti reći da ću od sada biti tu za tebe. Znam da si imala svoje velike brige dok si bila mala i znaj da sa mnom uvijek možeš razgovarati o svemu!”

– “Hej!”

Ponovno začujem njen udaljeni glasić.

– “Sjećaš li se kad smo skupljale novac za sladoled? Uvijek smo mogle pojesti samo jednu kuglicu i uvijek smo gledale one strance kako jedu  ogromne sladoledne kupove i tako žarko željele da to možemo i mi. Skupljale smo novac tjedan dana i napokon skupile novac za sladoledni kup. Mami smo rekle da idemo kupiti sladoled (samo jednu kuglicu), a kad smo došle u slastičarnicu, naručile smo veliki sladoledni kup i pojele ga same. Sjećam se kako smo plakale kad smo se vraćale na plažu jer smo shvatile koliko bi sretnije bile da smo svih iznenadile sa jednom kuglicom i pojeli  sladoled svi zajedno.”

Vratim se na onu plažu i za stol sa velikim sladolednim skupom.

– “Ti si oduvijek bila dobra djevojčica. Tvoje srce je uvijek bilo dobro,  pošteno i velikodušno. Skromno mogu reći da mislim da sam to naslijedila od tebe. Mislim da imaš sva odličja princeze. Od sada si ti moja mala princeza koja živi u svojoj bajci. Tvoje velikodušno srce zaslužno je za sve želje koje su mi se počele ostvarivati. Znaš kako se kaže – svaka bajka treba princa! Ja mislim da svaka bajka treba princezu. Ta princeza si ti.

Dok sam strelovito ramišljala o djevojčici iz mog djetinjstva, ugledam svog malog princa mokrog od snijega i odlučim biti blaga prema njemu. Možda će i on biti zaslužan jednoga dana za neku bajku. Ja ću dati sve od sebe da ovog puta bajka treba princa.

S tom mišlju uzmem Iana za ruku, uvedem ga u topli restoran Central parka, izgubimo se u omiljenoj newyorškoj vrevi i naručimo najveći sladoledni kup koji smo uspjeli pronaći. I topli čaj, naravno. Princu je ipak uvijek potrebna i mama!

Imagine-a-world-if-we-all-looked-at-others-and-saw-the-innocent-child-in-them-that-we-all-once-were..jpg

Posted by

Moje ime je Jana Krišković Baždarić. Imam 35 godina i autorica sam bloga 33 etc. Blog se razvio iz dnevnika dviju mladih žena. Bele i mene. Jedna je stvarna, a druga nije. Nemojte me pitati koja je koja – jer to ne znam ni ja. Na ovom mjestu možete pronaći savjete kako ići naprijed u životu, kako krenuti prema svojim snovima. Sretna Belina priča će vam svakako biti od pomoći na tom putu. Belin i svoj dnevnik volim nazivati chick lit self helpom – ženskom literaturom sa začinom samopomoćnice. Bela juri prema svojim snovima, a što reći o meni? Najjednostavnije – ja sam ona koja uvijek nešto propitkuje. Otkad znam za sebe. Ona koja paralelno čita više knjiga i traga za odgovorima. Mogu vam reći – knjige su ih prepune. Otud se razvio i Bookhelp – moj mali projekt u kojem istražujem kada i na koji način vam neka knjiga može pomoći. Ponekad im se prepustite i vjerujte onima koji su promišljali o sličnim stvarima kao i vi. Uštedjet ćete na vremenu ako su došli do nekih odgovora prije vas. Mislim da se tako pojavila i Bela – kao odgovor na neka moja pitanja. Moj uspjeh je već u tome što se još uvijek pitam tko je izmišljeni lik u cijeloj ovoj priči – ona ili ja. Naposlijetku, nije ni važno – putujemo zajedno, a odgovor na ovo pitanje doći će kad budemo spremne. Putujte s nama. Čitajte. Propitkujte. Tražite odgovore. Živite život. Makar udvoje – sigurna sam da vas je najmanje toliko 🙂

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s