Loše je dobro, a dobro je loše – konjak, molim!

Iznenada sam se prisjetila scene iz filma Sex i grad u kojoj Carrie i Faca razgledavaju stanove u luksuznoj zgradi. Pogledavši zaista loš stan pod rednim brojem 33, pokislih faca ulaze u lift a agent ih u tom trenutku zapita jesu li zainteresirani pogledati još jedan stan u istoj zgradi. U nedoumici pogledaju agenta, ali u trenutku kad pritisne tipku za penthouse Carrine oči zabljesnu i uzvikne: „34, lucky 34!“

Nedavno sam proslavila 34. rođendan i zapitala se bi li trebalo sada i mom blogu zamijeniti ime? U npr. 34 etc… ?Hm, odlučila sam ipak ne. To je bio jedan poseban trenutak u mom životu u kojem je moje pisanje počelo pratiti promjene u mom životu i zato ću se uvijek s ljubavlju sjećati broja 33 i poklanjam mu ovo važno mjesto naslova. Tu mu je i mjesto. Bez obzira što će 34. možda biti moj životni penthouse. Sentimentalni razlozi ponekad nadvladaju razum.

Nisam zapravo sigurna zašto sada razmišljam o tome dok stojim ispred ogromne zgradurine čiji vrh uopće ne vidim od silnih sunčevih zraka koje su se stostruko sudarile na njenim staklima. Možda sam sama sebi odgovarala na neka imaginarna pitanja koja bi mi mogao postaviti Tim, ali odbacujem ih u trenu. Nervozno cupkam na kolniku avenije i čini mi se da je Tim spomenuo da ćemo ručati u Brasserii Cognac. Ah, sada bih sve dala za konjak. Sve. Želim konjak! – povičem u sebi i pogledam u nebo. Razmišljam hoće li Tim biti čovjek za ekipu pa ćemo odmah strusiti par konjaka prije ručka.  Čisto sumnjam, ali ja ću probati progurati barem dva. S tim utješnim ciljem ugledam kako mi se kroz sunčani oklop približava niski muškarac u odijelu i tenisicama. Hod mu je prilično živahan i odlučan. Izgleda kao da zna gdje ide. Dobro, istina, u ovom gradu svi tako izgledaju jer je to valjda jedina šansa da ih netko ne pomete na ulici. Kada mi se dovoljno približio i s prevelike udaljenosti pružio ruku za rukovanje, odahnula sam. Ovaj će popiti konjak, sto posto. Široki osmjeh nagovijestio je mogućnost ugodnog razgovora, a čvrsti stisak ruke koji je trajao taman toliko dugo da nas na rub ulice ne odbaci skupina prolaznika s ciljem ohrabrio me jer sam znala da neće puno okolišati.

Gledam u konjak na stolu ispred sebe i proškrgućem hvala ti. Timov konjak stoji sa strane dok pozorno gleda u stranicu mog bloga na svojem tablet računalu. Osjećam da se smješka iako nema vremena to pokazati, ali odjednom iz njega provali: Premalo je lošega. Moramo ljudima dati loše da bismo im dali dobro. Dobro bez lošeg ništa im ne znači. Nema inspiracije. Otkij sve. Neka se poistovjete s tom tvojom ženom koja lebdi kroz svoje snove, a zapravo se koprca u blatu problema.

Pogledam u čašu koja zjapi prazna, a  nisam ni primijetila da sam otpila posljednji gutljaj. Uočivši moj blagi očaj zbog te spoznaje, Tim neartikuliranim pokretom ruke naruči još dva konjaka koja se stvore na našem stolu prije nego što sam drugi puta udahnula. Definitivno čovjek s ciljem. Pogledam ga i pokušam mu objasniti da ideja mog bloga nije bila zatrpavati ljude sa svojim sranjima nego im dati vjeru da mogu iz tih sranja izaći uz rad na sebi služeći se svim metodama s kojima sam ih se trudila upoznati. S potpunom nevjericom me gleda i doslovno naredi: “ispričaj mi barem jednu tešku situaciju iz tog razdoblja tvog života i kako si sama sebi pomogla. Sad odmah. Ne uljepšavaj i ne dorađuj. Neka bude surova i neisklesana istina. Opiši mi osjećaj te situacije pričajući što se dogodilo.

Odjednom kao da sam upala u onu rupu u kojoj sam se koprcala par godina. Lice mi se zamračilo i usred New Yorka, ponovno sam se našla u žutoj kućici… kroz koju je neprestano prolazila medicinska sestra sa novom turom boca za kemoterapiju. Zaista sam provela sate i sate tamo sjedeći u čekaonici i čitajući knjige i razmišljajući o drugoj dimenziji života. Okružena pacijentima koji čekaju na red za kemoterapiju i prisilno slušajući njihove razgovore uzdizala sam se na neke više razine u kojima nije bilo prostora za takve misli. Misli bolesti, loših dijagnoza, strahova i smrti. Slala sam svojoj mami ljubav i čvrsto stajala uz nju vjerujući da će sve biti u redu i dajući joj kroz svoju stabilnost barem neki mir koji joj je bio potreban. Na neki neobičan način čak sam i zavoljela tu čekaonicu. Znala sam da postoji neki razlog zbog kojeg se sve to događa. Promatrala sam sve te ljude koji prolaze, njihovo odrađivanje terapije i ponavljanje i ponavljanje istih razgovora. Zapitala sam se pitaju li se oni zašto im se to događa i koja je svrha svega? Koja je svrha liječenja naposljetku? Kakvi će biti kad se izliječe? Kakvi su bili prije nego što su oboljeli? Jesu li spremni mijenjati sebe?

Sjedila sam u čekaonici, učila i promatrala… učila kako će me ovo iskustvo promijeniti i koje će mi poruke otkriti. Znam da sada gomila vas čita i pita se: što je ovoj ženi?! Kako bolest može biti dobro iskustvo?

Sve je dobro iskustvo ako to želimo na taj način sagledati. Isto tako sve može biti i loše iskustvo.

Ja vas i dalje nagovaram da idete u smjeru onoga što želite. Uporno i pravocrtno. Svašta će vam na tom putu iskakati i na neki podli način pokušati da zaboravite na sebe i izgubite se u magli besciljnog trčanja. Učite iz svakog dana, zagrlite svoja loša iskustva, grozne dane i znajte da ćete u svakom od tog dana i iskustva izaći mudriji. Ne odustajte od svog puta.

7814bf1ada8f9b7c9c57f8f0cddac955.jpg

Tim me je pažljivo slušao i odao skromno priznanje za moj mali solilokvij. “Nije loše, ali morat ćeš se malo više potruditi. Pripremi se na to, iskopat ćemo iz tebe sve što možemo, došla si na mjesto koje ne trpi ništa manje od toga, idemo do kosti.”

Dobrodošla u New York Dorothy.

Što ćemo pojesti?

Posted by

Moje ime je Jana Krišković Baždarić. Imam 35 godina i autorica sam bloga 33 etc. Blog se razvio iz dnevnika dviju mladih žena. Bele i mene. Jedna je stvarna, a druga nije. Nemojte me pitati koja je koja – jer to ne znam ni ja. Na ovom mjestu možete pronaći savjete kako ići naprijed u životu, kako krenuti prema svojim snovima. Sretna Belina priča će vam svakako biti od pomoći na tom putu. Belin i svoj dnevnik volim nazivati chick lit self helpom – ženskom literaturom sa začinom samopomoćnice. Bela juri prema svojim snovima, a što reći o meni? Najjednostavnije – ja sam ona koja uvijek nešto propitkuje. Otkad znam za sebe. Ona koja paralelno čita više knjiga i traga za odgovorima. Mogu vam reći – knjige su ih prepune. Otud se razvio i Bookhelp – moj mali projekt u kojem istražujem kada i na koji način vam neka knjiga može pomoći. Ponekad im se prepustite i vjerujte onima koji su promišljali o sličnim stvarima kao i vi. Uštedjet ćete na vremenu ako su došli do nekih odgovora prije vas. Mislim da se tako pojavila i Bela – kao odgovor na neka moja pitanja. Moj uspjeh je već u tome što se još uvijek pitam tko je izmišljeni lik u cijeloj ovoj priči – ona ili ja. Naposlijetku, nije ni važno – putujemo zajedno, a odgovor na ovo pitanje doći će kad budemo spremne. Putujte s nama. Čitajte. Propitkujte. Tražite odgovore. Živite život. Makar udvoje – sigurna sam da vas je najmanje toliko 🙂

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s